Noćas nisam mogla zaspati, ne znam što mi je bilo – govori Prospera Pavić i mjerka nas svojim toplim, tamnim očima.
Ne dolaze joj nepozvani gosti svaki dan. Da je znala, veli, malo bi se sredila, ruž nanijela i ljepšu haljinu odabrala, i slatka bi štogod pripremila, a ovako, kad smo banuli kao razbojnici, tako će nas i primiti.
Smije se. Više onako za sebe, nego za nas. Tko je ona da joj novinari dolaze. Glupost. A opet, kad su već tu, neka ih. Pokazat će im malo otok, a i čeljade je, kakvo god bilo, bolje vidjeti uživo nego na televiziji. A ona ima dvije. Jednu, reći će poslije, tamo gdje živi, a drugu tamo gdje spava. Tako joj je zgodnije.
– Tu sam jer volim mir. Staru čovjeku ništa više od mira ne treba, pogotovo ako se je svakakva jada nagledao, kao što sam ga se ja n...