– Kod Mate je svjetlo! On reče: "Suze idu, a ne plačem." Mene se dojmilo puno.
Sadržaj je to SMS-a kojim nas je Ivan Tijardović obavijestio da je dom njegova prijatelja Mate Braovića, 25 godina nakon što je izgrađen, debelo posljednji u Donjem Dolcu priključen na HEP-ovu mrežu.
Prisjetimo se, na Ivanov smo poziv prošle jeseni posjetili usamljenog starca koji je u svojem skromnom domu, sa zemljanim podom, bez žbuke i tapeta, pločica i sanitarija, sanjao samo o struji.
– Da mi je struje, možda bi se i oženija – govorio je ponesen optimizmom. Nije tada htio ni novac, ni hranu, ni druga dobra kojih mu je nedostajalo. Priželjkivao je tek koju žarulju, da za teške zime od ručka do počinka ne sjedi uz prozor, svijeću i džepni tranzistor, krateći sate do svitanja.
Zahvaljujući dobrim ljudima koji ne sjede, kako bi se možda očekivalo na odgovornim funkcijama, prošlog je petka to i dočekao.
– Evo je blažena Gospa tako uredila da i ja konačno dobijem struju. Prizadovoljan sam vam – razdragano je rekao Mate dočekavši nas raširenih ruku na pragu skromne kućice ponosno osvijetljene trima žaruljama.
Jedna, kaže, od svitanja do ponoći svijetli iznad kućnog praga, a druge dvije gore unutra, dodaje uvodeći nas u jedinu grijanu i prozorima zatvorenu prostoriju nedovršenog prizemnog objekta. Ni na trenutak se, objašnjava nam, ne želi vratiti u mrak koji je progutao posljednjih 20-ak godina njegova života, pa uz svjetlo, kaže, samo što ne spava.
Pozdravljajući se s Ivanom Tijardovićem iSilvanom Ćurković, dobrotvorima čija će priča, uvjereni smo, i vas nadahnuti, sjedamo za osvijetljen stol pun kolača preostalih nakon proslave koju je, kako doznajemo, uz vatromet obilježilo cijelo selo.
– Bilo mi je stvarno drago kad su svi ti ljudi došli s kamionima i svom opremom. Ja velim, Ivane, došlo je vrijeme da se to napravi. Ovdje je sve bilo spremno, samo su taj stup imali metnuti – govori nam Mate pa se, ne krijući radost, prisjeća bengalki, zdravica, zagrljaja.
– A jeste li imali spremne žarulje?
– Je, je – smije se s prijateljima.
– Kad ste ih kupili? – mjerila bih nadu u danima, mjesecima...
– Ah, ima tome – i dalje se smije kao dobrom vicu.
– Bit će i deset godina – u šali će Ivan.
– Ima i više – iznenađuje nas domaćin. – Možda i dvadeset – dodaje premašivši očekivanja.
– A frižider i televizor, je li i oni rade?
– Nisu još, ali sve će doći, samo po redu. Nek je svitla za početak. Kad su spojili struju, suze su mi poletile od velike radosti, ali nisam zaplaka – prisjeća se Mate, potaknuvši Ivana da nam ispriča kako je struja (jedva) pronašla put do ovog zaboravljenog kutka Donjeg Dolca.
– Ja sam za ovaj Matin slučaj u zadnjih godinu dana napisao nebrojeno dopisa i molbi i uputio isto toliko telefonskih poziva. Šest sam puta morao ići u Omiš, a dva puta u Dugopolje i tko zna koliko puta u Donji Dolac. I nije da mu nitko iz Grada nije pružio ruku. Posjetili su ga iz Centra za socijalnu skrb u Omišu i, vidjevši kako živi, rekli: "Imamo mi za vas čisti i topli dom u kojem će vam biti lipo", ali on im je rekao: "Ja svoj dom imam" – govori nam s odobravanjem, pa nastavlja.
– Dobio je nešto kasnije jednokratnu novčanu pomoć od Grada i tu je sakupio koliko je imao za ovaj priključak. Nije mu to bilo ni približno dosta, ali srećom sam tada upoznao gospođu Silvanu, za koju sam znao da voli pomoći, pa sam pričao o Mati i ona mu je odlučila platiti razliku – zadovoljno će osmjehujući se ženi do sebe, koja mu osmijeh vraća.
– Kako ste se vi uključili?– pozivam je da podijeli iskustvo.
– Mate me je osvojio svojom jednostavnošću. Kad netko ne traži novac, nego nešto konkretno kao on struju, srce vam bude na mjestu. Zato sam mu ja za tog prvog susreta u Splitu odmah dala što mu je nedostajalo za priključak – prisjeća se izmjenjujući pogled s domaćinom, koji zadovoljno kima glavom.
– On to nije očekivao i zabrinuto me je pitao kako će mi to vratiti, a kad sam mu rekla da mu to poklanjam, odgovorio je da će mi kopati ako gdje imam zemlje. Toliko mi je bilo teško vidjeti njegov duh u takvoj nemoći; oboje smo se rasplakali.
– E! – potvrdno će naš domaćin pognute glave.
– Mate zapravo želi raditi – nastavlja naša sugovornica. – Onoliko koliko on zna. A sad je na nama da mu pomognemo, koliko mi možemo. Ne možemo svi jednako, ali nekad je dovoljna samo jedna lijepa riječ, jedan osmijeh. Ja se osjećam toliko sretna kad danas vidim koliko je Mate sretan. Taj sjaj u njegovim očima, to mi je najveća nagrada.
– Tako je – radosno će Mate šireći osmijeh.
– Evo vidite. On je mene toliko puta poljubio. Ja sam baš sretna.
– Je – radosno će Mate svom anđelu, kako je od milja zove.– I sretna sam što mogu još pomoći, neću se zadržati samo na struji. Vidim da treba i televizor i antenu i posteljinu
- Vidjet ću preko svojih poznanstava ako mu tko može pomoći i s građevinskim materijalom da mu opremimo kupaonicu i spavaću sobu. Ivan će nam tu pomoći koordinirati, kao glavna pokretačka snaga, što je i dosad bio, a ja sam uvjerena da će se naći dobrih ljudi koji vjeruju da nitko ne bi trebao ovako živjeti.
– Što vi kažete, barba Mate?
– Sve su lipo rekli. Puno su mi pomogli dobri ljudi, to možete slobodno napisati. Pravo sam se iznenadio. Nisam se nadao da će mi pod stare dane biti ovako lipo.
– A o čemu sad sanjate kad imate struju?
– Ah, ima toga, još o nečem sanjam. Da mi je malo urediti kuću, pa da i ona bude sa mnom – zamišljeno će Mate sanjajući ljubav.