Procvat novog srpskog filma nezabilježen je u suvremenoj regionalnoj kinematografiji. Prošle godine srpski film je iznjedrio masivne blockbustere milijunskog auditorija “Toma” i “Južni vjetar: Ubrzanje”, hitove “Nečista krv: Grijeh predaka” i “Jedini izlaz”, ali i izvrsne festivalske filmove, poput “Kelta”, prikazanih na Berlinaleu, koji su nastavili tamo gdje su netom prije njih stali “Oaza”, “Moj jutarnji smijeh” i “Otac”.
Ilustracije radi, nastavak “Južnog vjetra” je i u hrvatskim kinima vidjelo više od 100 tisuća gledatelja, čime se pozicionirao kao gotovo ravnopravan takmac američkim blockbusterčinama “Za smrt nema vremena”, “Spider-Man: Put bez povratka” i “The Batman”, a to su brojke koje svi naši filmovi zajedno nisu ni približno dosegnuli u protekle dvije godine.
Da bi srpska kinematografija ove godine mogla krenuti tragom prethodne, sugerira komercijalni uspjeh filmova “Ljeto kad sam počela da letim” i “Zlatni dečko”, koji su dosad privukli oko 340 tisuća gledatelja u kina, odnosno festivalski plasman “Heroja radničke klase”, novosadskog redatelja Miloša Pušića, s Jasnom Đuričić i Borisom Isakovićem u glavnim ulogama. “Heroji radničke klase” bili su jedini regionalni film na ovogodišnjem Berlinaleu (popratni program Panorama).
Je li vrata prestižnog “A” festivala “Herojima radničke klase” otvorila friška nagrada Europske filmske akademije/EU Oscar za Đuričić u “Quo Vadis, Aida?” ili ne, Pušićev film, njegov treći nakon “Jeseni u mojoj ulici” i “Odumiranja”, putuje svijetom s logom Berlinalea na plakatu i upravo je doputovao kod nas, na 15. Subversive festival.
Komercijalni potencijal “Heroja radničke klase”, realno, nije prevelik i teško da će postati (mega)hit jednom kad krene u redovnu kinodistribuciju jer nije “crowd pleaser” i ne uljepšava stvarnost, ali u festivalskim okvirima Pušićeva drama funkcionira sasvim solidno kao “kriška života”, s likovima i situacijama uronjenima do guše u korupcijsko tranzicijsko blato, lako prepoznatljivima i hrvatskoj publici.
Blato je prva slika koju vidimo u filmu. U blato će zakoračiti Lidija Jakšić (nanovo dojmljiva Đuričić), PR menadžerica novosadske građevinske tvrtke, odmah nakon što je iskoračila iz automobila. “Jebem ti blato”, opsuje Lidija i iz blatnjavih jednobojnih cipela uskoči u čizme s leopardovskim šarama.
---
---
---
---
Lidija je došla obaviti deložaciju. “Morat ćete izaći iz stana”, upozorava ona stanare. “Nećemo, ovo je naš stan”, ne daju se oni. Ni pet ni šest, u stan ulijeću siledžije i, pred Lidijinim očima, uz prijetnju nasiljem, istjeruju nesretne stanare. Iz uvodne scene razvidno je da Lidija obavlja prljave poslove za svoga šefa, tajkunskog poduzetnika Mikija Marinkovića, zvanog Jegulja (Aleksandar Đurica), kao i da je poslovanje njegove građevinske tvrtke, blago rečeno, sumnjivo.
Lidija je protagonistica filma, premda joj bolje stoji titula antagonistice, ali Đuričić uspijeva načiniti da je gledatelj ne mrzi, ako već prema njoj teško da gaji simpatije, pretvarajući je u slojeviti ženski lik. Ona je postala kakva jest (moralno posrnula, s koljenima u blatu) da opstane u surovom kapitalističkom, tranzicijskom svijetu, a ne zato što je prirodno takva ili bi takva htjela biti.
Vidimo je kako se nonšalantno provlači preko dugog reda malih ljudi da dođe do šaltera, poteže veze, poseže za mitom i, iako je u braku, spava sa šefom koji je pokrenuo novu gradnju napuštene, nedovršene socijalne zgrade ne bi li je pretvorio u unosni posao koji se, dakako, sklapa u noćnom klubu uz cajke iz zvučnika, te skupo prodao stanove za kakve nema dozvolu.
Gradilište je neprijavljeno i neosigurano, no šef to planira zamaskirati medijskom paradom i blagoslovom svećeničkog “vladike”, na što ovaj pristaje tražeći zauzvrat da mu asfaltiraju 100 metara puta do nove crkve. Sprega lokalnih moćnika i crkve nauštrb malih ljudi kao da je preslikana iz “Levijatana” Andreja Zvjaginceva (korumpirani gradonačelnik umjesto poduzetnika s pištoljem za opasačem).
---
---
Razlika je što je Pušić, moguće uvjetovano produkcijskom neimaštinom, skloniji sirovoj dokumentarističkoj “low budget” estetici legendarnog novosadskog filmaša Želimira Žilnika (“Rani radovi”, “Tako se kalio čelik”) i viziji socijalne dokudrame s potpisom najvećega redateljskog heroja radničke klase Kena Loacha (“Ja, Daniel Blake”, “Oprostite, mimoišli smo se”) u odnosu na artistički izdašnu dramu ruskog režisera.
Mali ljudi u Pušićevu filmu su ilegalni radnici na gradilištu, predvođeni dobrim i poštenim čovjekom Profesorom u tumačenju izvrsnog Isakovića (“Muškarci ne plaču”, “Zora”, “Last Christmas”) u ulozi krajnje opozitnoj njegovu portretu Ratka Mladića u “Quo Vadis, Aida?”.
Dijalog Profesora i šefa gradilišta Brace (Predrag Momčilović) prilično je sugestivan u pogledu života malih ljudi s margina društva na ovim prostorima koji rade (i) na crno da zarade za kruh. Profesor pristaje raditi kao bauštelac da vrati dugove, a Braco komentira “Život je jedna ogromna kur*ina, ili muka ili sikiracija”. Sugestivan je i dijalog Profesora i mladog radnika znanog po nadimku Mali (Stefan Beronja).
“Da su meni tvoje godine, otišao bih negdje dalje u P.M., šta dalje od ove države”, govori Profesor idealističnom mladiću kojemu će idealizam početi splašnjavati kad ga stariji kolega Ringo (Ervin Hadžimurtezić) nagovori da mu prođe bagerom preko noge kako bi ucijenio Lidiju da mu “plate sve zaostale plaće, svaki dan odmora koji je proveo na poslu i 20.000 eura” ako ne žele da ih tuži za rad na crno, neprijavljeno gradilište i ozljedu na radu.
To je samo početak komplikacija koje uključuju i još jednu namjernu ozljedu na radu kad razulareni stariji radnik Mile (Mihajlo Pleskonjić) sjekirom odsiječe vlastiti prst pjevajući “Bella Ciao”. Filmu povremeno nedostaje suptilnosti u skretanju pažnje na društvene nepravde i “čovjek je čovjeku vuk” svijet kapitalizma koji ždere ovce ili ih bez pardona šalje na klanje. Međutim, Pušićev gnjev je razumljiv i poistovjetljiv. Razumljiva je i njegova potreba da dobro nakratko ostvari pobjedu u lošem svijetu. Makar prividnu.
---
Producent 'Jutarnjeg smijeha'
Pušić je kreditiran kao producent na spomenutom srpskom film "Moj jutarnji smijeh" Marka Đorđevića.
Procvat novog srpskog filma nezabilježen je u suvremenoj regionalnoj kinematografiji. Prošle godine srpski film je iznjedrio masivne blockbustere milijunskog auditorija “Toma” i “Južni vjetar: Ubrzanje”, hitove “Nečista krv: Grijeh predaka” i “Jedini izlaz”, ali i izvrsne festivalske filmove, poput “Kelta”, prikazanih na Berlinaleu, koji su nastavili tamo gdje su netom prije njih stali “Oaza”, “Moj jutarnji smijeh” i “Otac”.
Ilustracije radi, nastavak “Južnog vjetra” je i u hrvatskim kinima vidjelo više od 100 tisuća gledatelja, čime se pozicionirao kao gotovo ravnopravan takmac američkim blockbusterčinama “Za smrt nema vremena”, “Spider-Man: Put bez povratka” i “The Batman”, a to su brojke koje svi naši filmovi zajedno nisu ni približno dosegnuli u protekle dvije godine.
Da bi srpska kinematografija ove godine mogla krenuti tragom prethodne, sugerira komercijalni uspjeh filmova “Ljeto kad sam počela da letim” i “Zlatni dečko”, koji su dosad privukli oko 340 tisuća gledatelja u kina, odnosno festivalski plasman “Heroja radničke klase”, novosadskog redatelja Miloša Pušića, s Jasnom Đuričić i Borisom Isakovićem u glavnim ulogama. “Heroji radničke klase” bili su jedini regionalni film na ovogodišnjem Berlinaleu (popratni program Panorama).
Je li vrata prestižnog “A” festivala “Herojima radničke klase” otvorila friška nagrada Europske filmske akademije/EU Oscar za Đuričić u “Quo Vadis, Aida?” ili ne, Pušićev film, njegov treći nakon “Jeseni u mojoj ulici” i “Odumiranja”, putuje svijetom s logom Berlinalea na plakatu i upravo je doputovao kod nas, na 15. Subversive festival.
Komercijalni potencijal “Heroja radničke klase”, realno, nije prevelik i teško da će postati (mega)hit jednom kad krene u redovnu kinodistribuciju jer nije “crowd pleaser” i ne uljepšava stvarnost, ali u festivalskim okvirima Pušićeva drama funkcionira sasvim solidno kao “kriška života”, s likovima i situacijama uronjenima do guše u korupcijsko tranzicijsko blato, lako prepoznatljivima i hrvatskoj publici.
Blato je prva slika koju vidimo u filmu. U blato će zakoračiti Lidija Jakšić (nanovo dojmljiva Đuričić), PR menadžerica novosadske građevinske tvrtke, odmah nakon što je iskoračila iz automobila. “Jebem ti blato”, opsuje Lidija i iz blatnjavih jednobojnih cipela uskoči u čizme s leopardovskim šarama.
---
---
---
---
Lidija je došla obaviti deložaciju. “Morat ćete izaći iz stana”, upozorava ona stanare. “Nećemo, ovo je naš stan”, ne daju se oni. Ni pet ni šest, u stan ulijeću siledžije i, pred Lidijinim očima, uz prijetnju nasiljem, istjeruju nesretne stanare. Iz uvodne scene razvidno je da Lidija obavlja prljave poslove za svoga šefa, tajkunskog poduzetnika Mikija Marinkovića, zvanog Jegulja (Aleksandar Đurica), kao i da je poslovanje njegove građevinske tvrtke, blago rečeno, sumnjivo.
Lidija je protagonistica filma, premda joj bolje stoji titula antagonistice, ali Đuričić uspijeva načiniti da je gledatelj ne mrzi, ako već prema njoj teško da gaji simpatije, pretvarajući je u slojeviti ženski lik. Ona je postala kakva jest (moralno posrnula, s koljenima u blatu) da opstane u surovom kapitalističkom, tranzicijskom svijetu, a ne zato što je prirodno takva ili bi takva htjela biti.
Vidimo je kako se nonšalantno provlači preko dugog reda malih ljudi da dođe do šaltera, poteže veze, poseže za mitom i, iako je u braku, spava sa šefom koji je pokrenuo novu gradnju napuštene, nedovršene socijalne zgrade ne bi li je pretvorio u unosni posao koji se, dakako, sklapa u noćnom klubu uz cajke iz zvučnika, te skupo prodao stanove za kakve nema dozvolu.
Gradilište je neprijavljeno i neosigurano, no šef to planira zamaskirati medijskom paradom i blagoslovom svećeničkog “vladike”, na što ovaj pristaje tražeći zauzvrat da mu asfaltiraju 100 metara puta do nove crkve. Sprega lokalnih moćnika i crkve nauštrb malih ljudi kao da je preslikana iz “Levijatana” Andreja Zvjaginceva (korumpirani gradonačelnik umjesto poduzetnika s pištoljem za opasačem).
---
---
Razlika je što je Pušić, moguće uvjetovano produkcijskom neimaštinom, skloniji sirovoj dokumentarističkoj “low budget” estetici legendarnog novosadskog filmaša Želimira Žilnika (“Rani radovi”, “Tako se kalio čelik”) i viziji socijalne dokudrame s potpisom najvećega redateljskog heroja radničke klase Kena Loacha (“Ja, Daniel Blake”, “Oprostite, mimoišli smo se”) u odnosu na artistički izdašnu dramu ruskog režisera.
Mali ljudi u Pušićevu filmu su ilegalni radnici na gradilištu, predvođeni dobrim i poštenim čovjekom Profesorom u tumačenju izvrsnog Isakovića (“Muškarci ne plaču”, “Zora”, “Last Christmas”) u ulozi krajnje opozitnoj njegovu portretu Ratka Mladića u “Quo Vadis, Aida?”.
Dijalog Profesora i šefa gradilišta Brace (Predrag Momčilović) prilično je sugestivan u pogledu života malih ljudi s margina društva na ovim prostorima koji rade (i) na crno da zarade za kruh. Profesor pristaje raditi kao bauštelac da vrati dugove, a Braco komentira “Život je jedna ogromna kur*ina, ili muka ili sikiracija”. Sugestivan je i dijalog Profesora i mladog radnika znanog po nadimku Mali (Stefan Beronja).
“Da su meni tvoje godine, otišao bih negdje dalje u P.M., šta dalje od ove države”, govori Profesor idealističnom mladiću kojemu će idealizam početi splašnjavati kad ga stariji kolega Ringo (Ervin Hadžimurtezić) nagovori da mu prođe bagerom preko noge kako bi ucijenio Lidiju da mu “plate sve zaostale plaće, svaki dan odmora koji je proveo na poslu i 20.000 eura” ako ne žele da ih tuži za rad na crno, neprijavljeno gradilište i ozljedu na radu.
To je samo početak komplikacija koje uključuju i još jednu namjernu ozljedu na radu kad razulareni stariji radnik Mile (Mihajlo Pleskonjić) sjekirom odsiječe vlastiti prst pjevajući “Bella Ciao”. Filmu povremeno nedostaje suptilnosti u skretanju pažnje na društvene nepravde i “čovjek je čovjeku vuk” svijet kapitalizma koji ždere ovce ili ih bez pardona šalje na klanje. Međutim, Pušićev gnjev je razumljiv i poistovjetljiv. Razumljiva je i njegova potreba da dobro nakratko ostvari pobjedu u lošem svijetu. Makar prividnu.
---
Producent 'Jutarnjeg smijeha'
Pušić je kreditiran kao producent na spomenutom srpskom film "Moj jutarnji smijeh" Marka Đorđevića.
Procvat novog srpskog filma nezabilježen je u suvremenoj regionalnoj kinematografiji. Prošle godine srpski film je iznjedrio masivne blockbustere milijunskog auditorija “Toma” i “Južni vjetar: Ubrzanje”, hitove “Nečista krv: Grijeh predaka” i “Jedini izlaz”, ali i izvrsne festivalske filmove, poput “Kelta”, prikazanih na Berlinaleu, koji su nastavili tamo gdje su netom prije njih stali “Oaza”, “Moj jutarnji smijeh” i “Otac”.
Ilustracije radi, nastavak “Južnog vjetra” je i u hrvatskim kinima vidjelo više od 100 tisuća gledatelja, čime se pozicionirao kao gotovo ravnopravan takmac američkim blockbusterčinama “Za smrt nema vremena”, “Spider-Man: Put bez povratka” i “The Batman”, a to su brojke koje svi naši filmovi zajedno nisu ni...
