Na Svilaji uvijek dere bura, "bilo lito, bilo zima", zato Drnišani i stanovnici okolnih mjesta i imaju najbolje pršute.
A kako je prije 30 godina, na toj buri, snijegu, kiši i suncu, na vrhovima planine, bilo držati položaje koji su značili i obranu Splita i okolice od okupatora 1991. godine; kako je bilo te 1993., kada je ekipa iz prve "fetive" splitske postrojbe, Šeste domobranske pukovnije, čuvala te bitne kote, od Moseća do Svilaje, prisjetili su se tri desetljeća kasnije.
– Većina je nas već, u sklopu 114. brigade, bila na ratištu na samom početku. Nas desetak je koncem 1991., uoči Božića, poslano iz Škverskog bataljuna kao instruktori u Matića i Blaževića staje, momcima na terenu, u satniji čiji je zapovjednik bio Jozo Buzov.
Svi se i danas sjećamo 3. siječnja 1992., kada smo odbacili Mladićeve čete na prodoru prema Splitu. Zatim smo mi Splićani, kao pripadnici Šeste domobranske, bili raspoređeni na drnišku bojišnicu do iza Oluje 1995., sudjelujući u borbama za oslobođenje Hrvatske.
S nama su tada bili naši domaćini, Vukovi sa Svilaje, pripadnici Samostalne satnije Mirlović Polje, našeg Joze Buzova, koji je poginuo, a njegov sin Veljko je nastavio borbu, danas je predsjednik veterana te satnije. Svake godine zajedno obilježavamo sve važne datume iz Domovinskog rata, pa se više ne zna tko je ovdje na Drvenjaku domaćin, a tko gost – ističe bojnik u miru Ivica Bubić, tadašnji zapovjednik, a današnji predsjednik Udruge veterana 158. brigade i 6. domobranske pukovnije HV-a.
– Uvik smo svi mi bili za dom spremni, i sada, 30 godina kasnije, sa svin ovin sidima na glavi, sa svin bolestima šta nan tila rastaču, i sa štakon u ruci, bolnin i nogama i rukama!
Opet bi ti svi mi odreda uzeli pušku i branili naše. Zemlju naših didova, naših otaca – kaže jedan od okupljenih ratnika, pa premda ga osobno poznajemo, dodaje:
– Ne piši mi ime, ne piši da san reka "za dom spremni", jer će mi doći naplatiti kaznu oni šta ne znaju ni šta je to ljubav prema domu, niti su ti branili Hrvatsku. Oni samo filozofiraju, politiziraju, oni lipo žive na našoj žrtvi, a mi se glođemo još uvik oko ustaša i partizana, otprije 80 godina, a već su zaboravili šta smo mi radili prije 30 godina.
Koju smo žrtvu podnili. Vidi sad, svake godine nas je sve manje, neki su umrli, neki bolesni, drugi su u bolnici, neki sami po selima guraju zadnje dane života. Grupica naša se osipa, a time i sićanje na nas, na onu priču kako smo branili svoj dom, jedini komad zemlje, jedini kamen koji imamo...
Zajedno sa suborcima stigao je na ovogodišnje okupljanje ratnika u Spomen-domu na Drvenjaku, na 760 metara nadmorske visine, u svilajskom selu Buzovi.
– Kad san se vraća gori na kotu, odozdo od Kušetića kuća, šta me "poprska" oni njihov tenk. Bija je na Bajanovoj glavici.
Srića šta san bija 30 godina mlađi, a više je srića što san bija 50 kila lakši, pa san moga dupe krit iza ona dva kamenčića – pokazuju jedan drugome dvojica veterana koji od tih zgoda i nezgoda danas rade šale i skečeve, a tada je svima bio život u opasnosti.
"Sakrivač" je Ivan Pavić, dok Robert Poša broji dane u komadu koje je bio na terenu, bez skidanja s planine:
– He, he, 101 dan, od prolića do jeseni! Ne 101 Dalmatinac, već 101 dan.
– Dok san ja zapovida, niko nije poginija – ponosno će Đani Plevančić, tu je i Davor Poljak, a drugi dodaje:
– Vidi vrh Obodina, di je bija četnički bunker. Sad smo stavili stijeg našen Jozi Buzovu! A doli me oni četnik maljutkon nacilja... Živ san, srića šta je loša gađa...
– Kad se sitin Jelinjaka i Velog vrha, di je u tri reda bilo raspoređeno minsko polje, i sad mi trnci prođu tilon.
Pričaju nekadašnji vojnici, sada umirovljenici, anegdote, razne bitke koje su vodili na Svilaji. Nije lako "hvatati" detalje, tih pet godina rata je njihov život i danas, 30 godina kasnije, ne može se to zaboraviti.
– Ka ni Slavkovu Jadru, našu legendu od ratnice. Umrla je lani, naša vitezica – tapšaju po leđima svog suborca Slavka Marinova, čija je supruga također bila u odori, njihova Jadranka, uvijek vesela, spremna za pomoći.
Nitko neće zaboraviti ni Komarca, a bogme ni Antine krempite! Legenda je naš Ivica Reljanović Komarac. To je bija položaj bestrzajnog topa naziva Komarac, sad je l‘ Ivica poznatiji po ratnim uspjesima ili mu danas brat Ante po vrhunskom pršutu, vi odlučite.
On je naš Komarac, dok Ante Burić, iako mu je 75 godina u kostima, sprema najbolje krempite na svijetu.
– Slastičar san bija u "Bobisa", doša rat, ja uzeja pušku. Oslobodili mi sve, pa kolege danas častin krempitama. Svi ih vole – nutka i nas Ante slasticama koje su njegovih ruku djelo, dok drugi sa štakom podupire svoje sad ostarjelo tijelo, no ne da se – svake godine, dok može, dolazit će na Svilaju
– Pa makar zbog pogleda, koji je i u rano ljeto obojen u bezbroj zelenih nijansi drveća, trave, žutog smilja... – zbori Miše Čabo, dok treći u fotelji na terasi čita našu "Slobodnu", koja ih je u onom prošlom stoljeću, ipak je bila 199... i neka, redovito dolazila do njih kada su bili na ratištu.
– Pročitam ja sve dok se vi ne vratiti s položaja – otpravljujući nas Mile Baržić Brada nastavlja proučavati novinu.
Vode nas na područje Pasci, Veliki pod, gdje su naši sklopili bunker od suhozida, na vrh stavili hrastove grede, koje i danas tri desetljeća kasnije odolijevaju zubu vremena. Ima tu još i zahrđalih čahura, pokazuju suborkinje Maja Anđelić-Harašić i Marija Gudić-Čotić.
– Gore su na Obodine bili četnici, njihova najbolja utvrda, tenkovi, minobacači, ukopani propisno, vojnički, pravi bunkeri, a ne naši sklepani... – govore nam dok pale svijeću i postavljaju cvijeće, mole se u spomen na poginulog Zulića kojeg je usmrtila maljutka.
I dok lipanjska bura dere i zavija Svilajom, "šuškajući" i one stare i stvarajući neke nove priče za povijest koje svojim životom i odlukama svatko od nas tkaje... gledamo te ljude, čvrste i mekane u isto vrijeme. Ratnike koji su svoje živote izložili za našu obranu, vodili odlučujuće bitke, a danas, kada stanu pred ploču na kojoj piše ime njihova suborca, poginulog u nekoj od akcija, onda im u kutu oka zaiskri suza.
Sav ponos prođe njihovim licima u jednom trenu, ali i žalovanje u drugom trenu. Spoji se i sreća i tuga u jednoj suznoj kapi... Zamrznu se na tren sjećanja dok se moli uz spomen-ploče na kojima piše "ovdje je poginuo hrvatski vitez".
