Dragana Modrić, dinamična kustosica sinjske Galerije Sikirica, na ovogodišnjem je Fališu, šibenskom Festivalu alternative i ljevice, s puno razloga izazvala i puno pažnje.
Njezina je priča o sinjskoj Tvornici konca Dalmatinki, koju je godinama slagala i istraživala, životna, istinita, naša, i ma koliko da dolazi iz vremena socijalističkog "mraka", nimalo revizionistička, ali bi zato, kako i sama kaže, mogla biti poučna.
Dragana je završila povijest umjetnosti i filozofiju na zadarskom Filozofskom fakultetu i već osam-devet godina radi kao voditeljica Galerije.
Osim što brine o fundusu Galerije, ostavštini Stipe Sikirice, njegovu cjelokupnom djelu koje je donirao gradu Sinju, bavi se i društveno angažiranim projektima koji su od interesa za lokalnu zajednicu.
Prije Dalmatinke, posvetila se temi "Žene u Dalmatinskoj zagori", a projekt je provela s kolegicom iz Muzeja Cetinske krajine, Darijom Domazet, s kojom je radila i na izložbi "Sinj s početka stoljeća".
Uništena arhiva Dalmatinke
U široj javnosti promovirao vas je projekt "Dalmatinka", a ovih dana ste i publiku Fališa u Šibeniku osvojili pričom o propaloj sinjskoj tvornici. Dalmatinka koja je napravila karijeru s Dalmatinkom?
– Da, Dalmatinka je definitivno jedan od mojih medijski najeksponiranijih projekata. Problem je bio što je arhiva Dalmatinke uništena, tako da u samoj tvornici nismo imali gotovo ništa od materijala, pa je to bio dosta težak terenski rad.
Srećom, nešto se sačuvalo u Državnom arhivu u Splitu, što nam je olakšalo posao, ali najviše smo podataka dobili od bivših radnika i radnica.
Koliko je trajalo to prikupljanje građe?
– Krenuli smo 2014., kolegica Jelena Pavlinušić, također kustosica, kolega Nikola Križanac, grafički dizajner, i ja, a skupljamo materijale i danas.
Svima nam je Dalmatinka pri srcu i stalno "žicamo" materijale i zanimljive priče bivših radnica i radnika, i popunjavamo tu našu slagalicu, tako da možemo reći da projekt još uvijek traje. Nikola vrlo vrijedno vodi Facebook stranicu koja je jako posjećena i redovito je ažurira, tako da taj projekt sada najviše živi kroz tu stranicu.
Dobili smo i neki novac od Ministarstva za digitalizaciju ovih prikupljenih materijala, i nadam se da ćemo na našu stranicu uskoro postaviti sve što imamo, tako da to naše istraživanje bude dostupno svim drugim istraživačima. Kroz projekt "Dalmatinka" otvorilo se i žensko pitanje, pitanje arhitekture, jako puno tema.
Što nam je sve dala...
Izložbu ste naslovili sa "Što je nama Dalmatinka dala". Pa, što je dala?
– Puno toga. Razvoj i urbanizaciju, žensku emancipaciju, radništvo… Naša je intencija bila da pokažemo što je sve Dalmatinka dala Sinju, jer je nakon devedesetih godina sve to palo u zaborav.
Poslije nakaradne privatizacije i tog doba u kojem su žene izgubile posao i egzistenciju, stabilnost, taj radnički standard koji su imale, izgubile su i osnovni dignitet, jer i ono malo radnica koje su ostale u pogonu bilo je izloženo ponižavanju od novih vlasnika, braće Ladini, uz čije se preuzimanje Dalmatinke vezuje i gospodarski kriminal.
Dalmatinka je otvorena ranih pedesetih godina prošloga stoljeća…
– Otvorena je 1952. godine.
Zahvaljujući upornosti, ambiciji i volji lokalnog sinjskog moćnika Vice Buljana. Je li istina da je Buljan za svoj plan pridobio ondašnju vlast lažnom plantažom pamuka, kao dokazom da za Tvornicu postoji sirovinska baza?
– Uz Vicu Buljana se vežu brojne anegdote. Jedan je od najomiljenijih sinjskih političara, i ako u Sinju pitate ljude za nekog političara, teško će se ikog sjetiti, ali Vicu Buljana svi znaju, svi ga se sjećaju.
I zbog toga mi je užasno krivo što taj čovjek u Sinju nema nikakva obilježja, ni ulice, ni trga, ni spomenika, ali je u kolektivnoj svijesti nevjerojatno prisutan. Svi znaju za priču o bazenu u Sinju…
Čak je snimljena i serija "Čovik i po", u kojoj Vicu glumi Boris Dvornik. Ima jedna genijalna scena u seriji, snimljena na Kamičku, utvrdi u centru grada, i u toj sceni Vice svojim partijskim kolegama objašnjava da Sinju treba bazen.
Oni umiru od smijeha, čude se, ma daj Vice, što se s tobom događa, zar si poludio, govore mu. Jer, vodovod uopće nije imao tolike kapacitete, pa se morao proširivati da bi se bazen uopće mogao staviti u funkciju.
Način na koji Vice svoje partijske drugove uvjerava da je to opravdana investicija, nevjerojatno je duhovit…
Ali, bazen je ipak izgrađen, zar ne?
– Da, bazen je izgrađen i to 1953., jedan od rijetkih takvih južno od Zagreba. U to vrijeme je bila velika stvar u jednoj tako maloj sredini imati bazen.
Što je danas s tim bazenom?
– I dalje radi, u funkciji je i Sinjani se u njemu kupaju.
Kraj Dalmatinke bio je šok
U zlatnim vremenima Dalmatinka je zapošljavala više od tri tisuće radnika, uglavnom žena. Što se dogodilo s tim ženama kad je tvornica otišla u stečaj?
– Počele su dobivati otkaze, najprije one koje su stekle uvjete za prijevremenu mirovinu, a većina ih je završila na Zavodu za zapošljavanje u njihovim najgorim godinama.
Bile su u 50., kad se više ne mogu nigdje zaposliti i to je bio za njih strašan šok. Kad smo ih pitali zašto ranije nisu štrajkale, one su nam stalno ponavljale kako nikako nisu htjele sebi priznati da Dalmatinka može propasti. Jer je Dalmatinka doista bila nešto više od tvornice.
Unutar Dalmatinke postojala je Zdravstvena stanica gdje su radnice imale potpunu zdravstvenu skrb.
Danas Sinj ima Dom zdravlja koji pokriva cijelu Cetinsku krajinu, i mogu reći da nema toliko usluga koliko ih je pružala Zdravstvena stanica Dalmatinke u ono vrijeme.
Imale su i restoran s tri trake, od kojih je jedna bila za dijabetičare, 300 sjedećih mjesta. Bio je to restoran na najvišoj mogućoj razini. Imale su i sanitarne čvorove opremljene tuševima, najsuvremenijim sanitarijama, i prvi put su se tu učile osnovne higijenske navike.
Jer, to su bile žene koje su dolazile iz okolnih sela gdje nije bilo tekuće vode.
U Dalmatinki se vodila i vrlo snažna obrazovna politika, žene su se educirale, osnivale su se večernje škole, otvorena je Industrijska škola u Sinju gdje su radnice mogle steći kvalifikaciju.
Dalmatinka postaje jedna od prvih članica Titova fonda preko kojeg sustav stipendira svoje radnice, pa one završavaju i visoke škole u Zagrebu i Ljubljani.
Tvornica daje vrlo povoljne kredite i društvene stanove. Zahvaljujući tim stambenim kreditima izgradio se praktički cijeli Sinj.
Prve stambene zgrade u gradu je izgradila Dalmatinka pedesetih godina prošlog stoljeća. Grad se širio i postajao gradom kakvog danas znamo.
Prva dva hotela, hotel "Dalmacija" i hotel "Livno", sagradila je Dalmatinka. Sve zbog čega grad doživljavamo gradom, izgradila je Dalmatinka.
Kako je sve to palo u zaborav?
– U jednom trenutku Dalmatinka nestaje skroz iz javnog diskursa, iz javnog prostora, o njoj se više ne priča, kao ni o ljudima koji su podigli Dalmatinku. Ona je izbrisana i potisnuta.
Što je najgore, izbrisana je čak i iz memorije radnika koji su trebali biti ponosni jer su i sami svojim radom sudjelovali u razvoju i urbaniziranju Cetinske krajine.
Kad smo počeli s istraživanjem, te su žene prvi put, nakon stečajeva, poniženja, loših iskustava, dobile prostor da mogu reći – pa da, meni je tada doista bilo dobro, ja sam tada mogla živjeti kao žena, imala sam ekonomsku neovisnost, zahvaljujući svojoj plaći mogla sam se školovati, imala sam svoju slobodu.
Prošlost radnika kojih više nema
Nije li ključ emancipacije baš ta sloboda koja se ostvaruje plaćom, ekonomskom neovisnošću?
– Da. Ta plaća je promijenila gotovo sve. U početku su ih pljuvali što idu raditi u tvornicu jer se smatralo da to nije moralno prihvatljivo, ali kad su dobile prve plaće, okolina ih je počela drukčije gledati zato što su počele financijski doprinositi unutar obitelji.
A ono što je bitno kod nas u Sinju, mogle su same sebi kupiti dotu, pa su ih nazivali – dotaricama. Tako su postale i muškarcima zanimljive. Sve se potpuno okrenulo.
Najzanimljiviji trenutak na toj našoj izložbi je bio kad su bivši radnici i radnice ponosno pokazivali svojoj djeci sebe na tim fotografijama, te slavne trenutke kad je Dalmatinka jako dobro poslovala, izvozila, kad su oni imali 15. plaću, išli na more, kad su mogli djecu voditi u Strožanac u tvorničko odmaralište, kad su stvarno živjeli neki drugi, bolji život, i tada su se osvijestili da je to dio radničke povijesti općenito, zato što radnika više nema. Oni su dio važne povijesti.
Kako se na Sinj reflektiralo kad je tri tisuće radnika ostalo bez posla padom Dalmatinke?
– Grozno. Ne samo da je ugašena Dalmatinka, nego i sve druge tvornice. Tu je bila i Cetinka u Trilju, pa Ciglana, Sadra, konfekcija Jugoplastike,...
U tranziciji su žene-radnice prve stradale, prve su završile na ulici. Prva je pala tekstilna industrija kao tipična "ženska" industrija. Kako to komentirate?
– Industrija je općenito pala na koljena, bez posla su ostali i muškarci, a ne samo žene, ali "ženska" industrija je specifična jer ima dominantno žensku radnu snagu.
Bio je to cijeli splet okolnosti, a propasti tekstilne industrije kod nas puno je kumovalo kad se proizvodnja počela iz Europe seliti na istok, najprije u Kinu, zbog jeftinije radne snage.
Ali u sklopu toga su i loše privatizacije, loše politike, dovele do toga da je tekstilna industrija potpuno krahirala. Slom je doživio i Uzor, Kamensko, Revija…
Zahvaljujući Dalmatinki, sinjske žene se emancipiraju još u ranim godinama socijalizma, dalekih pedesetih godina prošlog stoljeća. Što se sad događa s tim emancipiranim ženama bez posla u jednom tradicionalističkom Sinju i u društvu koje se agresivno rekonzervatizira?
– U svojoj knjizi "Pomak ka modernosti" Inge Koludrović je pokazala da se ipak taj pomak dogodio. Unatoč našoj perspektivi i uvjerenju da su se žene vratile ponovno u sferu domaćinstva, to nije bilo moguće i žene su se pokazale iznimno žilave.
U toj sferi tranzicije one su se snalazile na sve moguće načine, koristile su "sivu ekonomiju"…
Dakle, nisu se odrekle rada i vlastite zarade?
– Ne, čupale su i rukama i nogama, kako kaže prof. Inga Koludrović, ali se nisu htjele vratiti natrag. Ima nekoliko vrlo zanimljivih slučajeva bivših radnica.
Jedna je institucija naše peškarije. Zove se Mara Jajarica i za nju svi znaju. Kad je poslana kući iz Dalmatinke, okrenula se uzgajanju kokoši i poljoprivredi, prodavanju na peškariji. Čak je i politički aktivna na toj peškariji. Neke su prodavale taperver, zepter itd., uspjele su se snaći i u tom za njih nepovoljnom okruženju.
Zašto žene ne štrajkaju
Ali, u "ženskim" tvornicama izostali su štrajkovi. Zašto?
– Bilo mi je zanimljivo kako su tada u Borovu, i nekim većim poduzećima u kojima su uglavnom muškarci bili zaposleni, organizirani štrajkovi, a da žene nisu štrajkale.
Zašto je to u ženskim firmama izostalo, mada se kriza već itekako osjećala u zraku i znalo se gdje to vodi?
A pedesetih godina, baš kad se otvara i Dalmatinka, uvodi se i radničko samoupravljanje. Vidimo poslije po statistikama da te žene nisu bile u većim postocima zastupljene u upravljačkim strukturama, što govori da se proces emancipacije nije dovršio, imao je svoja ograničenja. Možda je to ključno zašto nisu štrajkale, jer nisu bile politički angažirane. A da jesu, bile bi na izvoru informacija i sigurno bi stvari drukčije izgledale.
Šefovska mjesta u tim "ženskim industrijama" su bila, ipak, rezervirana za muškarce?
– Da, u tekstilnim tvornicama muškarci su bili šefovi, ma koliko su industrije bile "ženske". Ali, zbog specifičnosti posla, primjerice, vođe radne smjene u Dalmatinki su isto bili muškarci.
No, meni to ima logike, zato što je u tekstilnoj industriji velika ovisnost o velikim strojevima, o mehanizaciji, a oni su održavali te strojeve i popravljali ih. Time su se ostvarivale velike uštede.
Umjesto da se strojevi šalju na popravke negdje dalje, popravljali su ih vođe smjena, tzv. montažeri koji su se osposobili za rad, oni su i montirali te strojeve i vrlo dobro su ih servisirati.
A ima tu i jedan tradicionalni element, jer, kako mi je ispričao jedan etnolog, samo su muškarci mogli drugom muškarcu predati ženu na rad. A Sinj je vrlo tradicionalna sredina.
Ipak, mislim da je ključni razlog što emancipacija nije otišla do kraja, a paralelno s tim ni radničko samoupravljanje.
Neki su izložbu doživjeli kao odu socijalizmu i socijalističkoj industriji. Je li baš tako?
– Industriju vežemo za socijalizam. A deindustrijalizaciju za demokraciju. I to su nepobitne činjenice.
To je priča o tvornici koja je nastala pedesetih godina zahvaljujući socijalističkoj vladi i njezinoj politici ravnomjernog razvoja. Cetinska krajina je tada bila jedno od najnerazvijenijih područja u bivšoj Jugoslaviji i 1946. u sklopu petoljetke donesena je odluka da se ta velika tvornica smjesti tu zbog politike ravnomjernog razvoja. To je ono što mi danas zovemo decentralizacija.
Pa ispada kao da smo danas otkrili toplu vodu. Decentralizacija se, kako vidimo, puno ranije provodila…
Meni je bila zanimljiva priča o jednoj tekstilnoj tvornici, u kojoj imamo i efekt ženske emancipacije, i efekt urbanizacije, razvoja grada, ali kroz njezin primjer možemo promatrati jedan zaboravljeni politički sustav – socijalizam.
Sljedeći projekt - Cetinka u Trilju
Koji je sljedeći projekt?
– Sad nam je želja istražiti Cetinku, tvornicu u Trilju, koja se bavila preradom plastičnih masa, a imala je također revolucionaran efekt na tu mikrolokaciju na kojoj se nalazi.
U Cetinki je radila i moja majka, koja je tamo bila kemijski inženjer, i mi smo cijeli život u društvenom stanu, koja je ona dobila radeći u toj tvornici. Tvornica je u stanju raspadanja, a cijelo to zemljište je pripalo Gradu…
Koliko iskustva žena iz Dalmatinke mogu biti od koristi današnjim ženama?
– Ovo sad što pričamo o ženama to je funkcioniralo samo u kontekstu jednog političkog sustava. Sad imamo demokratski sustav, ali ustvari imamo neoliberalni kapitalizam. A u njemu su pravila totalno drukčija.
Znači, sve što je vrijedilo, to apsolutno više ne vrijedi. Taj sustav ima toliku moć otupljivanja oštrice i toliku moć apsorpcije da ga je nemoguće čak i najsuptilnijim subverzivnim metodama prevariti. Zašto se iz javnog prostora brisalo sjećanje na prošli sustav?
Zato što su uz prošli sustav vezana i radnička prava i neke vrijednosti kojih danas nema, a tom sustavu nije u interesu da one postoje.
Imamo demokraciju kao vladavinu naroda i tu neoliberalnu komponentu koja pojedinca stavlja u fokus, a to su dva nespojiva svjetonazora.
Neoliberalni kapitalizam i demokracija funkcioniraju tako da spajaju nespojivo i onda je to navodno pluralističko društvo u kojem se svi mi moramo slagati sa svima da ne bi slučajno došlo do nekog prostora antagonizma, borbe i, nedajbože, da se netko izbori za neko svoje pravo, i svi smo u potpunosti pasivizirani i umrtvljeni.
I sad, da li mi u takvom političkom sustavu možemo pričati o nekoj borbi za radnička prava?
Ali, živimo u demokraciji…
– Jest. Dobili smo demokraciju koja je američki izvozni proizvod. Demokracija je vladavina naroda. A gdje je taj narod? Narod je prije djelovao na Agori gdje se u javnom prostoru iznosio politički stav. Danas javni prostor nije dostupan, i zato mi je Fališ genijalan festival.
Jeste li u Sinju doživjeli neki oblik stigmatizacije zbog takvih stavova i potrebe da ih javno podijelite s ljudima, pa i kroz svoje projekte?
– Ne. Svatko, kad kažem da sam iz Sinja, odmah to pomisli. Sinj je tradicionalna, ali i vrlo specifična sredina.To sam vidjela kad sam radila ove projekte.
Sinj ima jednu vrlo kritičnu, urbanu, žilavu masu zahvaljujući kojoj je moguće raditi ovakve projekte.
Sinj je poznat po kafićima, svjesna sam kad dođeš u Piccadilly i slušaš cajke da imaš dojam da je samo to Sinj. Ali, Sinj ima i drugo lice i drugu scenu, a to se najbolje vidi po glazbenoj sceni, jer Sinj je dao bend poput M.O.R.T.-a, vrlo društveno-angažiranog benda koji je sad i regionalno popularan.