Kakav je bio predsjednik Hajduka, neka sude drugi, ali da bi bio dobar zidar, u to nema nikakve dvojbe.
Ivana Kosa, bivšeg predsjednika "Hajduka" i Antu Šalinovića, bivšeg člana Nadzornog odbora splitskog ponosa, pronašli smo u Petrinji kako saniraju dimnjake u krovištu kuće prijateljevog punca.
Jedan iz njihove klape iz Osijeka oženio se Petrinjkom i kad je grunulo svi su spremno prikočili u pomoć, organizirani kao prva vojska. Kad je Šalinović ispred kuće čuo da smo novinari, pokušao nas je odgovoriti o razgovora s Kosom.
"Pustite čovjeka, znate kako će ljudi reagirati". "Ne bi mi ni dolazili da nam gospodin Kos nije rekao da možemo doći.
Uostalom - kažemo mu - nitko ništa loše ne radi.
Kos je na visokim skalama sa zaštitnom kacigom na glavi i pajserom čupa cigle "rasplesalog" dimnjaka u potkrovlju. Takvih je bilo pet komada, a visoki su preko tri metra. Kos skida ciglu po siglu, malo ih macom rastrese, pa opet pajserom izbija.
Cigle spušta u ruke svojim drugarima poredanim u lanac tako da ih zadnji baca dole na ulicu. Svi su jednoobrazno odjeveni u zaštitnu odjeću od glave do pete: modri kombinezoni, radne cipele, kacige, rukavice. Rade brzo, složno i marljivo kao neki štrumpfovi, a s greda im oko glava vise redovi sušenih kobasica. Kos nas pozdravlja i odmah tumači zašto je važno ukloniti oštećene dimnjake, ali ne prekida posao, a mi upoznajemo vlasnika.
- Imam za vas jedno malo iznenađenje – kaže nam Miroslav Petračić i donose bocu prozirne tekućine. - Ako pogodite od čega je ova rakija, natočit ću vam još jednu!
Prilika koja se ne propušta. Trgnemo naiskap. Bože dragi, šta je ovo?! Ambrozija joj primirisati ne može.
- Šljiva..? - procijedim neuvjerljivo, a gospodin Petračić me s milošću pogleda. Znao sam, kad mi je jezik brži od pameti, što u ovakvim slučajevima ne mora nužno biti loše.
- Neko koštunjičavo voće ili...? - pokušavam ponovno, nadajući se milosti.
- Dunja!
- Nikad ne bih pogodio.
- Nema veze, evo još jedna...
- Ajme nemojte šjor Petračić, šefovi će mi reći da pijem na poslu, a to nam je strogo zabranjeno.
- Pij! - zapovjedi.
Eto, nek se zna. Nisam htio, ali sam morao. Bio sam primoran, nisam mogao uvrijediti domaćina, čovjeka kojem je kuća stradala u potresu. I kojem krov popravlja bivši predsjednik Hajduka.
- A vi ste došli zbog ovoga, kako ono, "hajdukovca iz Osijeka". Ma tko je to vidio hajdukovca iz Osijeka... – krene gospodin Petračić.
- Ma da, to je čisti oksimoron. Ali zidar bi mogao biti – dolijevam ulje.
- Bi. Ili predjednik naše petrinjske Mladosti. Ona je samo nešto mlađa od Hajduka.
- A on ima sve potrebne reference...
- Da, da. Samo mi žao, nekidan su izgubili od Opatije, a imali su veliku šansu za ući u Drugu ligu.
- Onda je stvar riješena. Neka lijepo Ivan to uzme u svoje ruke, čovjek ima iskustva, i neka preokrene taj gubitnički trend. Kao u Hajduku – kažem, a gospodin Petračić samo što ne prsne od smijeha.
Njega inače zna ne cijela Petrinja i Sisak, nego cijela Banija, Zagreb i dobar dio Hrvatske. Do mirovne u koju je otišao u rujnu bio je šef dječje kirurgije u sisačkoj Općoj bolnici "Dr. Ivo Pedišić". Tamo je počeo raditi još početkom osamdesetih, ostvario je bogatu karijeru stekavši izuzetan profesionalni ugled. Kad se ovo dogodilo Petrinji, nema odakle ga nisu zvale kolege i pacijenti, iz cijele Hrvatske, od Dubrovnika i Zadra, do Vukovara i Varaždina. To ga je, kaže, posebno dojmilo.
- Evo, ovaj vaš se napokon skinuo sa stepenica, sad možete s njim razgovarati.
- S kim?
- Pa Ivanom.
- Ivanom?! Ah, da, ma ima on još posla, nego, ta vaša dunjevača...