Rođenu banjalučanku i od 2016. godine stanovnicu grada Splita Karmelu Lopar život nije mazio. Poslije ratnih trauma, kojima je bila izložena kao dijete, cijeli dosadašnji životni i posebno radni vijek kretala se od nemila do nedraga. Ova samohrana majka tek posljednjih sedam godina stekla je radno-socijalni status koji je njoj i sinu joj Patricku omogućio normalne životne uvjete. Ali i dalje u podstanarstvu. Do sada je, kaže, kao podstanar promijenila najmanje 15 adresa. Uvijek su joj uzimali iako nikada nije imala u izobilju. Nikada joj nikada nitko nije ništa dao. Sve donedavno kada je kroz demografsku mjeru Splitsko-dalmatinske županije "Tu je tvoj dom" dobila 12 tisuća eura. Bio je to okidač koji će Karmelu Lopar i njenog sina Patricka, a Karmela vjeruje uskoro i Patrickovu obitelj, trajno učiniti ponosnim stanovnicima naselja Prisoje u općini Dicmo. Evo Karmeline priče...
- Kada je počeo rat u Hrvatskoj, a uskoro i u Bosni i Hercegovini, ja sam bila dijete. Obitelj je živjela u Banja Luci, u obiteljskoj kući. Bili smo situirani. Sve dok nije počelo velikosrpsko divljanje. Otac je svo vrijeme uspješno izbjegavao mobilizaciju u vojsku bosanskih Srba radi čega su nas stalno maltretirali. U okruženju smo postali bijele vrane. Uspjeli smo izdržati do kolovoza 1995. godine. Poslije akcije Bljesak život moje obitelji pretvorio se u pakao. Izdržali smo još dva mjeseca, a onda su nas Srbi protjerali. Cijelu moju obitelj: oca, majku, baku, brata, sestru i mene. Svoj banjalučki život ponijeli smo sa sobom u najlonskim kesicama. Više nam nisu dopustili. U Hrvatsku smo došli preko rijeke Save, od Srbca u Davor. Čamcima su nas prevezli pripadnici HV – priča Karmela i nastavlja:
Bez posla
- Smjestili smo se kod tetka, muža sestre moje mame, koji je na početku velikosrpske agresije na Hrvatsku preplivao Savu i uključio se u HV, odnosno ZNG. Kratko smo ostali kod njega u Novoj Gradiški jer smo uskoro dobili na korištenje kuću u susjednom selu. Moj stric koji je s obitelji također protjeran iz Banja Luke dobio je na korištenje kuću od časnih sestara u Pakracu. Ja sam iz Banja Luke došla kao završena osnovoškolka. U Pakracu je bila srednja medicinska škola. Upisala sam se, preselila kod strica i poslije četiri godine postala medicinska sestra. U to vrijeme medicinske sestre i tehničari bili su suficitarni kadar pa se nikako nisam uspijevala zaposliti u struci.
U takvim okolnostima Karmela Lapor na pragu 20. godine donosi odluku posao potražiti u Zagrebu. U struci ili bilo kakav drugi. Tu počinju njene životne putešestvije.
- Posao u struci, naravno, nisam dobila pa sam radila svakakve poslove živeći u podstanarskoj sobici. Upisala sam i studij medijskog menadžmenta kojega sam uspješno završila, a koji mi je proširio izbor povremenih i privremenih poslova. Bila sam u vezi i zaljubila sam se. Veza je pukla, a ja sam ostala u visokoj trudnoći i uskoro na svijet donijela mojega Patricka, danas studenta treće godine Pomorskog fakulteta Sveučilišta u Splitu. Nailazila sam u to vrijeme na naizgled nepremostive prepreke u životu, ali uvijek sam nekako pronalazila rješenje jer sam znala da se osim za sebe moram boriti za svoje dijete. Iz Zagreba sam doselila u Split gdje sam radila sezonske poslove u turizmu, ali i štošta drugo, u više navrata i kod dvaju poslodavaca – kazuje Karmela, a onda uzima predah i nastavlja:
- Moja sretna godina bila je 2016. Ukazala mi se prilika na koju sam toliko dugo čekala. Dobila sam posao u struci, kao stručni terenski suradnik jedne farmaceutske tvrtke sa sjedištem u Zagrebu. Taj posao i danas radim, na obostrano zadovoljstvo, moje i tvrtke kao poslodavca. Posao mi je suradnja kroz distribuciju lijekova zdravstvenim ustanovama od Zadra do Dubrovnika. To je terenski posao, ponekad bude naporan, ali ja sam njime izuzetno zadovoljna.
Krov nad glavom
Vaš i Patrickov život se nimalo nije promijenio kada je u pitanju stanovanje. I dalje ste podstanari?
- Tako je, i dalje smo podstanari. Tek kada sam 2016. godine dobila stalni posao, a s njim i kreditnu sposobnost, počela sam razmišljati da bismo Patrik i ja jednom ipak mogli imati vlastiti krov nad glavom. Ne samo razmišljati već i štedjeti novac za to.
Kako ste došli do parcele u Dicmu i županijskog poticaja kroz projekt "Tu je tvoj dom"?
- Imala sam jednu pacijenticu kojoj sam spletom okolnosti pomogla u liječenju njene kronične bolesti. Ona se bavila prometom nekretnina, imala je agenciju. Zamolila sam je da me obavijesti ako sazna za neku povoljnu građevinsku parcelu, u skladu s mojim platežnim mogućnostima. Istovremeno je Splitsko-dalmatinska županija objavila javni poziv kandidatima za novu mjeru "Tu je tvoj dom". Ja sam se prijavila i zatražila potporu za kupnju građevinske parcele. S gospođom iz agencije za promet nekretnina obilazila sam parcele na nekoliko lokacija. Jednom me nazvala veselog raspoloženja i rekla da mi je pronašla zemljište za gradnju kuće. Odmah je dodala da je zemljište u Dicmu, koje je ona inače preferirala. Ta je žena voljela ovaj zagorski dio, bila je doslovno zaljubljena u njega. Uskoro me dovela na parcelu. Kada sam je prvi put vidjela zgrozila sam se. Svaki novi dolazak u Prisoje mijenjao je moje rasploženje i osjećaje. Danas je ova zemljišna parcela dio mene, zaljubila sam se u ovo mjesto. Raduje me što se sviđa i Patricku jer će kuća koju ćemo uskoro ovdje graditi u konačnici biti njegova. Ja ću s radosti i zadovoljstvom u Dicmu provesti ostatak svojega života, ako Bog dade pomažući sinu i budućoj nevjesti u podizanju djece.
Parcela ima solidnih 795 kvadrata i na sunčanoj je strani. Kako ste je uspjeli kupiti?
- Iako je cijena bila povoljna teškom mukom sam sakupila novac za isplatu bivšeg vlasnika. Novčano smo bili prenapregnuti do pucanja. U takvim okolnostima čak smo tijekom 2022. godine oglasili prodaju parcele. Našao se i kupac s konkretnom ponudom. Prije konačne odluke Patrick i ja ponovno smo o svemu razgovarali, sagledali sve mogućnosti i doveli u pitanje prodaju. Tada se dogodio poticaj županije, po mojoj prijavi na koju sam već bila zaboravila, a koji nam je dao snage da ustrajemo u gradnji vlastitog doma u Dicmu.
Izgradnja kuće
Što se dogodilo?
Zatekla sam se na poslovnom sastanku u Zadru, sa šefovima moje tvrtke. Za vrijeme sastanka nazvali su me telefonom iz Splitsko-dalmatinske županije i kazali da su mi poslali mejl poruku s pozivom na potpisivanje ugovora za mjeru "Tu je tvoj dom". Kako su doći na potpisivanje ugovora kada mi poticaj nije odobren, upitala sam. Odobren vam je poticaj od 12 tisuća eura i svakako dođite na potpisivanje ugovora, kazali su mi iz županije. Svi su mi na sastanku čestitali, a ja sam bila presretna jer sam prvi put u životu dobila neku vrijednost, ne računajući dakako mojega Patricka čija mi je vrijednost neizmjerna. Tim novcem sanirali smo dubioze nastale kupnjom zemljišta, obavili smo parcelaciju i uknjižbu, dali izraditi projekt, a u siječnju ću podnijeti zahtjev za izdavanje građevinske dozvole. Patrick i ja smo uvjereni da ćemo ispuniti postavljeni uvjet mjere "Tu je tvoj dom" i da ćemo u roku od četiri godine na parceli izvesti značajne radove na izgradnji naše obiteljske kuće.
Kažete da je vijest o dobivanju županijskog poticaja bio prijelomni kamen u odluci da parcelu ne prodate već da na njoj gradite?
- Upravo to. Ja sam dobivanje toga poticaja doživjela kao posebni znak. Ova demografska županijska mjera je hvalevrijedan projekt. Ponovit ću, u mojem dosadašnjem životnom i radnom vijeku meni su uvijek besćutno uzimali, često i više nego sam u danom trenutku imala. Možda i zato što su me vidjeli ranjivom, samohranom majkom bez stalnog zaposlenja i vlastitog krova nad glavom. Dogodilo mi je prvi put da sam nešto dobila, da mi je netko dao nešto konkretno. Znakovit je i podatak da sam u krugu kada mi je odobrena potpora za "Tu je tvoj dom" ja bila jedina žena nositelj. Zbog svega toga sam zahvalna Splitsko-dalmatinskoj županiji i županu Blaženku Bobanu koji je promovirao taj projekt. Iskreno se nadam da ćemo do godinu-dvije moj Patrick i ja napokon prvi put u životu imati svoju adresu, u vlastitom domu, a ne u podstanarstvu. Nećemo više biti lutalice. Županija je u našem slučaju tom svojom mjerom trajno ovdje zadržala moju obitelj koja će se, velika mi je želja i mada, uskoro širiti – zaključila je Karmela Lopar.
Svo vrijeme dok je Karmela pričala Patrick je sjedio bez riječi. Upitali smo ga zar i on neće nešto reći.
- Nemam što dodati maminoj priči. Jedva čekam da kompletiramo svu dokumentaciju i dobijemo građevinsku dozvolu kako bi pokrenuli izgradnju. Odrastao sam s majkom seleći iz jednog podstanarstva u drugo i znam što će nam značiti vlastiti dom. Napokon ćemo imati rješeno temeljno životno pitanje. Trajno ćemo se skrasiti u Dicmu – kaže Patrick i dodaje kako će na parceli izgraditi visoku prizemnicu, presložit će suhozide, urediti okoliš i, ako ikako bude moguće, na parceli će zadržati dva stoljetna orijaška hrasta da i oni nastave uživati u ljepoti ovoga dijela Dalmacije.
Članak nastao u suradnji sa Splitsko-dalmatinskom županijom.