Povijesne knjige kažu kako je rodonačelnik vranjičkih Benzona bio mletački zapovjednik Ivan. Za junaštvo koje je pokazao ratujući – Venecija ga nagradila posjedima u "maloj Veneciji".
Više od tri stoljeća poslije Zdeslav, od Benzona roda, odlučio je izboriti se za mjesto splitskoga "zapovjednika". Odrastao je na Plokitama, a kao ozbiljan, obiteljski čovjek – kupio je stan dva portuna dalje od rodnoga.
– Djetinjstvo u Splitu je jedna vrsta čarolije. Radost, prijateljstvo, puno knjiga, puno glazbe. Doslovno smo s balunom bili non-stop na ulici – smije se Zdeslav.
Stroga majka
Nije naglo izrastao, pa je, veli, skoro do osmog razreda bio među najnižima, doduše i najmlađima. A kada si mali – veliki nemaju milosti.
– Bilo je par nasilnika, svako svoga ima, valjda. Ali nisam se dao, bez obzira na nesrazmjer snage i visine. Nisam nikada ustuknuo, pokazao sam valjda stav – veli nam, pa se tješimo međusobno – kao roditelji – kako su danas ipak "mekša vremena".
Zdeslav je profesorsko dijete. Pokojni mu je otac Ante predavao hrvatski jezik u Tehničkoj školi, a majka Sanka latinski i engleski u gimnaziji Marka Marulića, poslije u Vladimira Nazora, uvijek u Realci.
– Bila je stroga – kaže nam, pa se prisjeća jedne školske godine kada mu je ona bila profesoricom:
– Druge u razredu bi ispitala par rečenica, mene bi ispitivala cijeli školski sat, mora san znat sve, samo kako nitko od mojih kolega ne bi imao dojam kako sam u prednosti – veli kako je ta školska godina bila posebno iskustvo u svakom slučaju.
Za razliku od njega, starija sestra Antonija je krenula roditeljskim stopama, i ona je profesorica. On je krenuo drugim putem. Imao je uvijek dobre ocjene, bio među najboljima u razredu, pogotovo iz matematike, ali nije bio štreberski tip, kad se biralo – birao je nogomet. Kad se odmaralo – birao je glazbu. Kad se čitalo – birao je znanstvenu fantastiku. Zdeslav je izgradio svoj svijet, pa je tako, ničim izazvan, pokazao interes i za politiku.
Otac liberal
– Moj je otac baš bio liberal. Uvijek se doma pričalo o Hrvatskom proljeću, uostalom rođen sam 1968. i zovem se Zdeslav – smijemo se, kako "nisu bili oduševljeni bivšim sustavom".
Kao student, svega dan nakon prvih izbora u Lijepoj našoj postao je član HSLS-a. Kako onda, tako i danas. No, "nećemo politiku u našu butigu", pa nastavljamo raspredati o tome zašto nije postao nuklearni fizičar, već – ginekolog?!
– Vratimo se na roditelje srednjoškolske profesore – smije se Zdeslav.
– Plaće im nisu bile dovoljno moćne da me pošalju na studij izvan Splita, tako je otpala nuklearna fizika. Medicina je bila drugi izbor, a studirati se moglo i u našem gradu – kazuje nam.
Nije pogriješio. Na četvrtoj godini studija u život mu je ušetala ljubav, kolegica Sandra, premda ju je poznavao puno duže. Bolja studentica od njega, priznaje, nije je uspio iskvariti, već ju je nakon sedam godina hodanja doveo pred oltar. Danas su sretni roditelji Antei, studentici dizajna vizualnih komunikacija i budućem farmaceutu Mislavu, šalimo se, jer:
– Tek mu je 16, ko zna kojim će životnim putevima – veli tata Zdeslav, raduje ga uloga roditelja, drži je najbitnijom u životu.
Glazbu, priznaje nam, ludo voli. Vjeruje kako ga je tim stazama odveo stric Stjepan, koji je bio autor svima znanih "Bodulske balade", "Moja Ane broji dane", "Dalmatinske elegije", pa je već sa deset godina izludio roditelje da mu kupe gramofon.
Prepune police
Danas je ponosan vlasnik više od dvije tisuća ploča, toliko da im više ne može naći mjesta. Baš kao i knjigama.
– Mislim da u Hrvatskoj sigurno imam najveću biblioteku SF časopisa – veli.
Počeo ih je čitati kao dječak, sakupljati ih je počeo s vremenom, počeo i nikad prestao. Osjećaj začudnosti je ono što ga oduševljava. Alternativna povijest mu je interesantna.
Šta bi bilo, kad bi bilo – to je ono što mu je očaravajuće.
Ono što sigurno jest u Zdeslavovu životu – pacijent mu nikada neće biti broj, supruga mu je naredila da bira između ploča i knjiga – pa je otkrio elektronski čitač. Tehnologijom je zamijenio police.
