Kako su otočani usred Dalmacije prešli na ‘novu‘ vjeru: postavši pravoslavci šokirali su mnoge, a sve je pokrenuo jedan čovjek. Imali su i svoju crkvu, a onda su zaredali incidenti

stdClass Object ( [id] => 1168228 [title] => Kako su otočani usred Dalmacije prešli na ‘novu‘ vjeru: postavši pravoslavci šokirali su mnoge, a sve je pokrenuo jedan čovjek. Imali su i svoju crkvu, a onda su zaredali incidenti [alias] => kako-su-dalmatinski-otocani-presli-na-novu-vjeru-postavsi-pravoslavci-sokirali-su-mnoge-a-sve-je-pokrenuo-jedan-covjek-imali-su-i-svoju-crkvu-a-onda-su-zaredali-incidenti [catid] => 250 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] =>

Svi vole Vis. A i Višani vole sve. Pogotovo 'Boga i domovinu', kako je posljednjih godina pisalo među palmama gradskog parka, podno mula na kojem pristaje Petar Hektorović. No, ako se krene unatrag u prošlost, može se primijetiti kako se ljubav mijenjala kroz godine, a mjesto i način njenog iskazivanja ostali isti.

Tako je 28. studenog 1994. godine dizalica Jadrantransa uklonila mramorni monolit s natpisom "Tuđe nećemo, svoje ne damo", koji je tu postavljen trideset godina ranije, u čast obilježavanja dvadesete godišnjice Titovog dolaska na otok, tada generalni partizanski štab.

Bilo je na ovom škoju, a što mnogi od nas i predobro znaju, i prolaznih ljetnih simpatija, poput zaluđenosti drugom Staljinom u poslijeratnoj opijenosti, čiji je lik "Živio!" na viškoj rivi, ali ga je uskoro, nakon samo dvije godine, klinom izbio domaći drug s transparentom nakićenim partijama, bivšim državama i crvenim zvijezdama.

Što se tiče onozemaljskog božanstva, ono je na otoku (uvjetno rečeno) oduvijek ostalo isto; ponešto mijenjajući modni izričaj. Naime, Vis je jedno vrijeme bio - pravoslavna luka.

Otok se 20-ih godina 20. stoljeća nalazio u razdoblju iznimne neizvjesnosti kada se tri godine nakon završetka Velikog rata nije znalo hoće li otok pripasti u ruke Talijanima ili će prirodno biti priključen svom govornom području, Kraljevini SHS. Prilike u Dalmaciji tog vremena još su povlačile pitanja iz vremena Austrougarskog carstva o statusu kolonata i agrarnoj reformi, no kako je rat zameo i odnio preko noći višestoljetni imperij, stanovništvo se našlo nezaštićeno u nesigurnim vremenima, navodi p-portal.

Zemljoradnička stranka, koja je u Dalmaciji bila popularna i prije rata, na otoku je dodatno osnažila nakon 1921. pod vodstvom Ivana Ruljančića, koji će se pokazati kao pojedinac zaslužan za pojavu pravoslavlja na Visu.

Općenito je tih godina HSS jačao na razini države propagirajući svoje nove sadržaje i ideje prilagođene većinskom seljačkom stanovništvu. Kada se 1925. godine Zemljoradnička stranka rasula na „lijeve“ i „desne“, viški dio se priklanja „desnima“ koji pristupaju Radikalnoj stranci. Pogodno vrijeme prelaska Radikalima na tron viške općine postavilo je spomenutog Ruljančića pokušavajući tako svoju vlast učvrstiti na jednoj od najzapadnijih točaka tadašnje Kraljevine.

Kako je dobar dio težaka na čelu s Ivanom Ruljančićem pristupio Narodnoj Radikalnoj stranci, kao vrhunac svega, a sve iz silne želje za dodatnim povezivanjem s beogradskim vladajućim krugovima, ali i bratskim srpskim narodom, odlučeno je da viški težaci učine korak dalje i pređu na – pravoslavlje. Dakako, dio motivacije krio se i u činjenici da su težaci, budući da su bili u teškom stanju zbog plaćanja crkvene kolone, zbog materijalnih i ekonomski prosperitetnijih mogućnosti izvršili za ondašnji katolički Vis radikalan potez.

---

---

Prelazak na „novu“ vjeru, mediteranskom mjestu do tada nepoznatu, bio je šokantan i van kulturnih i vjerskih okvira mjesta, pa tako splitske i zagrebačke novine oštro kritiziraju ovaj potez, koji se tumačio kao političko približavanje Beogradu. Zanimljiv je podatak iz ondašnjih novina kada je vođa prelaska na pravoslavlje Ivan Ruljančić, demantirajući hrvatske novine koje su u negativnom tonu pisale o promjeni vjere, u splitskoj Državi napisao da se „uvijek dičio hrvatskim imenom, ali priznavao i čeznuo za braćom Srbima.“

Zanimljiv je i još jedan citat koji se pripisuje Ruljančiću, a glasi: „Nećemo jednom nogom stajati na Visu, a drugom u Rimu-prirodnije je: jednom nogom na Visu, a drugom u Beogradu.” Iako ovu izjavu treba uzeti s oprezom i kao prenaglašavanje, spremnost da dio stanovništva pređe na pravoslavlje zasigurno nije bio samo usputna epizoda o čemu svjedoči i izgradnja crkve te njezin prikaz na razglednicama i čestitkama.

Tadašnji beogradski tisak je objavio kako je na pravoslavlje prešlo 180 obitelji u gradu Visu, dok je lokalni biskup Miho Pušić istaknuo brojku od 298 ljudi. Raskorak u tim brojkama zasigurno proizlazi iz raskoraka u željama i nastojanjima dvaju struja koje su objavile ove podatke, a istina je vjerojatno negdje u sredini.

O ovom događaju pisale su i novine „Vreme“ u čijem napisu stoji da su mnogi od mještana izjavili: „Otac je sinu uvijek pričao o kraju svojih pradjedova. U mnogim kućama bile su skrivene ikone krsnih slava i kandila. Neke od tih ikona su sačuvane…“

Viški obraćenici u pravoslavnu vjeru izgradili su stav u kojemu ima dosta tolerancije, pa i neke vrste religijskog liberalizma. Građani Visa su u to vrijeme govorili: “Hoćemo u svemu biti svoji. Kad je narodna država, neka je i narodna Crkva. Bog je jedan te isti…Eto, zato smo prigrlili sveto Pravoslavlje!“ Na sve prigovore oko prirode konverzije i tamne glasine odgovaralo se: „Prešli smo iz vlastitog uvjerenja, bez ičije agitacije i nagovora, i bez bilo kakve materijalne koristi ili nagrade.“

Srpska pravoslavna parohija na Visu službeno je utemeljena 1. srpnja 1926. godine kao prva na jadranskim otocima, što vidimo iz službenog proglasa u kojem stoji: "Zastupnik Ministra vera, Gospodin Ministar prosvete odlukom svojom od 1. jula 1926. godine izvolio je odlučiti da se na ostrvu Visu (srez hvarski) obrazuje srpsko – pravoslavna parohija, koju sačinjavaju sela: Kuti sa 34 doma i duša 123, Smederevo sa 24 doma i duša 61, Luka sa 10 domova i duša 27, Mala Banda sa 18 domova i duša 44."

---

---

Prvi paroh u Visu bio je splitski prota Sergije Urukalo, do dolaska prvog pravog viškog paroha Stanka Ivanovića, koji je na to mjesto imenovan 1926. godine. Nakon njega od 1928. do 1939. funkciju paroha obnaša Stevan Javor i na koncu Danilo Bukorović od 1939. do 1941. godine.

Isprva vjernici nisu imali pravu bogomolju, ona je bila improvizirana u podrumu kuće Dragošević. Iz tog se razloga 1931. godine krenulo u izgradnju crkve na obali u samom centru grada koja će biti dovršena i posvećena 1933. godine.

Novi pravoslavci ovog dalmatinskog otoka su složnim radom podigli reprezentativnu bogomolju na najurbanijemu dijelu, na samoj rivi Visa, gdje se danas nalazi gradski park. Crkva, posvećena sv. ravnoapostolskoj braći, slavenskim prosvjetiteljima Ćirilu i Metodu, sagrađena je po projektu poznatog arhitekta beogradskog Momira Korunovića.

Prema ocjeni povjesničara umjetnosti, dobrih poznavatelja Korunovićeva graditeljstva, projekt viške crkve pripada zlatnom periodu njegovog stvaralaštva. Njegova zamisao, ostvarena trudom radinih viških ribara i vinogradara, odgovorila je najbolje na mediteransko okruženje, piše UP.

Zanimljivo je istaknuti pisanje tadašnje beogradske Politike koja govori o posveti crkve; „(…) ta svečanost zbog istaknutog položaja samog ostrva i velikih priprema koje se za nju čine, izlazi iz okvira obične vjerske manifestacije i nesumnjivo će predstavljati nacionalnu svetkovinu prvoga reda, na kojoj će naši Primorci dati ponovo dokaza svoje visokorazvijene nacionalne svesti i žarkog rodoljublja“.

Crkva je posvećena 12. studenoga 1933. godine. prilikom te "nacionalne i religiozne manifestacije na Visu“, biskup dalmatinski Irinej Đorđević je uputio besjedu u kojoj je, između ostalog, naglasio: „da se hramovi podižu samo onima koji ujedinjuju ljude, a nikada onima koji ih potiču na međusobnu mržnju. Kad bih ja to radio, ne bih bio dostojan propovjednik ni kršćanskih, ni slavenskih ni srpskih svetaca, niti to može uraditi itko tko vjeruje u Boga i tko neće blatiti božanski nauk Kristov."

Pravoslavni pokret na Visu je bio predmet reakcija rimokatoličkog tiska i drugih glasila koja su donosila inventive prilično klerikalistički intonirane. U napadima takve vrste osobito se isticao „Jadran“, ogranak Hrvatske pučke stranke za Dalmaciju. Za pisce novinskih napada takve vrste pravoslavna župa na Visu radila je “protiv hrvatstva i protiv katoličanstva.“

Na napade je odgovarao Stjepan Roca, rimokatolik koji je prešao u pravoslavlje: „Treba da se zna…da je srpsko-pravoslavna vjera po svome postanku i duhu i po svome jeziku sva prožeta slavenskim osjećajima. U njoj je sliveno božanstvo s nacionalizmom."

Roca je isticao da je Katolička Crkva u Hrvata uvijek bila pogodni instrument za sprovođenje stranih utjecaja i da je gušila izvorne narodne stvaralačke zamahe. Vatikan je favorizirao latinski, kao liturgijski jezik, gušeći glagoljicu, i istovremeno proganjajući svećenike koji su služili misu na razumljivom, narodnom jeziku.

S druge strane, pravoslavni apologet ističe: “Dok se po čitavoj Istri po našim crkvama ne čuje naš jezik, dotle se u srpsko-pravoslavnoj crkvi u Trstu, Zadru i Rijeci i Peroju čuje naša klasična staroslavenština."

---

---

Lokalna rimokatolička hijerarhija s Visa gledala je na obraćenike u Pravoslavlje kao na "izgubljene duše“. Ona je brusila neprijateljski stav kod svojih vjernika, a mržnja prema pokretu viških pravoslavaca se otvoreno ispoljila 15. srpnja 1934.g. na euharistijskom kongresu u Orebiću.

Tada se prosvjedovalo protiv podizanja pravoslavnih hramova u ovom dijelu države, a Odjel za državnu zaštitu Ministarstva unutarnjih poslova, u svom izvještaju od 22. srpnja iste godine, Ministarstvu pravde, podvlači: "Svrha svih ovih euharistijskih kongresa je isključivo ta, da se slavljem i manifestacijom katoličkih masa pokaže, da su spomenuti krajevi isključivo katolički, i da druge vjere nemaju moralnog oslonca za svoj razvoj u spomenutim mjestima."

Međuvjerske tenzije su kulminirale u prvi pravi incident u ljeto 1937.g. Katoličko stanovništvo Visa, organizirano od svoga svećenstva, spriječilo je grupu pravoslavnih Čeha da posjeti otok i novopodignuti hram. Grupu je predvodio osobno sv. biskup Gorazd. Pravoslavno ispoljavanje zasmetalo je čelnim ljudima splitske nadbiskupije, koji su učinili sve da se češkim pravoslavcima ne dopusti ni izletnički boravak u Dalmaciji. Česi su iznajmljenim brodom, od Metkovića, preko Splita, krenuli ka Visu. Na otoku je ljetovala grupa studenata Pravoslavnog bogoslovnog fakulteta, predvođena profesorom Staroga zavjeta Dušanom Glumcem.

Brod se približavao luci, gdje je dobrodošlicu češkom arhijereju (jedan od naziva za biskupa) i njegovim suputnicima pripremio zbor beogradskih studenata izvođenjem crkvene pjesme. S pravoslavne crkve blizu pristaništa zvonila su zvona. U okupljenoj masi svijeta pojavila se nahuškana potplaćena neprijateljska rulja fakina (nosača) rukovođena sa već poznatim mačekovskim odvjetnikom Farolfijem i prof. Zamberlinom, članovima klerikalne Pučke stranke. Demonstrantima je davao podršku don Pavo Tomić.

Brod je bio spriječen pristati. Fanatična masa je uzvikivala: ”Dolje bradonje! Dolje vlaški popovi! Dolje ćirilica! Živila nezavisna Hrvatska!” S doka je letjelo kamenje, prijetilo se batinama i uzvikivale su se parole mržnje. Na Visu je bio okružni načelnik s četom žandara zaduženom da sprečava izgrede mačekovaca. Njihova reakcija je bila zakasnila, “rastjerivanje bukača žandarskim palicama” nije dovelo do pristajanja lađe. Kapetan je pokušao oploviti otok i iskrcati ljude na drugoj strani, u Komiži, ali je i tamo došlo do nereda. Česi su se vratili natrag u Split.

---

---

Čestiti rimokatolici, koji nisu sudjelovali u agresivnim ispadima, bili su od fanatika fizički ugroženi. Čovjek zadužen za pristajanje brodova bio je bačen u more, a neki su nakon svega izjavili: “ne želimo više biti katolici”, i prešli su u pravoslavnu crkvu na Visu. Na meti su ostali studenti s profesorom Dušanom Glumcem. Profesor je bio napadnut prolazeći pokraj kavane “Hrvatski dom” u kojoj su izgrednici sjedili i pili pivo s okružnim načelnikom.

Izbjegavši bačenu kriglu, profesor je ostao priseban i uputio je predstavniku lokalnih vlasti sljedeće riječi: “Gospodine načelniče, je li to mir i red koji ste trebali stvoriti da mirni građani nisu sigurni ni za svoj vlastiti život? Ako ćemo se kukavički napadati, ja ću dovesti svoje studente još večeras i garantiram vam da će još noćas svi ovi krovovi gorjeti. Tražim od vas da me jedan žandar odmah otprati do našega stana, jer mi u mraku nije siguran život.”

Stvar je zataškana. Knez Pavle je bio upoznat s incidentima, ali okružni načelnik se opravdao pred njim uvjerivši ga da su pravoslavni izletnici raspačavali antikonkordatske letke. O slučaju novine više nisu pisale da se ne bi još više produbljivala međuvjerska mržnja.

Osnutkom Banovine Hrvatske 1939. godine jačina pokreta na Visu počela je jenjavati jer je sve snažnija vlast HSS-a u Visu i na banskoj razini u potpunosti marginalizirala stare strukture vlasti. Početkom rata rasula se u potpunosti i pravoslavna parohija u Visu, što vidimo iz sačuvanih matičnih knjiga jer su posljednji obredi izvršeni 1941. godine.

Dakako, nakon rata zavladala je nova struja u kojoj nisu postojali afiniteti za vraćanje pravoslavlja te se tako parohija u potpunosti ugasila ostavivši iza sebe ovu zanimljivu epizodu. Nažalost, od svega je ostalo samo sjećanje i pokoji spomen jer pravoslavna crkva koju bi danas vidjeli brojni posjetitelji otoka odmah po silasku s trajekta – više ne postoji.

Nakon Drugog svjetskog rata koji je izbrisao i zameo pravoslavlje na Visu, stalni paroh više neće biti poslan na Vis, a budući da je nova vlast bila vjerski "neraspoložena“ i protivna širenju vjere, crkva s vremenom sve više propada. Stoga je na koncu 1964. godine odlučeno da se crkva sruši jer više nije služila svrsi te da se u zamjenu za ovu porušenu na Visu izgradi nova u Kninu na temeljima stare koja je bila bombardirana u ratu.

Na taj su način u povijesnu škrinju uronili svi amblemi pravoslavlja na Visu ostajući samo urezani u sjećanja onih koji su proživjeli turbulentno vrijeme međuratne Jugoslavije.