ZFF tradicionalno osigurava hrvatske premijere filmova sa Sundance festivala. Sundanceovski film na 22. izdanju ZFF-a je “Stvarna bol” (“A Real Pain”), redateljski drugijenac poznatog mladog glumca Jesseja Einsenberga nakon debija s “When You Finish Saving The World”. Studio Searchlight kupio je “Stvarnu bol” za visokih deset milijuna dolara na Sundanceu, gdje je film u konačnici ovjenčan priznanjem žirija za Eisenbergov scenarij.
“A Real Pain” vrijedi svakog centa, premda naoko izgleda još jedan film prepoznatljivih sundanceovskih humorno-dramskih pretenzija. Eisenberg glumi Davida, prodavača digitalnih oglasa i obiteljskog čovjeka, a upoznajemo ga kad s prvim rođakom Benjijem (Kieran Culkin) kreće iz New Yorka u Poljsku da vide odakle je njihova odnedavno pokojna baka Židovka koja je preživjela holokaust, gdje je stanovala itd.
Uvodna scena efektno skicira likove kao dijametralne suprotnosti u svega pet minuta. David je eisenbergovski neurotik s “trade mark” tikovima i dolazi u predzadnji čas na aerodrom s koferom punim stresa.
Nasuprot njemu, Benji je nemjerljivo opušteniji, vedriji i nesmotreniji od konzervativnog rođaka, došao je na aerodrom satima ranije da bude među ljudima, ali u toj njegovoj gesti krije se usamljenost.
Kad David pita Benjija kako je i ovaj odgovori “sjajno”, na licu mu vidimo da baš i nije, ali on duboku tugu sakriva vedrinom i “lako ćemo” stavom. Dijametralno suprotni likovi pokretač su mnogih nezavisnjaka, ali nemaju svi slični filmovi sočnog protagonista poput Benjija ili ga, ako imaju, ne glumi netko poput Culkina, pokazujući da je više od Emmyjem ovjenčana Romana Roya iz “Nasljeđa” i ostvarujući jednu od najboljih muških uloga 2024., emotivno sirovu i strasnu.
Benji je nepredvidljiv i tu karakteristiku prenosi na sam film: nikad ne znate kako će reagirati s obzirom da teško kontrolira emocije kao “izmučeni mladić” kojeg “očito nešto boli”, počevši od smrti bake s kojom je bio iznimno blizak i bila mu je “najdraža osoba na svijetu”, a u Davidu “ponekad vidi nju”. Nekad je naporan, ali uvijek govori što misli i to često ima smisla.
Zanimljiva su njegova zapažanja kako “suštinu Amerike čine ljudi stvoreni od drugih kultura” i “ne možeš šetati svijetom i biti sretan cijelo vrijeme”, još više ironija da on, David i ostali turisti (glume ih Jennifer Grey iz “Prljavog plesa”, Kurt Egiywan, Liza Sadovy i Daniel Oreskes) “odsjedaju u skupim hotelima i sagledavaju užase svog naroda” putujući prvom klasom u vlaku na turističku turneju diljem Poljske koja uključuje i posjet koncentracijskom logoru kamo su Židovi bili odvezeni u teretnim vagonima kao stoka.
U filmu se bol sagledava na mikro i makro razini, pa i generacijski, od individualne sada i ovdje (Benji) do kolektivne kroz povijest (holokaust), što zbivanjima daje veću težinu. “Ovo će biti tura o boli i gubitku, ali i tura koja slavi ljude i njihovu otpornost. Na holokaust turi smo, ako sad nije vrijeme za žalovanje i otvaranje...”, čujemo od turističkog vodiča (Will Sharpe) i samog Benjija.
Posjet konc-logoru Majdanek u predgrađu Lublina, “židovskog Oxforda”, ispraćen je šutke jer slike dovoljno govore same za sebe, poput plavih mrlja na zidovima kao ostacima smrtonosnog plina. Režirajući film i glumeći u njemu Eisenberg se odbija ponašati kao prosječan turist i istinski je zainteresiran za ljude/likove i mjesta, osjećajući njihovu bol, zasigurno i zato što je ovo za njega osobna priča; kuća koju David i Benji posjećuju pripadala je njegovoj baki.
“Stvarna bol” traje ekonomičnih 90 minuta, a gledatelj ima dojam da je s Davidom i Benjijem proveo devet dana. Melankolična drama ne pokušava zakopati njihovu prilično stvarnu bol, već je izvlači vani i hrva se sa njom. Priča se na koncu svodi na dvojac i pokušaj njihove (re)konekcije nakon što ih je život razdvojio, iako je dvojbeno mogu li opet postati bliski do kraja ture zahvaljujući kojoj će bolje razumjeti sami sebe, ako ne i jedan drugoga. Ture o boli i gubitku.