Don Stanko Jerčić župnik u Jelsi i generalni vikar Hvarske biskupije osvrnuo se za Slobodnu Dalmaciju na navike 'našeg svita' na sprovodima...
Kaže se: »Ako je priša umrit, ni ukopat!« Može se to i preokrenuti pa reći da umrijeti »ni priša«, a pokopati često jest, osobito ljeti! Ipak, nikada nije toliko »priša« da se ne bismo trebali potruditi sprovod učiniti 'ljepim', tj. skladnom i ozbiljnom manifestacijom našeg pijeteta prema pokojniku i rodbini, i — ako smo kršćani — pobožnim izrazom naše vjere u besmrtnost.
Na žalost, ne može se reći da su naši sprovodi uvijek i svagdje obilježeni takvim odlikama. Nađe se raznih detalja koji unose disonancu, bodu oči, izazivaju nelagodu. Iz čestih razgovora nas svećenika o ovoj temi proizlazi da su ti problemi više ili manje slični skoro u svim našim mjestima.
Kao prvo: svaki će vam svećenik potvrditi da mu je jedna od najmučnijih situacija, u kojoj se osjeti upravo jadno, kad je prinuđen voditi sprovod osobe koja je živjela daleko od Crkve i umrla bez sakramenata, premda smrt nije nastupila iznenada, pa je bilo prilike za pomirenje s Bogom.
Napomena: ako netko pred smrt svjesno odbije svećenika i sakramente, tu se ne može ni tražiti ni očekivati crkveni sprovod.
Kad čujemo vijest o nečijoj smrti, potrudimo se biti suzdržani u 'glasnom razmišljanju' i filozofiranju koje često biva neumjesno. Ako smo osobu cijenili, odajmo joj dužno poštovanje; ako mislimo da nije bila dobra, uzdržimo se od suvišnih komentara.
Ne propuštajmo sprovode ako je ikako moguće. To je od pet puta godišnje u malim, do dvadesetak puta u najvećim našim mjestima. Nemojmo svoj komoditet prikrivati tobožnjom procjenom da li je pokojnik zaslužio da ga ispratimo. Život je ljudski kratak, ali ipak dovoljno dug i za dobro i za zlo. A valjda nema tog čovjeka koji kroz život nije učinio barem toliko dobra da zavrijedi sat pažnje na odlasku.
U sprovodnu povorku treba unijeti sućutnu, ili barem uljudnu ozbiljnost. Nije to šetnja pri kojoj se, s rukama u džepovima, vode kojekakvi, često i preglasni, razgovori. Time se vrijeđaju osjećaji ožalošćenih i krše osnovna pravila lijepog ponašanja.
Ako nepredviđeno susretnete sprovodnu povorku, bilo gdje, zaustavite se i propustite je. Ako na sprovod 'naletite' u automobilu, a nemate mogućnosti povući se, bilo bi poželjno da — isključivši motor — izađete i ispratite sprovod u uspravnom stavu.
Iskustvo iz naših primorskih mjesta pokazuje da bi u tom pogledu često bila potrebna lekcija iz abecede bontona i mnogim turistima, makar dolazili i iz 'kulturnog« zapadnog svijeta, jer očito tu kulturu ponekad zaborave ponijeti na odmor.
No, u tom pogledu zamjerka se daleko više može uputiti onima koji, iako se smatraju vjernicima, pri sprovodu mimoilaze crkvena vrata, bilo iz nekog čudnog obzira, bilo iz pukog komoditeta, da bi u međuvremenu mogli pripaliti cigaretu, popričati ili svratiti na čašicu.
Mogu razumjeti da je to nekome ugodnije od statiranja u crkvi, no valjda u sprovode ne idemo s namjerom da se provedemo, ili zato da nam bude ugodno.
Sudionici sprovoda koji ne ulaze u crkvu u nekim se mjestima, za vrijeme obreda, zadržavaju u crkvenom predvorju (»šimatoriju«) i često glasnim razgovorom ometaju normalno odvijanje službe Božje. Drugdje se, opet, rasprše kojekuda pa se kao padobranci priključuju sprovodu pri njegovu izlasku iz crkve.
Izviru sa svih strana, neki i trčećim korakom, pa se promatraču nameće asocijacija na onaj prizor iz vojničkog života, kada nakon »10 minuta voljno« padne komanda: »Četa, zbor!«
A kada čak i nosači lijesa, nakon što ga polože na pripremljeni plato, krenu niz crkvu prema izlazu, onda je to vrhunac neukusa. Kao da su nosili neki obični teret i odložili ga, pa pošli svojim putem.
A u nekim mjestima već je došlo i do toga da nosači, nakon obavljena posla, pristupaju »vlasniku prtljage« da im isplati tarifu. Što reći na ovo? Trebalo bi: ili dokinuti smrt, ili na grobljima podići umirališta pa kad netko namjerava umrijeti, neka se na vrijeme preseli tamo!...
Najčešće pjesme
Uglavnom su to sjetne, dirajuće skladbe, mahom s dalmatinskog repertoara, najčešće Pismo ćali, Oprosti mi pape, Ne more me bit, Arsenova O mladosti, potom Još i danas zamiriši trešnja…
Seoski običaji
U našim se selima i do dan danas zadržao običaj da susjedi, obiteljski prijatelji, pokojnikovoj obitelji na dan sahrane donose pršut, vino, hranu kojom se počaste ljudi što na sprovod dolaze. Riječ je o uzajamnom odnosu, i jednom od načina pomaganja jednih drugima u teškim situacijama. A smrt i sve ono što je uz nju vezano, svakako spada u tu kategoriju.
Karmine
Običaj je najbliže članove rodbine, prijatelje, ali i goste koji dolaze na sahranu počastiti. U gradovima se sve češće u restoranima organiziraju manja okupljanja, gdje se blaguje, druži, pomaže obitelji. Na selima, primjerice Imotske krajine, običaj je goste počastiti u kući, a na jelovniku se nađe pršuta, sira, kruha ispod peke, odojaka, pečenih janjaca, salata, kolača, raznovrsnih pića…
Vijenci
Iz Pogrebnog poduzeća Lovrinac saznajemo kako je cijena najjeftinijem vijencu od 125 kuna pa nadalje, ovisno o veličini i vrsti cvijeća. Što se tiče nadgrobnih ploča i spomenika, trošak klesanja slova ide od šest kuna pa naviše, u ovisnosti od ovisi o veličini, tipu slova i načinu izrade. Cijene spomenika i rada na grobnici ovise o zahtjevu stranaka.
Modna pravila
Ima i onih koji na sprovod dolaze kao na modnu pistu, u dekolteima, izrezima, minicama, jarkim bojama, poderanoj garderobi s napadnom šminkom, posve neprimjereno karakteru ovakvog obreda. Sprovodi imaju svoja pravila ponašanja, a ona kažu kako se članovi obitelji oblače u crno. Izuzev djece za kojih se sugerira bijela odjeća.
Prodaje ukopno mjesto u zamjenu za auto!
"Prodajem zemljani grob sa spomenikom na groblju Lovrinac u Splitu. Nalazi se u polju..., red... nedaleko glavnog ulaza u groblje. Dva ukopna mjesta. Slobodan je za ukop. Zadnji ukop bio je 1944. godine. Uredna dokumentacija. Za ostale informacije i dogovor oko cijene ili zamjene nazovite 095/........ Moguća zamjena za osobno vozilo", piše u jednom oglasu na Njuškalu. Dakle, prodavatelj prodaje i grobnicu, ali i ostatke?!