Čudesna djevojka iz filma Jonathana Demmeja postala je “Zaposlena djevojka” (“Working Girl”, 1988.). Progresija za Melanie Griffith iz jednog filma u drugi bila je prirodna. Melanie je kod Demmeja glumila Lulu, divlju-u-srcu djevojku iz muških snova koja će jednog dosadnog, ukočenog “yuppieja” odvesti u avanturu života. Njegova posjetnica zataknuta za njezin halter bila je pozivnica u “yuppie” društvo za Griffith u “Zaposlenoj djevojci” redatelja Mikea Nicholsa (“Diplomac”, “Bliski odnosi”).
U filmu “Working Girl” Melanie glumi vatrenu i domišljatu 30-godišnju tajnicu natapirane kose sa Staten Islanda, odakle u prvoj sceni dolazi na Manhattan dok kamera Michaela Ballhausa simbolički oblijeće oko Kipa slobode koji drži na oku trajekt i zaštitnički prati protagonisticu.
Ona, Tess McGill, friško je zaposlena u brokerskoj firmi na Wall Streetu pod šefovanjem Katharine Porter (Sigourney Weaver), ženom praktički njezinih godina. Međutim, Tess je više od tajnice, žena puna dobrih financijskih ideja i teži nečem većem, počevši od toga da je poštuju i shvaćaju ozbiljno, a ne podcjenjuju i seksualiziraju, kao utjecajni i ljigavi biznismen (Kevin Spacey od svih glumaca) koji ju je zaskočio u limuzini i htio odvesti u hotelsku sobu na sastanak za posao u “weinsteinovskoj” sceni.
Šefica naizgled podržava tajnicu i daje joj “cocochanelovske” savjete oko odijevanja (“Odjenite se otrcano, oni primjećuju haljinu. Odjenite se besprijekorno, primjećuju ženu”), kao i one u vezi tajne uspjeha (“Nećeš nigdje dospjeti na ovom svijetu ako čekaš da ono što želiš dođe k tebi. Ti trebaš to ostvariti.”).
Iako Katharine govori “Donesi mi svoje ideje i vidjet ćemo što možemo ostvariti”, kad ona slomije nogu na skijanju, Tess otkrije da se šefica spremala ukrasti njezinu zamisao i prezentirati je kao svoju, stoga se odluči osvetiti. Dok je Katharine odsutna, Tess će napraviti “makeover” od odjeće do kose (“Ako želiš napredovati u poslu, moraš imati ozbiljnu frizuru”), predstavljati se kao šefica i upoznati brokera Jacka Trainera (Harrison Ford), njezinog dečka.
“Imam glavu za posao i tijelo za grijeh”, Tess kaže Jacku. Iz Tess progovara tekila u kombinaciji s valiumom, ali i njezina utjeloviteljica za koju je uloga u “Zaposlena djevojci” bila metafilmska. Griffith je, kao kćerka Tippi Hedren, željela da je glumački respektiraju i uzimaju zaozbiljno.
No, mnogi su je dotad podcjenjivali i doživljavali isključivo kao plavokosi seks-objekt iz erotskog trilera “Striptiz smrti” ili crvenokosu fatalnu ženu iz “Burnog ponedjeljka”, otprilike kao Merlinku na koju je podsjećala u “Something Wild” kao njezin h-alter ego kad je skinula crnu vlasulju.
Koincidencije li, mnogi su podcijenili i “Working Girl” kad se film pojavio u kinima u prosincu 1988. i ostao na box-officeu u sjeni “Kišnog čovjeka” i “Blizanaca”, o(t)pisavši ga kao običnu romantičnu komediju s ljubavnim trokutom i ništa više.
Pa ipak, američka Akademija je dobro procijenila da je “Zaposlena djevojka” nešto (puno) više od toga, pozlativši Nicholsov uradak sa šest nominacija za Oscara u kategorijama najboljeg filma, režije, glavne (Griffith) i sporedne ženske uloge (Weaver i otkačeno-srčana Joan Cusack s nezaboravnim uletom “Coffee? Tea? Me?”) te pjesme Carly Simon “Let The River Run”.
Na kraju je zlatni kipić osvojila samo himnička pjesma koja od uvodne scene bodri Tess i podiže spomenik ženama radničke klase poput nje na jednak način kao “Up Where We Belong” u “Oficiru i džentlemenu” ili “Gonna Fly Now” iz "Rockyja" za “working class” muškarce.
Tess je protagonistica moderne romantično-komične “Pepeljuge” u korporativnom ruhu, zaigrano bajkovite, ali i pametne, prilično ozbiljne pa i subverzivne feminističke (in)verzije “Kola sreće” i “Wall Streeta” s Melanie u ulozi Eddieja Murphyja, odnosno Weaver kao zamjenom za Michaela Douglasa i pretečom Meryl Streep u “Vrag nosi Pradu”.
Feministička progresivnost filma vidljiva je u sceni kad je Tess jedina žena na sastanku s brokerima koju je u “Kad jaganjci utihnu” parafrazirao Demme (Jodie Foster kao agentica FBI-ja Clarice Starling nađe se sama u liftu među muškarcima).
Nichols je u prvi plan stavio žene s naglaskom na Tess i omogućio Griffith zvjezdanu ulogu, a Fordu dao sporednu, kakvu bi obično igrale pripadnice nježnijeg spola, što je on skromno prihvatio u eri kad je bio jedna od najvećih filmskih (akcijskih) zvijezda, između “Frantica” i trećeg “Indiane Jonesa”.
Priča glavnog ženskog lika je Melanieina priča i glumica je zagrizla ulogu pronašavši se u njoj, baš kao i brojne žene/tajnice diljem svijeta koje su navijale za Tess i doživjele katarzu kad je uspjela i dobila vlastiti ured, slaveći njezinu pobjedu kao svoju. “Svaka čast, Tess, svaka čast.”