Maroje Mrduljaš, uvaženi kritičar arhitekture i dizajna, predavač na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu u Makarskoj je održao predavanje na temu modernističke turističke arhitekture, a u organizaciji Udruge "Kačić". Ovaj autor više knjiga i glavni urednik časopisa za arhitekturu Oris, kustos i suradnik na brojnim izložbama, među kojima i posljednjoj u "meki arhitekture i umjetnosti", njujorškoj MoMA-i (Concrete Utopia), bavi se istraživanjem arhitekture i urbanih fenomena u regiji bivše Jugoslavije, a posebno se, kako kaže, specijalizirao za turističku arhitekturu, s posebnim osvrtom na 60-te i 70-te godine.
Zašto je zanimljiv baš taj period?
- Zato jer je to vrijeme u kojem se događa najradikalnija urbana transformacija naše obale. To je period u kojem se i globalno pojavljuje fenomen masovnog turizma koji, naravno, utječe i na naše krajeve koji imaju prekrasnu prirodu i turističku tradiciju, ali koja ipak nije bila toliko eksponirana do tog trenutka. Naime, do 60-tih su smještajni kapaciteti bili razmjerno mali, a onda se odjednom pojavljuje fenomen masovnog turizma. To je dovelo do toga da je velik broj ljudi dolazio i u naše krajeve.
I kako se kod nas odvijala ta urbana transformacija?
- Za razliku od drugih sredina, poput Italije i Španjolske, gdje se u turizam ušlo bezglavo srljajući, te nekritički trošeći obalu, srećom je kod nas tada bilo pameti i razumijevanja da se taj urbanistički i arhitektonski proces dosta pažljivo usmjerava i moderira. Urbanističke koncepcije i arhitektura koja ih je pratila išle su prema tome da se povijesni urbani ambijenti kao što je naša prekrasna Makarska sačuvaju od pretjerane izgradnje, kao i da se prirodni okoliš sačuva kao posebna vrijednost.
Pri tome se inzistiralo na tome da se obala zadrži kao javni prostor, pa u onom obalnom potezu od 100 metara koji i danas šititimo kao javno pomorsko dobro nije bilo gradnje. Plaže i šetnice bile su dostupne svima. Ne bih čak rekao da se ta egalitarna vizija vodila ideološkim aspektima, nego se jednostavno radilo o zdravim urbanističkim koncepcijama. Posebna vrijednost bila je u tome da se nastojalo osigurati turistima maksimum kvalitete, ali uz uvjet da zadržimo i za nas ono što je dobro i vrijedno.
Dakle, imali smo sreću da se nismo previše izgradili u tom periodu, baš zahvaljujući društvenim i ekonomskim prilikama koje se nerijetko spominje u negativnom kontekstu koji nije razvojan?
- Točno. Iako, ne zaboravimo da je SFRJ tada bila u ekonomskom usponu. Početkom 60-tih Jugoslavija je imala najveći ekonomski rast nakon Japana, to je podatak koji se zaboravlja. Mi smo tada imali financijske resurse, mogli smo investirati u takav planski i sustavni razvoj i u jako dobre hotele.
Vi se bavite istraživanjem dobrim dijelom vezanim baš za hotele?
- Da, dugo se time bavim, bar desetak godina. Ti hoteli, koji su bili namijenjeni za masovni turizam, možda su čak najbolji na svijetu. To tek treba dokazati. Ali kad se pogledaju paradigmatski primjeri, osobito u srednjoj i južnoj Dalmaciji, primjerice oko Dubrovnika, ali i ovdje na Makarskoj rivijeri, po svojim koncepcijama i arhitektonskom jeziku ti su hoteli zapravo bili najbolji na svijetu u ono vrijeme. To je, nažalost, potpuno nepoznata priča kod nas.
A dobar primjer za to je hotel "Maestral"?
- Da, hotel "Maestral" je paradigmatski primjer. On praktički označava početak tog procesa. "Maestral" ne samo da je najljepši po svojim detaljima i fenomenalnom lobiju, ulaznom prostoru koji izgleda kao muzej suvremene umjetnosti. On je tako dobar i zato jer su arhitekti, Ante Rožić sa Salajom, DeLucom i Bernardijem, imali veliku slobodu. Imali su slobodu da projektiraju ono što misle da je najbolje, a tražili su dva aspekta. Prvo, da arhitektura bude humanistička, da ostvaruje veliku kvalitetu i ne robuje profitu i uvjerenju da je hotel "money machine". S druge su strane tražili lokalni mediteranski izraz.
Zanimljivo je da su uspjeli ostvariti mediteranski izraz u modernističkom hotelu?
- Zaista, kako, pa to je jako moderna zgrada, čistih linija, u staklu?! Ali, kad uđete u hotel, samo probajte nabrojati koliko se vrsta kamena tamo pojavljuje, a radili su ih lokalni majstori s lokalnim materijalima. U tom hotelu vidite da je moguće spojiti mediteransku arhitekturu s modernom. Ima i cijeli niz suptilnih detalja. Hotel je horizontalna prizma razapeta između dva brijega, ali kroz njih kola niz terasa koje počinju sa stražnje strane, uđu u hotel gdje imamo zeleni vrt, pa se nastavljaju vani. Bazen koji je došao kasnije malo jest poremetio koncepciju. Ali općenito mi vidimo kako su suhozidi i terase savršeno uključeni u arhitekturu hotela. To mi zovemo kritičkim regionalizmom, kako regionalne značajke pretvoriti u neku modernu arhitekturu.
Maestral u Brelima
O tome je bilo govora na izložbi "Concrete utopia" u galeriji MoMA u New Yorku?
- Prije tjedan dana sam u MoMA-i otvorio panel diskusiju vezano za tu izložbu upravo s temom Brela i Antom Rožićem. Mogli bismo se malo našaliti pa reći da su Brela trenutačno arhitektonski najpoznatije mjesto. Bio je live streaming, u prvom je redu sjedio najpoznatiji kritičar i povjesničar moderne arhitekture, i gledali su u što? U "Beruliju", u "Maestral", u Turistički centar... Htio sam im pokazati što je bilo dobro u vrijeme modernizma.
Kako je posjećena izložba otvorena u srpnju, a u čijem ste otvaranju sudjelovali?
- Bio sam jedan od kustosa i kuratora. Izložba je otvorena do 13. siječnja i nevjerojatno je dobro posjećena, s izvanrednom recepcijom gdje su "Maestral" i "Berulia" zastupljeni kao važni izlošci modernističke arhitekture s prostora bivše Jugoslavije.
S jedne strane, evidentan je neupitan značaj arhitekture iz tog razdoblja, ali svjedočimo ponekad "mesarskom" odnosu bez poštovanja prema samoj ideji kad se radi o preuređenju takvih prostora?
- U turizmu postoji jedan problem, a to je da se standardi mijenjaju. Postoje neke zvjezdice koje za sobom povlače određeni broj kvadrata i određene sadržaje koji nekad nisu postojali, a danas se traže. Na primjer, wellness. Zašto bi nekomu na Mediteranu trebao wellness kad je Mediteran sam po sebi wellness. Ljudi su, nažalost, postali lijeni i očekuju da ih masira netko u podrumu, bez kontakta s vanjskim svijetom, ali zašto su onda došli ovdje kad takav wellness mogu imati i u Stockholmu ili Manchesteru? Ono što dobivaju tamo, dobivaju i ovdje. Mi smo pomalo naivni u interpretaciji turizma i podilazimo tim očekivanjima. Tako se lako prilagođavamo standardima, a zapravo imamo puno više za ponuditi.
Berulija
Znači, ne trebamo trčati za tim tzv. trendovima jer je nešto drugo naš adut?
- Glupo je i nekonkurentno na globalnom tržištu nuditi nešto što se može dobiti drugdje, a svoje lokalne posebnosti uopće ne koristiti kao autentičnu kvalitetu. To je ono što su Rožić i ostali uspjeli postići, ta maksimalna kvaliteta postojećeg ambijenta. Rožić je, kad gledate "Beruliju", točno znao gdje koje stablo stoji, i vidite da je hotel građen točno oko onih fenomenalnih stabala koja se još k tomu kose od bure. Hotel kao da je obgrlio to zelenilo. Vanjski zrak, mirisi i temperatura prate vas kroz cijeli hotel. Danas sve to postaje sterilno. Stavi staklenu stijenu, nafrlji klimu i evo te, živiš u tom nekom bubbleu, u tom nekom aseptičkom prostoru. Ali, eto, smatra se da je to neki standard i da to nosi neke zvjezdice.
Rožić je bio vizionar, a mi danas samo kaskamo za trendovima. Ili onim što smatramo trendovima.
- Investicije u Hrvatskoj bile su ograničene i nije ih bilo puno. Investicije su išle uglavnom u brownfield domeni, to znači da se stari hoteli preoblikuju i prenamjenjuju sukladno današnjim standardima. Navedimo loš primjer malo južnije, primjer hotela "Libertas" kod Dubrovnika, koji je bio dio pejzaža. Brutalno je proširen i od te tipografske intervencije nastao je gnjusni mastodont, očajna intervencija gdje ni zeleni vrtovi koji su bili dio terasa nisu više takvi nego sad dominira plavo rotirajuće staklo, a dograđeno je i par etaža iznad. Preoblikovanje modernističkih hotela i te brownfield investicije najčešće nisu uspješne.
Može li se naći neki kompromis, ima li neki dobar primjer hotela izgrađenog u ovo poslijeratno vrijeme?
- Nije bilo puno investicija u nove hotele i teško je naći primjere koje možemo apostrofirati kao novu vrijednost i kvalitetu. Ako govorimo o redizajnu "Berulije", ajmo reći da ipak jest poštovana izvorna ideja, barem izvana. Arhitekta Rožića su pitali bar za neke osnovne savjete, neki su prihvaćeni, neki nisu, ali tu ne možemo reći da je arhitekt Ante Nikša Bilić bio nepristojan. Pokušali su naći kompromis, ali prostor je postao aseptičan, internacionalan, nestaje ovaj naš štih, a ako to nestaje, onda je velika šteta. Kad govorimo o novim hotelima, možda nije loš primjer hotela "Split" u Podstrani arhitekta Nene Kezića. Hotel je izvana čista prizma, ali unutra ima atrij, mediteranski dvor i niz lijepih terasa. Tu znate da ste u Dalmaciji. Inače ne znate zašto ste došli.
Kakve nas godine očekuju u smislu investiranja?
- U narednim godinama nas tek očekuju velike investicije. To je boom koji tek što nije došao, a ja nisam siguran jesmo li pripremljeni za to. Nema neke regulative po pitanju arhitektonskog izraza. Postoje generalni urbanistički uvjeti koji ne govore puno. Ono što bi arhitekti trebali jest da uče od arhitekata kao što je Rožić, da odu u Brela i pogledaju te objekte. Pogledajmo Turistički centar Brela koji danas jest izmučen, ali je primjer toga kako mediteranski ambijent s malim kalama, lijepim kosim krovovima s kupom kanalicom, te čistim staklenim površinama pomiriti s modernim arhitektonskim jezikom.
Dakle, prije svega treba educirati arhitekte?
- Da, ali još više investitore!
Arhitekti kažu da nemaju veliku slobodu jer investitori imaju svoje, nerijetko megalomanske ideje.
- Treba biti uporan, ali i biti psiholog. Arhitekt bi trebao educirati svog klijenta, ali ne nasilno, nego postupno, uzeti ga za ruku i pokazivati dobre primjere. U te tzv. pripremne radnje koje podrazumijevaju senzibiliziranje investitora treba ulagati veliki napor i onda će se odjednom otvoriti neke stvari. Praksa pokazuje da je to ponekad moguće ako su ljudi iole slušni. S druge strane, ako imate ruske tajkune, vi niti ne razgovarate s njima nego s konzultantima, dakle posrednicima. Oni misle da su najvažniji i da moraju opravdati svoje postojanje. Ta cijela konzultantska uloga u svrhu turizma postala je problematična jer kvari odnos između arhitekta i investitora. Oni se pojavljuju kao neki eksperti, a uglavnom se bave samo zvjezdicama i šablonskim rješenjima, neutemeljeno na znanstvenim istraživanjima i dubinskom poznavanju tržišta. Dakle, konzultanti su zločinci. (smijeh)
A kapital, bar kad govorimo o većim investicijama, rijetko i jest domaći?
- Na žalost, nije domaći. Da se vratimo opet na Brela i Rožića, zašto je sve to moglo biti tako dobro? Jer je investitor bilo lokalno turističko poduzeće, arhitekt je živio ovdje, živio je taj ambijent oko sebe, građevinske tvrtke i majstori bili su domaći, bio je to zatvoreni sistem u pozitivnom smislu u kojem su svi razgovarali kao prijatelji. Generalno je postojala sinergija.
Danas u vrijeme velikih korporacija toga više nema?
- Danas je to transnacionalni kapital gdje vi niti ne znate odakle dolaze novac. On nema osjetljivost za lokalne datosti. Kroz lokalne napore treba inzistirati na onomu što se sačuvati može. Imamo sad primjer Haludova koje je kupio armenski princ, tajkun i mafiozo koji stalno govori "evo, sad ću ja nešto", a ne dogodi se nikad ništa, i Haludovo tako propada od 2001.godine. Iako je kupio funkcionalan kompleks s potpuno riješenim bookingom.
Prije mjesec dana se pojavio u Malinskoj i rekao da će sad uložiti neki novac - iako je to vrlo dvojbeno - ako mu daju da privatizira cijeli taj obalni potez. A Haludovo je ogromno... Lokalna zajednica, podržana načelnikom i Ministarstvom, rekla je "ne", vjerojatno sa svješću da je ideja lažna jer bi on po svemu sudeći htio privatizirati plažu i naplaćivati ulaz. A da će nešto uložiti u kompleks nema nikakvih garancija.
Rekli ste da nema regulative po pitanju arhitektonskog izraza. Koliki je problem što se urbanizmom više skoro nitko ne bavi, ne na način kako se tome pristupalo u vrijeme bivše Jugoslavije?
- Urbanizam kao disciplina spao je na niske grane. Imali smo nekad Urbanistički institut Hrvatske u kojemu je u jednom momentu radilo nekoliko desetaka različitih struka, uključujući i atomskog fizičara. Oni su koordinirali prostorne planove za Jadran, sve financirano od strane UN-a i programa gdje je u prostornoplansku dokumentaciju investirano nekoliko desetaka milijuna dolara. Imali smo ogromnu interdisciplinarnu instituciju koja je imala moć odlučivanja. Danas prostorne planove naručuju općine. Koje velikim dijelom žive od komunalne naknade. A komunalna naknada je kad nekomu date zemljište na korištenje, on tu nešto izgradi i tu se onda nešto naplati. Lokalne zajednice su tu u poziciji da ne znaju hoće li odobravati i kasnije taj novac usmjeravati u neke druge investicije ili se postaviti nešto drukčije.
Je li po vama dvojben princip izrade prostornih planova gdje uglavnom ne znate čime će koeficijenti i boje uroditi u samom prostoru, i hoće li to biti u konačnici "nakaza"?
- Prostorni planovi su kod nas zaista shematski i podložni raznim interpretacijama. Jedna markica u nekoj boji s nekim koeficijentima ponekad može značiti nešto dobro, a ponekad nešto loše. Pitanje je kakva arhitektura tu dolazi. Jako puno odgovornosti je na ljudima koji izdaju građevinske dozvole, oni su ti konačni arbitri koji trebaju procijeniti je li nešto u redu ili nije. Trebaju kroz otvoreni dijalog pregovarati s arhitektima i usmjeriti ih na pozitivniji način. Ali, to bi značilo da su najkvalitetniji ljudi oni koji udaraju pečat na građevinske dozvole, a s druge strane to se smatra najnižim mogućim poslom unutar arhitektonske struke.
Ljudi nisu motivirani jer je to dosadan birokratski posao?
- Da, ne želite to raditi jer niste vi kreativni nego netko drugi. Ali zapravo je vrlo kreativno usmjeravati i pregovarati.
Dakle, ljudi u uredima za urbanizam imaju veliku moć i oni uistinu diktiraju vizure grada?
- Teoretski imaju veliku moć, da.
Koliko je to teško kad je u prostoru puno specifičnih situacija, a praktički ih prostorni planovi ne predviđaju jer ne idu toliko detaljno?
- Svaku građevinsku dozvolu trebalo bi tumačiti prema speficičnim mikrouvjetima, uvijek postoje izuzeci od prostornog plana, ali to je ujedno i otvaranje Pandorine kutije. Jer, ako smo negdje napravili odstupanje, onda bismo trebali i drugdje... Vjerojatno bi sistem trebalo drugačije postaviti, a ne tako birokratski normativno. Trebalo bi osnažiti urbanističku struku i službe, ne u smislu moći nego kvalitete ljudi koji tamo rade. Na njih se, na žalost, često gleda s nekim prijezirom, kao na birokrate i činovnike. Umjesto da se u njih ulaže i šalje ih se na edukacije. Da im se plate dobre plaće jer onda ne mogu biti potkupljeni i korumpirani. Oni su neopravdano marginalizirani kao urbanistička struka i disciplina.
Ima li i dobrih iskustava?
- Imam jako dobra iskustva sa županijskim zavodima za prostorno uređenje. Jako sam dobro surađivao s ljudima iz Zadra i Dubrovnika. Imaju entuzijazma, čak i neku financijsku moć, ali ne odlučuju direktno jer provedbeno je sve na općinama. Na županijama stojimo razmjerno dobro, ali kad se spustimo do neposredne provedbe, tu nastaju problemi.
Uredi su opterećeni i zahtjevima za legalizacijom?
- Cijeli taj proces legalizacije je dubiozan. Rijetko gdje u svijetu imate zločin, pa temeljem zločina artikulirate zakon da temeljem tog zakona zločin više ne bi bio zločin. Ja bih podržao Zakon o legalizaciji kad bi se novac od toga investirao u "reanimiranje" urbanog tkiva. Uložite u urbanu infrastrukturu, u pločnik, u dječje igralište, neka se kultiviraju javni prostori koji nemaju nikakve sadržaje. Javni prostori čak i nemaju karakteristiku javnog. Privatno je sve super, a kad se radi o javnom, tu se provuci autom ili pješke, ali ako idete pješke opasno je po život jer su ceste preuske pa vas netko može udariti autom... Kako djeca žive u tim prostorima, zašto turisti još dolaze u takve ambijente, to je "question mark"!
Pitate se zašto bi netko dolazio u ovakav prostor i plaćao za to?
- Osnovni resurs turizma je prostor, kad potrošite prostor vi više nemate resurs i onda ste kao destinacija gotovi. S tim da sam apsolutno za to da svi građani mogu investirati u turizam u mjerilu apartmana. Ali to mora biti konsolidirano i moraju biti dobri prostorni planovi, moraju se subvencionirati projekti koje bi država trebala nuditi građanima, i da se kroz takve projekte zajednički osmisli kako bi ovaj prostor trebao izgledati. A ne da svatko gradi kako zna i umije. Jer ljudi ne znaju. I treba im netko reći da ne znaju i ponuditi alternativu. Ja ne osuđujem, ne moraliziram, ne govorim "apartmanizacija, sami smo sebi to napravili". Do neke mjere jesmo, ali nitko nije ništa ni učinio da pomogne tim ljudima koji imaju pravo sudjelovati u benefitu koji dolazi od turizma.
Ministarstvo turizma mijenja pravilnik o kategorizaciji pa će sad biti posla za privatne iznajmljivače.
- To je odlična prilika, ali, kao sve, naša država to radi normativno. Odradi se taksativno, a nema eksperata. Oni bi trebali angažirati mlade arhitekte, ionako ih ima dovoljno besposlenih, a već su dovoljno iskustva stekli na legalizacijama, i neka im država plati subvencionirani iznos da konzultiraju građane. To su smiješne svote kad pogledate sveukupni iznos. Inicijativa bi trebala krenuti od države. Ako će gradovi to učiniti, i to je u redu, ali treba nam generalna strategija koja određuje kako ćemo razvijati našu obalu. Nema razvojne vizije.
Vratimo se na Makarsku rivijeru. Možete li reći ima li neki specifikum kad govorimo o ovom prostoru u nekom nacionalnom kontekstu?
- Makarska rivijera globalno je relevantna po svojoj modernističkoj arhitekturi. Gotovo pa da toga na svijetu nema. Doduše, u periodu apartmanizacije malo je zagušena i degradirana ta vrijednost. Ali u Makarskoj imamo nekoliko interpolacija, imamo zgradu Božidara Rašice, ne znam je li u izvornom stanju, pa Rožićeva pošta, pa Insititut za planinu i more... Dobar balans između tradicijskog i modernog, to je zanimljiv laboratorij za istraživanje moderne mediteranske arhitekture. Ja mislim da je ovo svjetski relevantno mjesto.
Mogli bismo od toga napraviti turistički proizvod?!
- Mogli bismo da već nisu te zgrade degradirane i da se nije desilo sve to između. Ali sigurno ima potencijala. Ako bi "Maestral" ostao kakav jest, mogao bi postati atraktor. S tim da moramo i o investitoru razmišljati, jer ima i on svoje potrebe. On hoće wellness, po meni bi mu lokalna zajednica trebala naći prostor da na drugom mjestu napravi wellness, naravno nešto nisko, diskretno i fino, samo kako bi "Maestral" ostao takav kakav jest. Sobe se mogu preurediti, već uostalom i jesu, ali javni prostor i eksterijer treba sačuvati.
Ja sad zamišljam kako vi prijedlog o parceli za wellness hotelske kuće izlažete našim lokalnim političarima...
- Što se tiče načelnika Brela, on je pristao. Rekao je da žele zadržati hotel u tom obliku, a "Maestral" je, uostalom, zaštićen kao kulturno dobro na pet godina. Nakon toga ide u trajnu zaštitu ili se ta zaštita miče. U ovom se momentu ne bi smjele raditi nikakve intervencije. Ja sam izradio elaborat koji sam predao Konzervatorskom uredu u Splitu.
Besplatno ste to napravili...?
- Da, kako se oni ne bi morali s time mučiti jer su jako opterećeni.
Kako komentirate napore mladih arhitekata i Udruge "Kačić" da nas sve skupa uče o arhitekturi i važnosti prostora?
- Izvanredno je da se oni pojavljuju i da imaju svijest o tome da o arhitekturi treba govoriti. Ljudi o tome nemaju gdje učiti, u našim školama se ne uči ništa ili gotovo ništa o tome. Važno je da to ne ostaje samo unutar arhitektonske struke i da ide prema građanima. Važno je podizati svijest, to nije samo stvar kulture i tradicije nego kvalitete svakodnevnog života. Mi u arhitekturi živimo, u njoj smo zarobljeni i sve nas se to itekako tiče.
Što nam možete reći o vojnom objektu u Krvavici? Vi ste ga otkrili?
- Dugo godina je bio nepoznat. Nikad nije bio objavljen ni u jednom časopoisu, uistinu jedno nepoznato remek djelo hrvatske arhitekture na koje me je upozorio dizajner Nikola Radeljković i poslao par fotografija. Odmah sam zaključio da je to paradigmatski rad i objavili smo ga u časopisu Oris. Oko objave se puno angažirala Miranda Veljačić koja je istražila arhive te zajedno s Dinkom Peračićem pokrenula proces zaštite objekta kao kulturnog dobra što je zahvaljujućim splitskim konzervatorima i učinjeno. Nako toga smo snimili i dokumentarac u sklopu serijala Betonski spavači.
I što je sad s time? Bila je ideja o nekakvom kulturnom centru.
- Da, ideja o kulturnom centru je starija, ali ima čitava zanimljiva priča oko toga. U jesen 2017. bio sam u Armeniji u Jerevanu na znanstvenoj konferenciji gdje sam pričao o našoj modernoj turističkoj arhitekturi, pa i Krvavici. Konferenciju je organizirala Getty fondacija, najveća američka zaklada za suvremenu umjetnost i arhitekturu koja ima i fond Keeping it modern za financiranje obnove i menadžmenta remek djela modernističke arhitekture.
Kolega Antoine Wilmering je jedan od voditelja programa u Gettyu. On mi je rekao da je objekt u Krvavici sjajan, i pitao me bih li se ja angažirao oko toga da se on aplicira za finaciranje projekta obnove. Fenomenalno, može, rekao sam. Vlasnik objekta je Ministarstvo državne imovine koje je to preuzelo od DUUDI-ja, i kako sam već imao neke ranije kontakte s njima, obavijestio sam ih kako je Getty fondacija zainteresirana za financiranje projekta obnove. Međutim, rečeno mi je da njih zanima samo prodaja objekta.
Odbili su novac za financiranje projekta obnove?!
- Da, rekli su da su zainteresirani isključivo za što bržu prodaju. Pokušao sam objasniti da bi se tu moglo nešto napraviti, ali uvjet je bio da objekt bude u državnom vlasništvu još nekoliko godina u kojem periodu bi država uz pomoć Getty fondova mogla pronaći napredniji oblik revitalizacije. Razgovarali smo sa zakladom Kultura nova koju je osnovala RH, razmišljali smo o modelu u kojem bi ljeti to bio specifičan hotel visokog standarda, a zimi umjetnička rezidencija. Bio bi to svojevrsni art hotel gdje bi poznati svjetski umjetnici boravili i ostavljali svoja djela kao dio kolekcije. Dakle, istovremeno i hotel, i muzej u stalnom dinamičnom razvoju.
Ali nije bilo sluha?
- Ne, njima je ta ideja bila poptuno neshvatljiva, a različite institucije u Hrvatskoj međusobno ionako ne komuniciraju. Ministarstvo državne imovine zanima samo prodaja "sirovine", a sami nemaju nikakvu strategiju, niti išta ulažu u "know-how". Nema skoro nikakve šanse da prodaju zaštićeni spomenik kulture koji je još i tako specifičan. Da su imali strpljenja, mogli smo uz pomoć Gettya razviti projekt koji bi ponudio i razne razvojne scenarije i podigao vrijednost nekretnini. Internacionalno bi zgrada bila zamijećena jer se to publicira svugdje i lakše bi se našao i investitor jer bi u tom slučaju kupio zgradu "s pečatom". I to ne bi bio ruski tajkun nego neki sofisticirani kupac. Ali, da, u ministarstvu radije lutaju.
Kad su se odvijali ti pregovori?
- Krajem 2017. bio je prvi ciklus. Kada je to propalo, zvali su me nedavno ponovno iz Gettyja, pitali je li se što promijenilo, kazao sam da ništa od toga. A sastavio sam cijeli preliminarni elaborat kako bi imali spremnu podlogu za aplikaciju. Od Fonda smo dobili podršku, ali ništa bez odobrenja Ministarstva državne imovine. A oni bi kao vlasnici trebali biti nositelji
projekta.
Možda bi im bilo lakše da se sruši, kako je to predlagao načelnik općine?
- Da, načelnik je zaista rekao da ako se ruše antički spomenici u Siriji, zašto ne srušiti i tu zgradu. Čak smo ga pitali za autorizaciju te izjave, a on je rekao "samo to stavite".
Sadite masline i pravite vino, kad propadne turizam to možda bude jedini biznis
Na zapadnom dijelu Makarske ima za sada neurbaniziranih 100-tinjak hektara, no umjesto da se na taj šumoviti dio gleda kao na urbanistički jedinstvenu zonu i pažljivo osmisli prostor koji je desetljećima bio čuvan od (bilo kakve) izgradnje, on je podijeljen na podzone kako bi se što prije urbanizirao. Postoji bojazan da će investitori nametati svoje apetite, a da se lokalna zajednica neće uspjeti othrvati devastaciji prostora. Što mislite o tome?
- Naravno da taj prostor treba promatrati kao cjelinu! Od Istre do Prevlake mora biti jedna cjelina gdje bi trebalo postaviti generalnu strategiju onoga što hoćemo. Nama se događa da investitori dolaze sa svojim idejama i da se prostorni planovi prilagođavaju njima. To je nedopustivo. Prostorni plan treba ponuditi ideju koja možda ne mora biti jedna. To i jest problem naših prostornih planova, što su jednoznačni.
Na koji način?
- Prostorni planovi trebali bi biti višeznačni, trebaju nuditi dva, tri različita scenarija u ovisnosti o investicijskim ambicijama i željama, a ne da investitori dolaze sa svojim idejama. Ne, mi moramo imati alternative i onda oni biraju "hoćeš ovako, ovako ili ovako". Da su jasna pravila igre, bez muljanja.
To nije skupo, treba samo političke volje?
- Ne, uopće nije skupo. Osim političke volje prije svega treba zakonskopravne regulative koja to trenutno ne dozvoljava. Plan je jedan, takav kakav jest. Moguće su izrade studija na temelju prostornog plana koje onda mogu nuditi alternative, ali to je još jedan korak dalje. Uglavnom, isplanirajmo nekoliko alternativa, ali inzistirajmo na našim vrijednostima. To tvrdim i za vaš Biloševac. Ako ima 100 hektara, kako kažete, onda barem 50 hektara treba ostaviti neizgrađeno, a da na pojedinačnim točkama postignemo neku veću gustoću. Okej, svi bi htjeli urbanizirati i raditi vile, ali to strašno guta prostor. Zgusnimo na par mjesta, napravimo dva -tri "maestrala". "Maestral" nije velik, ima 69 soba, ali dovoljno da štiti prostor od pretjerane izgradnje.
Dakle, treba ići na hotele?
- Hoteli su zato dobri jer imaju dovoljno smještajnih kapaciteta, a niste "progutali" 100 hektara. I zato su Brela fenomenalna jer je postignut lijep odnos između gustoće i izgrađenosti. Nijedan hotel nije prevelik, svi su razumnog mjerila. Između onda može biti park šuma. Treba nam više manjih hotela, a ne mega hoteli, i onda neka bude tu i tih točkastih intervencija. No, bez šume i maslinika i kultiviranog krajobraza to niti nije taj prostor, niti je to taj turizam. Gledam ovu sliku Biokova, to nije isti prostor više.
Nažalost, u Gradu kažu da ljudi tamo imaju svoje parcele, a svi znamo da poljoprivredno zemljište nije vrijedno kao građevinsko, pogotovo kad se radi o zonama u kojima je lakše naći investitora.
- Treba to onda presložiti. Ne mogu svi dobiti što žele, ali pokušajmo naći model u kojem će veći dio biti zadovoljen. Neka sade masline i prave vino. Kad za deset godina propadne turizam, možda to bude jedini biznis.