 |
E, tu se odmah zarana zbio vrag; da nije Mate onako srdačno narezao, a mi gladni prije posla navalili na “čast” naslaganu između dvije fete domaćeg, još toplog kruva, vjerojatno bi potpisnica ovih redaka nakon onoga što je iza marende vidjela postala vegetarijanka, ili barem ostatak života apstinirala od svinjetine.
Onako ugodno sita i puna želuca pancete, doista bi s bilo kakvom sličnom, javno izrečenom nakanom zvučala licemjerno.
Poklao pet prasaca, još će devet
- Već sam poklao pet prasaca, a još ću devet, od čega ću za sebe ostaviti tri. Jedini sam u selu koji ih još koti i kolje sam; ranije je “po dimu” (čitaj: po dimnjaku ili kući) u Ogorju bilo barem jedno prase, a sad ih u cijelom selu ima ukupno dvadesetak.
Joj, kad se sjetim šezdesetih godina, kad se za jednog prodanog vola moglo kupiti komad zemlje! Znate, mi u Ogorju nerado kažemo “stoka”, to je za nas “blago”; vidite zašto, život nam je značilo.
Među rijetkim smo seljanima koji nisu odlazili u inozemstvo trbuhom za kruhom, nego smo svi stekli blagom i zemljom po stan u gradu uz kuću na selu (u Splitu, nap.a.).Ali eto, vidite, vrimena se minjaju - prisjeća se mladi umirovljenik Mate Rađa, inače istaknuti član mjesnog KUD-a Komaštre i, spletom okolnosti, branitelj arhaičnih i izumirućih ekozanata. Poput - svinjokolje.
Dakle, svaka čast pršutu i plećki, divenici od friške krvi gudina, salenjacima, čvarcima, osušenom uvu, nogicama u fažolu i bržolama s gradela, najlipšoj panceti - pa i onoj de luxe, od podvoljka! - ali, brate mili, klanje svinje gadan je prizor. Ne, ovo zaista nema veze s apelima Prijatelja životinja, mahom vegana ili barem vegetarijanaca; kad vam to kaže zakleti mesojed, vjerujte na riječ.
Taj zahtjevan posao nad svinjom iz ekosvinjca Mate Rađe, koju je za 20 kuna po kilogramu žive vage otkupio Kaštelanin Goran Samardžić, spretnim je rukama - do lakta krvavim - obavio Ante Kapitanović zvani Čkaljić. Iz Ogorja, otkud bi drugo.
- Trebao je doć Ante Kapitanović zvani Krle, ali nije mogao, pa je poslao sinovca imenjaka i prezimenjaka. Nadimci su inače u Ogorju bitni jer svaka kuća Kapitanovića ima barem jednog Antu, pa da se zna koji je koji - pojašnjava razgovorljivi Rađa, dok Ante K. Čkaljić malo priča jer je skoncentriran na posao.
Muka je i prepričati
A kako ga je započeo, muka je i prepričati. Svinju su, uz neizdržljivo skvičanje ostatka obora (svinje su inteligentna bića, kažu, ali vjerojatno bi na njihovu mjestu i naglup netko mogao shvatiti da nadolazi drama), uhvatili kliještima za njušku kako ne bi nekoga ugrizla, pa ju izvukli van iz svinjca i za jednu nogu vezali za stup. Onda ju je, uz pomoć asistenata Jakova i Mate Rađe, te mladog Gorana, Ante K. Čkaljić opalio macom po glavi, da ju omami, te potom nožem u srce.
Rasporena životinja, teška 225 kilograma, obilno krvareći ritala se i otimala, te kričala da ti pamet stane. Kad se umirila, muškarci su je izvagali, otpremili u dvorište za obradu, a potom oprljili letlampom da skinu dlake, te ju pažljivo oprali.
- Vidit ćeš sad, bit će bila ki da za Hajduka navija - mignuo mi je Jakov u jednom trenutku, dok je glavni mesar Ante bio skoncentriran na “bikarenje”, kako seljani zovu parceliranje mesa. To mu je tko zna koji zaklani prasac u životu dugom 31 godinu.
Ante ima osnovnu školu, ali puno praktičnog iskustva jer je, veli, “oda” uz tetka mesara i učija. Jedan od najdramatičnijih prizora, osim samog klanja, jest vađenje svježe svinjske krvi iz utrobe životinje kacijolom iz rupe otvorene u predjelu prsa, dok se iz svježe razrezotine još puši.
A onda se polako odvajaju plećke, crijeva za divenice, srce za dolče garbo, jetrica, prsište za pancetu te, na poslijetku, dvije stražnje noge za dva pršuta. Bljak!
A onda slijedi (nakon što uzorak s potrbušice prođe negativno test na trihinelu u Veterinarskoj stanici Muć) soljenje, sušenje na buri, dimljenje i... Polako zaboravljanje svih gadosti koje je mesojed na reporterskom zadatku vidio, a “bljak” postaje “mljac”!