Prva ljubav, kažu, zaborava nema. A moje ljubovanje sa Slobodnom Dalmacijom traje više od 50 godina.
Od dana, kad me ondašnji urednik “Pometa”, pokojni kazališni redatelj Ante Jelaska preporučio nezaboravnom uredniku “Slobodne” Jošku Kulušiću. Da umjesto zajebancija, koje sam 1972. godine pisao za “Pomet”, počnem stvarati na nešto ozbiljnijim stranicama. Bila su to vremena, kad su mladi novinari u dopisništvima “Slobodne” morali pisati sve. Od politike do crne kronike. Od tržnice do sporta. Imao sam i sreću da je trener na Šubićevcu u mojim prvim novinarskim danima bio veliki Splićanin Tomislav Ivić. Da se iz prve ruke uvjerim u tajne i temeljne postulate nogometne igre.
- Od napadača valja stvarati bekove, a od veznih igrača stopere. Na taj način ćeš dobiti momčad, u kojoj svi znaju igrati balun. Sposobnu za tzv. totalni nogomet, o kojemu priča cijela Europa - pričao mi je, među inim, Ivić, koji se upravo iz mog Šibenika vratio na pobjedničke staze u Hajduk.
Šibenski zapisi o splitskom Velikom Ivanu bili su dodatni razlog da moja radišnost, kombinirana s “vječnim” novinarskim nervom, rezultira u kolovozu 1973. godine s gotovo nevjerojatnih 216 naslova u jednom, jedinom mjesecu. Zbog tog statističkog podatka glavni urednik Joško Kulušić nije izdržao, a da me ne pozove na ćakulu u Split. Sa željom da, kako je kazao, upozna to “neumorno malo čudo”.
Otkrio sam mu da mi je novinarstvo samo jedna od ljubavnica, da gotovo jednako volim sport i (klapsku) glazbu. To ljeto posebno pamtim i po tome što sam sa svojom klapom Šibenik osvojio jednu od nagrada na Festivalu dalmatinskih klapa u Omišu, te u Ljubljani snimio nosač zvuka “Kad bi ti dušo znala”, za koji je legendarni Ljubo Stipišić Delmata kazao “kako je to longplejka za svaku dalmatinsku veltrinu”.
Suđenja proljećarima
Iako su novinari u dopisništvima, kako sam već kazao, bili prisiljeni na svaštarenje ili, kako je netko od starijih kolega duhovito poentirao, da budu “univerzalne neznalice”, priznajem kako sam nevoljko pristao da pratim suđenja u prvim godinama poslije “Hrvatskog proljeća”. U doba, kad se političarima i gospodarstvenicima različitih profila “vadila mast” i za ono, što nije imalo nikakve veze sa zdravim mozgom. Poput suđenja Marku Skorinu, ocu primoštenskih hotela, kojega se teretilo “da su primoštenski hoteli nerentabilna investicija”, a on se branio jednostavnom tezom “da će vrijeme pokazati je li investicija bila rentabilna”.
Za službeno objavljivanje ljubavi sa “Slobodnom” bile su presudne Osme mediteranske igre. Kao šefa press-službe u Šibeniku, gdje su bila organizirana natjecanja u veslanju, kajaku, nogometu i odbojci, za sedam dana su me premjestili u Split. Najviše sam se družio sa Zoranom Ercegom i Mladenom Krnićem, a onda mi je ondašnji glavni urednik Miro Jajčanin ponudio stalni radni odnos, točnije da napustim Radio Šibenik, gdje sam imao prvo zaposlenje.
Bilo je to neko drugo vrijeme u Dalmaciji. Bez naglašenih sportskih antagonizama. Zato sam, što je danas gotovo “nemoguće”, kad bi se Hajduk posvadio s mojim starim prijateljem Zdravkom Reićem, voljom sjajnog urednika sporta Ive Jurišića pratio “bijele” u Beogradu (Partizan – Hajduk 0:4), Kruševcu, Sarajevu, Novom Sadu… Bolje reći, diljem bivše države.
Kako zaboraviti ćakule uz bevandu u beogradskom hotelu “Palace”? S, nažalost pokojnim, trenerima Hajduka Bićom Mladinićem i Perom Nadovezom, beogradskim kolegom Milojkom Pantićem koji je dobro poznavao Split i Splićane. I nerijetko “davio” Biću s pitanjima o svojim splitskim znancima. A kad bi Milojko pretjerao u svojoj znatiželji, Biće je na pitanje “Što radi mali Stipe?” odgovorio splitskim crnim humorom u stilu “Pomaže ćaći”. Milojko je dalje inzistirao s pitanjem “A što mu radi ćaća”, na što je Biće odgovorio “Ništa, umra je”.
Ni moćna Jugoplastika nije smatrala grijehom da je Šibenčanin prati na službenim utakmicama u Europi. U francuskom Limogesu, talijanskom Mestreu… Ondašnji dubrovački dopisnik Ante Bautović bojao se leta zrakoplovom, pa sam na nekim gostovanjima pratio i vaterpoliste Juga.
Sve je, međutim, postalo kompliciranije, kad je narasla jaka Šibenka, a ja “narančaste” pratio ne samo novinskim izvješćima nego i prijenosima za Radio Zagreb. Nisu u to doba, što kriti, ratovali samo “Jugoplastika”, “Zadar” i “Šibenka” nego na tihi način i mi, novinari koji smo pratili te klubove. Pokojni Jandre Širinić, Mijo Grabovac i ja.
No, bilo mi je puno lakše, jer sam istodobno bio i predsjednik Košarkaškog saveza Dalmacije, te amaterski košarkaški trener. Tako je Dražen Petrović sa mnom na klupi osvojio prvu medalju u karijeri, na Kadetskom prvenstvu Hrvatske, održanom 1979. godine u Splitu.
Dražen i Krešo
Ne, ne tvrdim sa sigurnošću da je na famoznoj (i kasnije poništenoj) utakmici Šibenka – Bosna (83:82) Sarajlija Hadžić u zadnjoj sekundi susreta faulirao Dražena, ali nema dvojbe da je ondašnji kapetan Bosne Žarko Varajić napao Hadžića riječima “Što ti bi da uradiš faul!?” Svjedočio sam i neviđenom licemjerju ondašnjeg predsjednika KSJ Vasila Tupurkovskog, koji mi je poslije utakmice za “Slobodnu” izjavio “Titula je došla u pravi grad, pravi klub”, a samo 16 sati poslije glasao za poništenje utakmice!
Jedan od rijetkih, koji je u tim trenucima stao na šibensku stranu bio je Zadranin Krešimir Ćosić, koji je izustio rečenicu “Ne bih o tome je li bio faul ili nije, ali Šibenka je za me moralni pobjednik prvenstva Jugoslavije”. Ćosić mi je, inače, ispričao i jednu od najboljih anegdota o zadarskoj košarci. On je u Jazine doveo Amerikanca Richardsa u doba kad stranci nisu smjeli igrati u domaćem prvenstvu. Zato se Richards relativno brzo odlučio na povratak kući. No, prije polijetanja zrakoplova za Ameriku, Ćosić je inzistirao da mu američki prijatelj kaže svoje dojmove o boravku u Zadru.
- Razumio sam vaš socijalistički sustav, prihvatio vaš način košarkaškog nadmetanja i dalmatinski jelovnik. Samo mi nije jasno zašto ljudi u Kalelargi šetaju gori-doli umjesto da igraju tenis ili sade rajčice – pitao se Richards.
I dobio Krešin odgovor:
- Ako ne shvaćaš zašto šetamo Kalelargom, onda nisi razumio ništa, baš ništa o nama Dalmatincima!
Nisu laka bila putovanja s nogometašima Šibenika na drugoligaške utakmice u Bihać, Konjic, Trebinje, Bijeljinu… Ne samo zbog vrućih terena i pristranih suđenja. U Konjicu sam doživio najapsurdniji događaj u mojoj novinarskoj karijeri. Kod rezultata 0:0 minutu prije kraja napadač Šibenika Srbin Kostić krenuo je sam u “kontru”, a na 20 metara od vrata “Igmana” srušio ga je domaći trener Mirko Gašić (op.p. nekadašnji napadač sarajevskog Željezničara)! Utakmica je nastavljena podbacivanjem lopte, jer je glavni sudac utakmice domaćeg trenera tretirao kao “strano tijelo”!
Znao sam da će se moje klapsko pjevanje i uspješan voditeljski rad (Šibenik, Bonaca, Skradinke, Bunari…), kad-tad sudariti s profesionalnim novinarskim poslom. Kad sam sa šibenskom Bonacom krenuo na jednomjesečnu turneju u Australiju i Novi Zeland čekalo me neočekivano zadovoljstvo. Glavni urednik Joško Kulušić me još jednom oduševio svojim stavom:
- Ponosan sam što se Jakša Fiamengo, Momčilo Popadić i vi bavite glazbom. Zato držim da ne možete na turneji u cijelosti potrošiti svoj godišnji odmor. Novinar je uvijek novinar, pa ću vam za pola turneje dati dnevnice. Kao da radite. Da napišete nešto zanimljivo o našima u tim dalekim zemljama, gdje novinari “Slobodne” i ne stižu baš tako često - kazao je.
Na sudu s Dubajićem
Bilo je to zlatno doba novinarstva (i Markovićeva tečaja), pa se od novinarstva, zajedno s honorarima moglo zaraditi i pet tisuća današnjih eura. I kako poslije takve zarade i spomenute Kulušićeve izjave, neovisno o mojoj infišaciji u sport i klapsku pismu, odbiti redakcijski nalog da pratim šibenska suđenja srpskim nacionalistima krajem osamdesetih godina!? Iza mene je u sudnici sjedio zloglasni Simo Dubajić, dok je optuženika Milana Opačića iz Plavna kod Knina branilo 12 beogradskih odvjetnika.
Kad je Dubajić shvatio da izvještavam korektno, trećeg dana suđenja mi se iznenada obratio riječima:
- Molim Vas Ivo da kažete glavnoj sutkinji kako treba prekinuti suđenje. Da je nepotrebno, jer ćemo se o svemu dogovoriti ja i Franjo Tuđman.
Nisam mu ništa odgovorio iz jednostavnog razloga što krajem ljeta 1989. godine nisam imao pojma kakva je uloga Franje Tuđmana u aktualnoj političkoj situaciji.
Milan Opačić se, pak, branio na gotovo infantilan način: “Nisam ja nacionalist. Mrziti hrvatski narod, to je kao mrziti cvijeće, koje cvjeta, potočić, koji žubori…”
“Slobodna” me počastila akreditiranjem za Europska prvenstva u košarci, održanim u Zagrebu i Berlinu, vaterpolskim EP u Sevilli, predolimpijskim turnirom u Rio de Janeiru… Na EP u Njemačkoj stigao sam mjesec dana poslije Draženove tragične smrti. Tamo, gdje je poginuo upalili smo svijeću i zajedno zaplakali mi, Dalmatinci: Dino Rađa, Toni Kukoč, Ivica Žurić i ja.
Kad već spominjem Njemačku vrijeme je i da otkrijem jedan svoj nemali novinarski grijeh. “Slobodna” me poslala na vaterpolsku utakmicu LEN-kupa u mađarski Szeged, a HRT u istom terminu moju “Bonacu” na koncert u Stuttgart. Tako sam poslao izvještaj s utakmice u Szegedu iz Stuttgarta! Utakmicu mi je, naime, telefonski ispričao predsjednik “Solarisa” Zoran Lolo Knežević! A kad je Lolo sutradan pročitao moje izvješće o utakmici u “Slobodnoj” dao mi je poseban kompliment: “Pa, tvoj je tekst bolji od onih, koji su gledali utakmicu!”
Uvijek novinar
Novinarski odlasci na velika natjecanja vraćaju mi i sjećanje na moj povratak iz Berlina, kad me na splitskom aerodromu dočekao ondašnji umjetnički ravnatelj “Omiša” pokojni Trogiranin Nikola Buble s molbom da budem glazbeni kritičar Omiškog festivala klapa.
A to se nastavilo i do današnjih dana, baš kao što u “Slobodnoj” nerijetko napišem rubriku “Dalmacija u mom oku”. U posljednjih nekoliko godina posvetio sam se i publistici. Upravo pišem svoju petu knjigu. Što kriti da ima trenutaka, kad se osjećam nepopravljivim romantičarem, koji se ne snalazi baš u trenucima, kad krenu povremeno žestoki dalmatinski antagonizmi!? A mene zanima ne samo kako je igrao moj Šibenik, već i košarkaši Splita i Zadra, te mali nogometni klubovi u Unešiću, Zmijavcima, Dugopolju, Biogradu… Među prvima sam mojim prijateljima iz splitskog Jadrana čestitao na naslovu prvaka Hrvatske.
Iskreno ću priznati što me silno tišti. Teško se mirim da su dnevne novine dijelom pale u sjenu portala i televizije. Osobno sam to osjetio, kad sam se zajedno s mojim starim prijateljima Edom Pezzijem i Zdravkom Reićem počeo pojavljivati kao sportski komentator na HRT-u. Kao da su me te tri televizijske godine učinile poznatijim nego desetljeća u pisanom novinarstvu.
A ja sam uvjeren da su neki dalmatinski (i ne samo dalmatinski!) novinarski bardi, čije tekstove možete pronaći u arhivima već požutjelih novina, i dalje nedostižni. Ne mirim se sa sve očiglednijom praksom kako je dobar novinarski tekst samo loša, nerijetko neprovjerena vijest. Za me je novinarstvo bio i ostao sveti posao. Da je, kako se govorilo u prošlom sustavu, novinar “društveno-politički djelatnik, odgovaran za stanje u svojoj sredini”. I puno šire.
I još nešto, najfriškije. Nedavno smo se moj sin Petar, koji je, također, radio za “Slobodnu” i ja vratili iz Kalifornije. Još jednom sam spojio u jednu priču moj posao i hobije. Zapjevali smo s tamošnjom klapom “Izvor” na priredbi “Hrvatska extravaganza”, koja jednom godišnje okuplja sve naše KUD-ove i pjevačke sastave iz SAD-a i Kanade. Istodobno sam napisao četiri reportaže za “Šibenski list”, te razgovor s nogometašem Stipom Biukom za “Slobodnu”. U skladu s davnom porukom nezaboravnog Joška Kulušića da novinar u svakom trenutku mora biti novinar. Svejedno bio na privatnom izletu ili svom koncertu.