Premda je prošlo dvadeset osam godina, jasno se sjećam kad je zapravo prestalo vrijediti sve što sam dotad znao o ljudskoj prirodi, piše Ante Tomić za Jutarnji list. Pripijen sam stajao uza zid kod Studentskog kluba u Zadru, gledajući kako se izbezumljena rulja valja ulicama, razbija izloge i pomamno grabi konzerve, cigarete, cipele, košulje, posteljinu, zavjese, pegle, stolice, lustere, čak i, za ne vjerovati, knjige. Ljudi su trčali opijeni od radosti noseći u naručjima tanjure, lonce, haljine, televizore, telefone, zimske salame, ukiseljenu ciklu, vinjake, bombonijere, gramofonske ploče i tepihe. Do sljedećeg jutra opljačkano je više od devedeset srpskih dućana i kafića.
Dvjestotinjak metara od mene, u tadašnjoj Ulici Nikole Tesle, danas Stomorici, toga je toplog svibanjskog popodneva devedeset prve jedan srpski mališan virio kroz prozor, iako ga je majka upozoravala da je opasno i da se odmakne. Nisam tada znao za njega, ali da ste me upitali što je kasnije bilo od jednoga koji je već sa deset godina neposredno svjedočio nacionalističkom divljanju kakva je bila notorna zadarska Kristalna noć, rekao bih vam da taj nije imao osobite šanse postati razumna osoba. Pa opet, vladika Nikodim Kosović je nasmijan, blag i pomirljiv muškarac, crkveni uglednik koji se, sasvim nesvakidašnje za crkvene uglednike u našim krajevima, ne druži s osuđenim ratnim zločincima, već s glumcima, košarkašima i trećerazrednim novinskim piskaralima. Sjedimo u sjeni pod odrinom u eparhijskom dvoru u Šibeniku, a uređaj za snimanje na stolu bilježi naš razgovor, zvonke dodire šalice i tanjurića i glasanje jedne gugutke negdje gore među čempresima. Njegovo preosveštenstvo Episkop dalmatinski govori polako, prijatnim radijskim baritonom, s dostojanstvom i otmjenošću koji se valjda uče u posebnom kolegiju na bogoslovnim fakultetima, a zbog kojih stalno zaboravljam da je on jedanaest godina mlađi od mene.
“Djetinjstvo i to doba i ne pamtim baš mnogo. Polako mi se vraćaju sjećanja otkako ponovno živim u Dalmaciji. Vrate me u prošlost mirisi hrane, kad neko gradela ribu, na primjer, pa roba koja se suši između kuća, iznad glava prolaznika, sjeti me kako smo kao mali trčali po Zadru po kamenim kalama. Čitav nam je centar bio kao dvorište. Živjeli smo umjereno, skromno, životom srednje klase. Otac je radio u Otočanki, a majka u Borisu Kidriču. Ona je bila pobožna i redovno, svake nedjelje nas vodila u crkvu, a ako je bilo crveno slovo, crkveni praznik, obično smo imali školu. Sveštenik koji je tada bio u Zadru, otac Žarko Aničić, stanovao je blizu i moji su se družili s njim, sestra i ja igrali smo se s njegovom djecom. Tata je također bio vjernik i išao bi s nama nedjeljom, ali bi ostao ispred crkve. Kad sam upitao zašto on ne ulazi s nama, objasnili su mi da u nas muškarci kažu ‘idem kod crkve’, a žene ‘idem u crkvu’.”
“Nešto slično i ja pamtim iz Donjeg Prološca, na misu su većinom odlazile žene, dok su muškarci ostajali vani pod stablima. Kao da je nekako briga za spas duše, zajedno s kuhanjem i pranjem veša, bila ženski posao.”
“Istina, muškarci imaju svoje brige. Dok se žene mole, oni u dvorištu razgovaraju o politici. Poslije nam je o tome običaju u bogosloviji u Sremskim Karlovcima pričao i profesor Svetozar Borak, koji je bio iz ovih krajeva, pravi Dalmatinac. Predavao nam je dva predmeta, srpski i latinski, ali svaku je lekciju nekako okrenuo na nekakvu šaljivu priču o Dalmaciji te su svi u školi znali za toponime po Dalmaciji, neke događaje iz historije Dalmacije i naroda, a naročito za Simu Matavulja i za dogodovštine njegovih junaka.
“Jednom ste mi kazali da ste iz nacionalističke obitelji i to mi se svidjelo jer sam i sam sličnog podrijetla, iz jedne, ne bogzna kako drske i glasne, ali ipak nacionalističke obitelji, sumnjičave prema jugoslavenskoj državi i njezinim vrijednostima, osobito prema bratstvu i jedinstvu. Pretpostavljam i da nacionalizam vaših nije bio drugačiji.”
“Ne bih rekao da je to bio nacionalizam koji se neprijateljski postavljao prema nečemu. Bio je to zdrav nacionalizam, da to tako kažem...”
“Dopustite, oče Nikodime, ne vjerujem da postoji nešto takvo kao što je zdravi nacionalizam.”
“Meni se čini da postoji. Voljeti svoj narod, a ne mrziti druge, to bi valjda trebalo da bude pozitivno. Moji stričevi, pa i moj otac, više su se bavili sa kulturom srpskog naroda, sa postojanjem i opstankom naših ljudi, koja je naša budućnost u ovim krajevima. Iz tih razloga kažem da su bili nacionalisti. Mene su uspeli da zadoje sa takvim nacionalizmom, nacionalizmom sa kojim volim svoj narod i brinem se za njega, ali poštujem i druge, posebno one sa kojima dijelimo ulice i trgove, zemlju, pa i zrak koji dišemo, a naročito sinje more i divne rijeke. I zato i smatram da se treba voljeti svoj narod i da to ne treba da bude problem, ali ujedno i poštovati drugoga i drugačijeg.
A onda opet, živeći u inostranstvu, školujući se u Grčkoj i Italiji, među narodima koji su izuzetno nacionalistički nastrojeni, shvatio sam da mi ovdje i nismo tako ostrašćeni kako se misli. Jedan moj prijatelj koji trenutačno živi u Italiji zna ponekad za nekog Talijana u šali reći: ‘On je iz jedne divne, rimske, hrišćanske, fašističke porodice.’ Iako se nas ovdje na Balkanu optužuje da smo nacionalisti, ja smatram da nismo drugačiji od drugih. Živeći među drugima, osvijestio sam da sam Srbin i da se ne stidim toga, ali i nemam potrebe da to nekome namećem. Naučio sam, nadalje, da sam Srbin iz Dalmacije i da mi je regionalna pripadnost veoma bitna. Nacionalno i zavičajno usporedno postoje u meni i zajednički me određuju. Dalmatinski su Srbi značajno doprinijeli kulturi, kako ovih prostora tako i uopće srpskom narodu. Ovih dana je nastao problem oko preimenovanja Zadarske ulice u Beogradu. Stanovnici te ulice obratili su mi se, kao dalmatinskom episkopu i rođenom Zadraninu, sa pismima gdje kažu da su ponosni što se njihova ulica tako zove još od vremena knjaza Miloša Obrenovića, slažem se sa njima i ja ću im svakako pokušati pomoći jer s njima dijelim ponos da su u Beogradu još u devetnaestom vijeku poštovali Zadar i Zadrane.”
No, prilike su se očito promijenile. U Beogradu nemaju više potrebe za Zadarskom ulicom, možda i zato što u Zadru nije ostalo mnogo Srba. Episkop Nikodim jedan je od onih koji su otišli, ubrzo nakon pustošenja opisanog na početku. Njegovi su se preselili prvo kod očevog brata u Benkovac, a zatim u Srbiju, u selo Šuljkovac kod Jagodine, tadašnjeg Svetozareva, u nepoznati šumadijski kraj, kod rodbine koju su dotad samo telefonski poznavali. Peti razred osnovne dječak je upisao u selu Dragocvet kod Jagodine.
“Naravno da mi je taj period bio gorak i da sam bio ljut zbog odlaska, a ko ne bi bio ljut u tim godinama i nakon takvih događaja. Svi koji smo to prošli bili smo ranjeni, ali rane vremenom nekako zarastaju. Da ne zarastaju, najverojatnije mi danas ne bismo razgovarali o svemu tome. Preseljenje u Šumadiju je bio kulturološki šok. Drugačiji krajevi, drugačija sredina, drugačija klima, drugačiji ljudi. Dobri ljudi, ali sa drugačijim običajima. U Zadru sam odrastao u starom Varošu na poluotoku, more nam je bilo gotovo ispod prozora. Istrčali bismo iz kuće i skočili u njega. A tamo su nas dočekali zeleni brežuljci, kao u Toskani, i šljivici, koje oni zovu šljivari, plodna polja, divlje jagode u šumi, kićenje ograda cvijećem i miris čitavog sela o nekim praznicima, svadbe pa i sahrane i sve što to nosi, znači razigranost, veselost, ali i tuga jednog živog sela. Ili je bar tada bilo veoma živo. Nisam odavno bio i ne znam kako je danas. U vrijeme kad smo mi bili, sva djeca bi se ujutro okupila i zajedno krenula u školu dva kilometra, u susjedno selo, gdje je bila škola od petog do osmog razreda.
Trebalo je vremena naviknuti se na novu sredinu. Za početak, ništa živo nismo razumjeli, zbunjivao nas je akcenat i izostavljanje padeža. Potom, narod je veoma izravan. Niko nikome ne persira, ni stariji ni djeca. Dobro, u školi bi učitelju govorili vi, ali i tu bi im ponekad izletjelo ti. Onda, babe sjede ispred kuća i pitaju gdje ideš, šta radiš, ko vam je danas došao, šta je mama kuvala...? Sve ispituju, ko inspektori, i sve se u selu, naravno, zna. Napokon, mnogima od njih nije bilo jasno ko smo mi, otkud Srbi u Hrvatskoj? Ipak, sve u svemu, ljudi su na selu bili dobri, izuzetno gostoljubivi. Ostali su mi u veoma lijepom sjećanju. Kad smo tek stigli, svaki dan su dolazili, donosili nam hranu, brinuli su se o nama sa najvećom ljubavlju, ali kad smo preselili u grad, u Jagodinu, tamo su poneki znali da budu i neprijatni. Ali sve u svemu, imam jako lijepa sjećanja na taj kraj.”
“Roditelji su se u izbjeglištvu zaposlili?”
“Nisu, mama se uskoro razboljela, otišla u bolnicu u Slankamen i tamo devedeset treće umrla. Tata je umro dvije godine iza nje, devedeset pete. Mladi su oboje otišli, ona s pedeset dvije, on s pedeset šest. Nisu mogli da prežive van svog zavičaja, tako ja nekako mislim o tome. Osušili su se od tuge. Kako bilo, tada sam shvatio da nije uvijek najgore kad izgubiš kuću i zavičaj, već i da od goreg uvijek postoji gore.”
“Ostati prvo bez doma, a zatim i bez roditelja, sam među nepoznatima u tuđem svijetu, pretpostavljam da takvi udarci sudbine pobožne učine još pobožnijima. U teškim trenucima dade vam utjehu da u svemu besmislu, nepravdi i okrutnosti ima neki viši smisao, pravda i milosrđe.”
“Ne znam koliko mi je vjera davala utjehu, koliko sam ja to kao dijete mogao da shvatim... Kad god sam bio napušten, najviše sam osjećao prisustvo Božje. Osjećao sam da me nešto dotiče. Bog se trudio da mi ublaži moju tugu i usamljenost. Teško je to objasniti. To je jedan lični, privatni doživljaj i, dozvolite, nije mi drago govoriti o njemu.”
“Kako ste se odlučili na bogosloviju?”
“Bila je to tatina želja pred smrt. On je umro u aprilu, a ja sam u septembru otišao na bogosloviju. Na početku, u prvom polugodištu prvog razreda, bilo mi je teško da se naviknem na internatski režim, ali već kad je počelo drugo polugodište, bilo je bolje. Nosim lijepe uspomene iz toga vremena. Za vječnost sam, da ne kažem do groba, stekao neke prijatelje. U to vrijeme bilo je mnogo kulturnih dešavanja u Sremskim Karlovcima, a i Novi Sad i Beograd su blizu. Odlazili smo u kino i pozorište, na Sajam knjiga, obilazili fruškogorske manastire. Družili smo se sa mlađim monasima, koji su željeli razgovarati s nama bogoslovima. Sve u svemu, imali smo jedan ispunjen i veseo život, iako je sistem bio strog i premda su to bila vremena velike žalosti i patnje naroda. Nakon Oluje mnogo je izbjeglica došlo u Srbiju, teško se živjelo. Isto tako, dosta rano osjetio sam priziv da budem monah, odem u manastir, živim jednim drugačijim životom od onoga što se živi u svijetu, jer mi hrišćani svakako nismo od ovoga sveta. Već u drugom razredu bogoslovije sam se odlučio za monaštvo, negdje u duši i u srcu sam to shvatio, ali nisam o tome govorio. Držao sam to za sebe.”
Nakon završene bogoslovije vraća se u Dalmaciju i godinu dana živi kao iskušenik u Šibeniku na dvoru kod vladike Fotija. Ponovni susret s rodnim krajem ispunio ga je, kaže, zebnjom. Bolno mu je bilo gledati spaljene srpske kuće, sela zarasla u šikaru, ali bilo mu je opet drago da je tu. Bio je to povratak koji je dugo sanjao, kao i bezbrojne druge srpske izbjeglice koje, čeznući za svojim selima u kršu, valjaju balote po beogradskim parkovima i kartaju briškulu u banatskim kafanama. Nikodim Kosović je, istina, ponovno otišao, na studij teologije u Grčku, u Solun, pa na postdiplomske studije u Rim, no od 2012. je neprekidno tu, prvo kao iguman manastira, a otprije dvije godine kao episkop, i ne misli više odlaziti. I kosti svojih roditelja prenijet će uskoro iz Jagodine u obiteljsku grobnicu u Zadru.
Šetajući s njim ulicama opazio sam da ga Šibenčani uljudno pozdravljaju, a bilo je i nekoliko vrlo srdačnih susreta. On ima vrlo raznovrsan društveni život, druži se sa zanimljivim svijetom, goste ga skradinskim rižotom, pije senzacionalna vina. Ipak, znam da njegova služba nije uvijek vesela. Mnogo nacionalističkih luđaka uokolo slobodno luta i izvikuje gadosti. Da je htio, ovaj je školovani mladi svećenik zasigurno mogao živjeti i raditi na ugodnijem mjestu, službovati u nekom prijateljskijem, većinski pravoslavnom kraju, uživati mnogo veći ugled u zajednici. Još otkad sam ga prije nekoliko godina upoznao, poželio sam ga zapravo to pitati, šta mu je bilo u glavi kad je došao u negostoljubivi dalmatinski zavičaj, među malobrojnu, ostarjelu i siromašnu pravoslavnu pastvu, u jednu riječ, je li on normalan?
“Da znate, mnogi su me to svih ovih godina pitali”, kaže Kosović osmjehujući se. “Na početku im nije bilo jasno šta mi je trebalo da se zamonašim? Nisi ništa prošao u životu, govorili su. Poslije, kada sam se vratio ovamo sa studija, pa gdje ćeš tu, kažu, u Dalmaciji nema nikoga, to je završena priča, nema tu budućnosti. Mene je, inače, često susretalo pitanje, da li sam u svojim odlukama i izborima normalan. Ali to pitanje je za mene potpuno nebitno. Život hrišćanina u ovome svijetu odvija se po onim riječima apostola Pavla: ‘propovijedamo Hrista raspetoga, Judejima sablazan, a Jelinima ludost’. Mi hrišćani nismo od ovoga svijeta, pa smo samim tim sablazan i ludost za ovaj svijet. To je za hrišćane oduvijek bilo tako.
A po pitanju mog povratka ovdje i šta mislim o opstanku naroda, mogu da kažem da mi imamo budućnosti. Neka smo mi ovdje i zaboravljeni od većine, kao što i jesmo, neka nas je i malo, ali meni je opet drago kada vidim moj narod kome svaka bora odiše hrišćanstvom, drevnim hrišćanstvom. I pored svega i nakon svega, svi su veseli i radosni, a to može samo neko ko voli Gospoda, svjesno ili nesvjesno! Samo neko ko vjeruje i nada se u Vaskrsenje i život vječni. A to osjećam kod mog naroda i u tome onda i vidim budućnost.
Na kraju, želim da pozdravim najradosnijim hrišćanskim pozdravom sve ljude: one koji nas vole i one koji nas ne vole, jer svi smo mi djeca Božja, za sve nas Bog je pretrpio stradanja i umro i vaskrsao u slavi. Hristos Vaskrse - Vaistinu Vaskrse.”
