StoryEditor
Obala‘tuga neviđena‘

I mladi vratar ‘Jadrana‘ je odjurio pomoći Banovini: U ponoć smo krenuli, nas 5 u autu, u gepeku lopate i mašklini. Suza u oku bila nam je ‘hvala‘

Piše Mladen Bagić
9. siječnja 2021. - 18:38
Nediljko Mandušić, Krešimir Kapularić, Josip Perišić, Ivan Ribičić i Jakov Trogrlić, prijatelji i sportaši, igraju u Tučepima, Baškoj Vodi, Vrgorcu, ali su sad nosili isti dres, onaj pravih humanitaracaPrivatni album

Oko 20 sati sam se čuo s prijateljima, u ponoć smo smo krenuli iz Šestanovca za Petrinju, nas pet u autu, u gepeku lopate i mašklini... Put je ipak dugačak, ali nimalo težak jer su nam srca bila ispunjena voljom i željom da pomognemo ljudima, jer ono što smo tijekom dana vidjeli i slušali činilo se grozno. Nakon dolaska ujutro na stradalo područje vidjeli smo strašne prizore srušenih kuća, razorenih domova – ispričao nam je mladi vratar Jadrana Nediljko Mandušić (23) u ime svojih prijatelja i sportaša koji su krenuli pomoći ljudima u nevolji.

– Ljudi su još spavali u improviziranim šatorima, na traktorima, u autima, velikim košarama strojeva, u bačvama je gorjela vatra. Tuga kakvu u životu nismo osjetili, ostavila nas je bez teksta. Otišli smo u selo Majske Poljane, odmah naišli na staricu kojoj se urušila štala, dvije krave su joj stradale, jedva će prozboriti.

Odmah smo priskočili, razasute bale sijena sklonili smo u neurušeni dio štale, stigli su još neki dečki, iz Zagreba rekli su, i dvije preživjele krave su bile zbrinute za svoju hranu. Još smo baki pomogli malo, uz svu silu zahvale, a onda krenuli dalje.

Na sljedećoj urušenoj kući smo ljudima pomogli izvući vani frižider, odjeću, sušeno meso, osobne stvari, da, ne daj Bože sljedeći udar sve ne uništi... I dalje nas je stiskalo u srcu, ali baš to nas je i vuklo dalje, željeli smo pomoći koliko god još možemo dok mrak ne padne – veli Nediljko.

– Miješali su se oko nas dijalekti, bilo nas je zaista odasvud. Došao je preko Crvenog križa apel za pomoć u selu dalje, pa smo krenuli, i došli u Novo Selo Glinsko. Ista priča, ista tužna slika ljudi i njihove imovine, tj. onoga što je ostalo. I tu je bilo najviše Zagrepčana, krovopokrivači smo bili kod Marijana, umirovljenog specijalca...

Purgeri i Dalmatinci mogu kuću zajedno graditi, komentiralo se tijekom minuta predaha... Da mogu, zašto ne bi mogli. Možda nismo svojim rukama puno napravili, ali mislim da je to ljudima jako značilo, da nisu sami i bespomoćni, a pogledi na odlasku i suza u oku su nam bili njihovo HVALA – rekao nam je Nediljko.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

09. siječanj 2021 20:17