Zamislite ovo: dosta vam je života u velikom gradu, posla od 9 do 17 i ustaljenih navika te odlučite sve ostaviti, odseliti, kupiti bord i živjeti na njemu. Zvuči pomalo nestvarno? Filmski? No, ne i za Amerikance Danielle i Kivanc Aslaner koji su napravili upravo to! Sreli smo ih u ACI marini Slano, njihovoj matičnoj luci od travnja ove godine, gdje su nas ugostili na svojoj „Morskoj pčeli“, odnosno “Sea Bee“, kako im se zove jedrilica, i ispričali nam svoju posebnu priču.
Ovaj simpatični bračni par sve do nedavno živio je i radio u San Franciscu: Danielle je godinama bila u korporativnoj branši, dok je Kivanc, podrijetlom iz Istanbula, bio dio moćne IT industrije. Oduvijek su bili ljubitelji mora i brodova, a prije desetak godina Danielle je svom suprugu poklonila skiperski tečaj.
- Vidjela sam koliko to voli pa sam mu željela pružiti priliku da nauči što više može. To nam je dobro i došlo jer smo, kad je sve položio, često s prijateljima odlazili na izlete brodom. Ipak, i sama sam vidjela koliko je to zanimljivo, a i željela sam mu što više pomoći dok smo na brodu, da se povežemo i na toj razini, tako da sam i ja upisala tečaj. Završila ih sve, pa i onaj najviši, za prekoocenaske ture – govori nam Danielle, dodavši kako ni ona ni Kivanc nisu ni u najluđim snovima mislili da će ikad posjedovati brod, a kamo li na njemu živjeti.
- Nekoliko smo godina, posljednjih pet, bili samo čarteraši, preplovili smo zaista puno toga, od Amerike, Kariba, Grčke, Turske... Tad smo shvatili kako je taj život na brodu divan, naučili koliko se obale i uvjeti plovidbe razlikuju te kako je svaki bord drugačiji. Tijekom godina sve se više naših prijatelja iz čarter kluba odlučilo na kupnju svog broda, pa smo i mi krenuli razmišljati o toj opciji. Rekli smo da idemo polako, da ćemo štedjeti, pa kad nam se jednom pruži prilika, kupit ćemo – prepričava nam Kivanc dok Danielle dodaje kako su nedavno, u vrlo kratkom razdoblju, i on i ona izgubili roditelja što je zapravo bio okidač da se stvari ubrzaju.
- Kad ti ode netko tko blizak shvatiš da je život jednostavno prekratak, da stalno nešto čekamo, stvaramo idealne uvjete koji u konačnici ne postoje. I tad smo odlučili: dat ćemo otkaze, prodat ćemo sve što imamo (osim kuće, nju iznajmljujemo), kupit ćemo brod i živjeti na njemu. Bio je to tako oslobađajući osjećaj – prisjeća se Danielle. Kivanc je bio zadužen za odabir broda i, perfekcionist kakav je, itekako se dao u to. Čak je o svojoj potrazi snimio i video koji je u kratkom vremenu na njihovom novom YouTube kanalu pregledan više od 60 tisuća puta.
Saga s kupnjom broda počela je netom prije pandemije.
- Zapravo nas je brod doveo u Hrvatsku. Pronašao sam u Biogradu idealan, po optimalnoj cijeni, te smo se zajedno odlučili za njega. Hrvatska ima najbolje tržište za kupnju brodova, u svim ostalim zemljama gdje sam tražio jednostavno su bili precijenjeni, ili pak preveliki i teški za naše potrebe. Finalizirao sam ugovor o kupnji u veljači 2020. i mjesec dana kasnije, paf, svijet se zatvorio! I mi smo morali cijelu našu avanturu staviti na čekanje. Godinu dana! Hvala bogu da ja nisam odmah dao otkaz, kao što je Danielle – smije se Kivanc, koji je u svom uredu objesio hrvatsku zastavu kako bi svaki dan gledao u svoj san i kako bi mu bar malo bilo lakše znajući da će jednog dana biti na svom bordu, u Disneylandu za jedrenje, kako ovaj par naziva našu zemlju.
- Brod nas je tu doveo, no ljepota zemlje nas je zadržala. Ne znam jeste li svjesni koliko predivnu državu imate! Toliko je toga na tako malom teritoriju, a za plovidbu je savšena. Od lipnja putujemo cijelom obalom, od Slanog od Istre pa natrag do Slanog, gotovo sa svih strana, a opet imam osjećaj da smo samo dva posto toga vidjeli. Da smo ovdje cijeli život, bilo bi nam premalo – smije se Danielle dodajući kako su sve marine u kojima su bili posebne, no matična im je ipak najbolja. Kako kažu, prirasla im je srcu, baš kao i direktorica Danijela i svi njeni zaposlenici.
Život na bordu je i više od onoga što su očekivali, no priznaju, svaki dan pojavi se neki novi problem koji treba rješavati.
- Nisam imao pojma da ima ovoliko posla u tako malom prostoru! Neki dan nam je nestalo baterije pa smo proveli večer u mraku na sidru. Onda se odjednom pojavila voda na mjestu gdje je ne bi trebalo biti.. Onda nedostaje neki dio nečega za koji nisam znao da ni postoji... Kad je vjetrovito, sve se lupa i sve čuje, pa ja najčešće oka ne mogu sklopiti. U svakom slučaju, nikad nije dosadno – priznaje Kivanc.
Cilj im je tri do pet godina živjeti ovim morsko-nomadskim životom. No, unatoč tome što im je naša zemlja preljepa, zbog visokih cijena neće ostajati koliko bi htjeli.
- Nažalost Hrvatska je skupa. Posebno za ljude poput nas koji žive na brodu. Naravno, razumijemo da zemlja živi od turizma, i zapravo ne krivimo nikoga, no nama, koji imamo limitirani budžet i koji moramo paziti na novac, nije baš idealna destinacija. A ovdje se gotovo sve plaća, od marina, bova, sidrenja, da ne govorim o restoranima na otocima koji su jako skupi. Žao nam je što u ova četiri mjeseca nismo upoznali nikoga tko živi na brodu da nas malo usmjeri, no čula sam da su takve grupe ljudi više po Grčkoj i Turskoj, gdje je sve jeftinije. Tako da ćemo i mi nakon ovog ljeta otići tamo da izvidimo situaciju. Ostavit ćemo doduše brod na „zimovanju“ u Slanom, a onda ćemo već u ožujku krenuti prema južnijem Mediteranu – najavljuje ovaj avanturistčki par koji već neko vrijeme pokušava riješiti papirologiju vezano uz boravišnu dozvolu. I, gle čuda, upoznali su našu birokraciju.
- Uvijek nam fali taj jedan papir – smiju se uglas, prepričavajući svoje avanture po šalterima. Unatoč tome, pozitivni kakvi jesu, ne nerviraju se puno. Uostalom, na odmoru su života, čemu to kvariti?
Ono što su pohvalili jest činjenica da gotovo svi pričaju engleski, da su svi jako pristojni i dragi te ono što im je najvažnije, nigdje se nisu osjećali sigurnije.
- Prošli smo cijeli svijet i nigdje se, čak ni na Islandu ni u Norveškoj, nismo osjećali ovako dobro, ovako sigurno! No, moramo primijetiti kako su, za razliku od drugih mediteranskih zemalja, gdje su ljudi vrlo otvoreni i druželjubivi, Hrvati ipak pomalo rezervirani i treba ti neko vrijeme da dopreš do njih... A mi bi htjeli upoznati nove prijatelje. Ne znam, možda smo tu ipak prekratko... – priznaje nam Danielle.
Štedjeli pohvale nisu ni na našoj spizi, a ni vinima.
- Hrvatska su fina fantastična! A što je još bolje, za kvalitetno vino nećete, kao u Kaliforniji, potrošiti cijelo bogatstvo! Zato gdje kod stanemo, ja moram kupiti minimalno bocu vina – smije se Danielle.
Kad smo ih, za kraj, upitali nedostaje li im dom, gotovo su u isti glas, bez puno razmišljanja, odgovorili – ne!
- Nedostaje nam obitelj i dragi prijatelji, no vjerujemo kako ćemo uskoro i njih dovesti do nas. Nek' i oni malo dožive naš hrvatski san... – zaključili su uz osmijeh.