Cijeli ruralni dio Hrvatske, pa tako i Zagora, veliko je i potpuno turistički neiskorišteno područje. To je div koji spava, ali se polako budi. Željka Opačak, direktorica Turističke zajednice, tvrdi da se danas u njenom Vrgorcu događaju nevjerojatne stvari.
Prije nego ste postali turistička djelatnica, građani Vrgorca najviše su vas poznavali kroz voditeljske angažmane na Radio Biokovu i brojnim društvenim događajima. Kako to da ste već s 18 godina postali dio početne postave prvog vrgoračkog radija?
– Radio je moja prva ljubav, još kao dijete, igrajući se radija, maštala sam da će se jednom radio otvoriti i u mome mistu. A onda se upravo to i dogodilo i na radiju sam provela prekrasnih 11 godina. To je sada daleka prošlost jer već deset godina nisam u novinarskim vodama, ali kao značajan dio javnog i društvenog života grada radio me oblikovao kao osobu kakva sam danas, otvorio prema javnosti i medijima, a u konačnici i doveo do studija medija i odnosa s javnošću na preddiplomskom studiju u Dubrovniku, nakon čega sam i diplomirala novinarstvo na studiju u Zagrebu.
Zašto onda nakon desetljeća rada u medijima i studija novinarstva želja za profesionalno bavljenje turizmom?
– Nikad se nisam zamišljala u turizmu, ali jako volim svoj rodni kraj, znam njegove posebnosti i potencijale, dobro poznajem naše ljude i po meni su upravo to ključne odrednice za bavljenje turizmom u turistički nerazvijenom području.
Nije li riječ "potencijal" zapravo samo floskula za neostvarene želje i planove. Je li tako i s turističkim potencijalom Vrgorca ili smatrate da su ostvarivi epiteti koji se tepaju Zagori, poput hrvatska Provansa ili Toskana?
– Cijeli ruralni dio Hrvatske, pa tako i Zagora, veliko je i potpuno turistički neiskorišteno područje. To je div koji spava, ali se polako budi. Prepreka ostvarivanja tih potencijala koji se tako često spominju najčešće su strogi i zahtjevni zakonski okviri koji obeshrabruju ljude da se uopće bave bilo kakvom ugostiteljskom ili turističkom djelatnošću.
Zemlja koja doslovno živi od turizma takvim propisima sama sebi stavlja okove na noge. Inače, nisam zagovornik uspoređivanja ili prozivanja Zagore hrvatskom Toskanom ili Provansom jer nas to već u samom nazivu stavlja u drugu kategoriju kvalitete. Mi trebamo biti svoji, autentični, jedinstveni i na tome graditi prepoznatljivost i turističku destinaciju.
Međutim, Dalmatinska zagora kao ruralna destinacija je teritorijalno jako veliko i heterogeno područje, povijesno, prometno i administrativno potpuno nepovezano, pa smatram da bi se svaki dio primorja trebao okrenuti svojoj "Zagori" i tako zajednički nadopunjavati priču primorja i zaobalja.
Vrgorački hotelijer Zvonimir Pervan kaže da u turističkom pogledu između Vrgorca i Makarske postoji "kineski zid". Kako povezati dva kraja?
– Iza gospodina Pervana stoje desetljeća rada i iskustva i on to zasigurno govori opravdano. Ali, na valu novih trendova u turizmu, koje kreiraju sami turisti željni domaćih i izvornih lokalnih doživljaja i koji su posebno u potrazi za individualnom personaliziranom uslugom, vidim da se i taj "zid" pomalo počeo urušavati i da turističke agencije Makarske rivijere kod nas sve više traže i prepoznaju takve sadržaje, koji u konačnici i njih obogaćuju.
Tome posebno pridonose naši Vrgorčani, poznati makarski hotelijeri i turistički djelatnici, koji uz domaću eno-gastronomiju svojim gostima nude vrhunske izlete u pitoreskna vrgoračka sela, vinograde, pršutane, čime dodatno otvaraju vrata vrgoračkog kraja i povezuju ga s Makarskim primorjem.
Za direktoricu Ureda TZ Vrgorac izabrani ste 2014. nakon što je natječaj tri puta ponavljan i bio praćen političkim trakavicama. Može li turizam bez politike? Kako uspoređujete suradnju s bivšom HDZ-ovom vlašću i ovom novom nezavisnom?
– U nešto više od tri godine otkad sam na dužnosti u Vrgorcu su se izmijenila tri gradonačelnika i dva Vladina povjerenika. To već dovoljno govori o burnom političkom razdoblju koje je iza nas. U takvoj političkoj nestabilnosti i brzim izmjenama čelnih ljudi Grada teško da se moglo kvalitetno dugoročno surađivati.
Politička situacija je sada stabilnija i možemo reći da TZ ostvaruje jako dobre odnose s gradskom upravom. Sreća u nesreći je da tamo gdje nema previše novca, nema ni velikog interesa politike, pa je i TZ u Vrgorcu još uvijek neovisno i nepolitičko tijelo, a nadam se da će takvo ostati.
Što je zapravo TZ Vrgorac? Koliki vam je godišnji proračun i kako ga punite? Što je vaša logistika?
– TZ nije gradska institucija, iako to mnogi misle. Mi smo neprofitna organizacija, u sustavu turističkih zajednica i hijerarhijski na državnoj razini. S druge strane, Vrgorac se nalazi na turistički nerazvijenom području pa ni Turistička zajednica Vrgorac ne spada u obavezne turističke zajednice i kao takva ne mora ni postojati.
Ali upravo zato što je osnovana, godišnje uprihodi preko sto tisuća kuna turističke članarine koju su gospodarstvenici na našem području dužni uplaćivati. Naš godišnji proračun iznosi oko 300 tisuća kuna, što znači da članarina čini trećinu našeg proračuna, a uz malu boravišnu pristojbu, to su općenito dovoljna sredstva za jedno radno mjesto.
Druga trećina proračuna osigurava se donacijama Grada, a treći dio putem javnih natječaja. Sva ta sredstva koriste se za funkcioniranje ureda, razne programske aktivnosti, manifestacije, edukacije, tiskane materijale, obilježavanje staza, znamenitosti i ostalo. U Uredu TZ-a jedini sam zaposlenik, ali ponekad imamo i mlade polaznike zainteresirane za stručno usavršavanje. Takvi mladi i sposobni ljudi od velike su nam pomoći.
Vrgorac je poznat po Tinu Ujeviću, jagodama i mnogočemu drugome, ali ne i po turizmu?
– Za turizam kažu da je industrija na staklenim nogama, zato želim da Vrgorac prvo bude poznat po vrhunskim poljoprivrednim proizvodima, snažnom gospodarstvu, svojoj materijalnoj i nematerijalnoj kulturnoj baštini, očuvanoj prirodi, domaćoj eno-gastronomiji, a da turizam stvara dodatnu vrijednost svemu tome.
Već sam spomenuo turističkog djelatnika Pervana. On je često vrlo kritičan prema radu Turističke zajednice jer je ne smatra dovoljno aktivnom.
– Naš je Zvonko vrijedan turistički djelatnik i uvijek smatra da se može više i bolje, što je pohvalno, a dokaz tome je i trodnevna manifestacija "Dani dalmatinskog pršuta i vina" koja se već treću godinu održava u njegovu prekrasnom etno selu u organizaciji TZ Vrgorac.
Tisuće turista na toj manifestaciji, koja je dobila posebno priznanje na dodjeli nagrada "Suncokret ruralnog turizma" u kategoriji "Ruralno-turističke manifestacije", pokazuje da zajedno radimo vrhunske projekte koji su već sada nadrasli i naše lokalne okvire.
Ali, osim osmišljavanja i realiziranja manifestacija zbog kojih se dolazi bilo u etno selo ili općenito vrgorački kraj, TZ izvršava i druge zadaće sukladno programu i svojim mogućnostima.
Naš je ured i info centar te smo na usluzi kao informatori, obavljamo redoviti uredski posao, radimo prijave na natječaje, izvještaje, edukacije za iznajmljivače, radionice, obilježavamo znamenitosti info tablama, aktivno podupiremo sva ostala događanja, potičemo na akcije čišćenja i očuvanja znamenitosti, a redovito smo i prva kontakt osoba u gradu za bilo kakve informacije.
A na turističkim djelatnicima je da samostalno kreiraju svoju ponudu na najprihvatljiviji način. Mi smo na raspolaganju za pomoć.
U zadnje tri godine primjetno je više kuća za odmor na ovom području. Što ljude potiče na otvaranje takvih objekata u vrgoračkom dijelu Zagore?
– Najteže je bilo osvijestiti ljude da se u našem prekrasnom kraju može raditi vrhunski turistički sadržaj, iako se ne nalazimo na moru. Upravo su to uspjeli hrabri pojedinci, vizionari koji su pokazali ne samo da se može, nego da se itekako isplati jer su rezultati odlični, a njihovi gosti zapravo izbjegavaju masovne gužve i za svoj odmor biraju mirnije ruralne destinacije.
Takvi pozitivni primjeri, uz dolazak renomiranih agencija, bili su ključni pokretač za stvaranje pozitivne turističke klime. Danas se u Vrgorcu događaju nevjerojatne stvari, ljudi tijekom sezone idu u podstanare da bi turistima iznajmili svoje kuće na selu. Samo koju godinu unatrag to je bila potpuna znanstvena fantastika.
Sve do 2013. godine u Vrgorcu smo imali samo jedan registrirani smještajni objekt, onda se registrirao još jedan, pa još dva, i evo danas ih imamo 26, a za ovu godinu još ih je u najavi. Noćenja se svake godine povećavaju za oko 50 posto. Naravno da su sve to i dalje male brojke, ali pokazuju značajan pozitivan trend.
Aktivni ste u svakoj raspravi i aktivnosti vezanoj za vrgoračku materijalnu i nematerijalnu kulturnu baštinu. Odakle toliki lokalpatriotizam, što je toliko zanimljivo u Vrgorcu?
– Riječima velikog Tina Ujevića "moja je kolijevka puna čarolije" i ja bih mogla najbolje opisati svoj lokalpatriotizam. Kao Vrgorčanka, rođena i odrasla u Vrgorcu, vidim tu čaroliju na svakom koraku, u staroj gradskoj jezgri, malim zaselcima, kamenim kućama, starim stazama, u poljima, na planinama, ali i starim napjevima, običajima, govoru i mogu reći da sam jako osjetljiva na očuvanje naše baštine.
Cilj mi je poticati da se vratimo sebi, da zavolimo i očuvamo svoje i shvatimo da je upravo ta naša autentičnost ono najvrjednije što imamo i čime se možemo predstaviti i našim gostima. Na žalost, Vrgorac je kroz cijelu svoju povijest zakinut za institucije koje se sustavno bave istraživanjem i očuvanjem našeg lokalnog identiteta, tako da se on pomalo gubi i zauvijek nestaje. Zato je prvi korak to posvijestiti, a onda učiniti sve što je potrebno da se to zaustavi. Odgovornost je na svima nama.