Napisati nešto, a da bude ništa? Kako je moj prijatelj Slaven ispisao antologijsku zadaću ni o čemu koja je oduševila profesora Psiha

Po držanju dnevnika kod ulaska u razred odmah smo znali što nam profesor Psiho sprema. Ako bi korice dnevnika držao vrhovima prstiju, to je značilo predavanje novog gradiva, a ako je dnevnik držao zagrljen na prsima, znalo se da će biti ispitivanje, a to znači i ocjenjivanje. Toga dana držao ga je na prsima i ušao u razred ozbiljan kao noć. Glave su se pognule i zavukle u okovratnik. Nastala je tišina i iščekivanje. Koja naiva. Profesoru inače ne pada na pamet da gleda naše glave, nego prelistava dnevnik i proziva. Sve nas je iznenadio. Nije bilo ispitivanja. Obratio nam se svečanim glasom: “Privilegija neznalica je ta, da kod ispitivanja znaju neku riječ ponavljati nekoliko puta zaredom, vješto praviti pauze, odgovarati i ništa ne reći. Kako će neznalica znati, kad ništa nije učio. Zbog tih neznalica, a imamo ih u razredu popriličan broj, danas ćemo raditi pismeni zadatak na temu  N I Š T A. Minimalno na tri stranice treba napisati slobodan sastav, koji mora biti smislen, a da se na kraju kroz sastav ništa ne kaže. Zamislite da ste diplomati, vješti oratori, koji puno govore, a ne kažu ništa.“ 

Svi smo ostali pomalo zatečeni. Gotovo smo pomislili da ćemo to odraditi kao od šale. Pred nama stoji prazan papir, a mozak jednostavno ne radi. Odlikašima ni ovakav zadatak nije težak. Štreber Slaven odmah se dao na posao. Debela Maja također. Ivica je grickao olovku minut-dva i krenuo. Kratkovidna Ksenija nakrivila je glavu i već joj leti olovka po papiru. “Galerija prokletih” t.j. dio muških u zadnjim klupama, čije su ocjene redovito bile najlošije, od početnog optimizma koji se gotovo cijeli otopio, ostala je samo nada da se potraži bilo kakva slamka spasa. Kako pronaći ideju? Napisati slobodan sastav, smislen, a da se ne kaže ništa, jednako je teško kao i pisati o nečemu gdje se što više toga mora reći.                

Nikada do tada profesor Psiho nije bio zadovoljniji. Šetao je razredom, tu i tamo bacio bi pogled na nečiji uradak i bio zadovoljan neuobičajenom tišinom. Naravno, odlikaši su se i kod ovakvog zadatka snašli. Najgore je to, što ti nitko ne može pomoći. Vrijeme prolazi a ideje ne dolaze. I na kraju kada tvoj gimnazijski mozak bude aktiviran, ostaje premalo vremena da se nešto iole pametno napiše. Gotovo pola razreda je jedva napola nešto napisala, ali profesor je ipak bio zadovoljan. Pokupio je papire i objavio da će nam ih sljedeći put vratiti s upisanim ocjenama, a isto tako proglasit će najbolji sastav. 

Nikada, ni prije ni poslije u gimnazijskim danima, jedan školski zadatak nije izazvao toliko polemike, rasprava, razgovora, kao taj. Slaven je napisao sastav koji je profesor Psiho ocijenio kao toliko dobar, da je vanvremenski, lucidno pametan i pun visokoumnih fraza koje plijene mudrošću i originalnošću. Slavenu je preporučio da porazmisli o diplomatskoj, novinarskoj ili pak književničkoj karijeri.

Posve slučajno, kad mi je Slaven jednom prigodom posudio nekakvu knjigu, taj tekst je bio u knjizi. Evo ga kompletnog u svom izvornom obliku:

„Pisanje nemogućeg

Kada kreneš pisati nešto, što na kraju ne smije biti nešto, nego doslovce ništa, pred tobom se stvaraju ideje, koje za razliku od prizemnih, jasnih i gotovo opipljivih stvari moraju sadržavati nekakve nejasne oblike, potpuno imaginarne i nedodirljive te posve lišene nečega što ima u svom sadržaju fizičko, ali zato poput svih misli koje pretendiraju uzvišenosti, njihova snaga izlazi iz nekakve nepostojeće energije, potpuno nepoznatog izvora, porijekla, imena i naznaka da se može okvalificirati ovakvim, onakvim, uostalom bilo kakvim potencijalom vrijednosti.

U takvom nastojanju, potpuno je nedopustivo i bezobrazno hrabro kopati po memoriji, koja za razliku od drugih stvari, kao po pravilu priguši ono željeno i usmjeri misli prema onome što unutar nje tko zna otkada i zašto stoji duže vrijeme nedirnuto, a samim tim i sasvim nerazumljivo. Praktički, ako se to uopće može tako reći, nešto što svoju postojanost ne može objasniti, unatoč golemoj želji i nastojanju da na svijetlo dana poput spasa ispliva i potraži svoje mjesto u svijetu koji zasigurno nije ni jednog momenta ostavio prostor da svoje buduće poslanje pronađe, bez obzira koliko se nastojalo predložene smjerove postaviti da svojom očiglednošću otvara mogućnost bezbolnog prolaska kroz čitav niz prepreka.

Ostvarenje cilja u kontradikciji je s cijelim postupkom, što znači rušenje koncepta traženja onog najispravnijeg zahvata na putu potpunog zadovoljenja zadatih elemenata, a sve da se ne učini pogrešan korak i cijela koncepcija svede na nešto sasvim banalno. Posve je jasno da bi svaki novi zahvat značio, doslovce rečeno, bagatelnu rasprodaju teško stečenih vrijednosti, bez obzira što je to postavljeno tako, da se kao imperativ javlja logika i prebrzo koči proces potpunog oslobađanja pa samim tim takav jedan zahvat zasigurno je gotovo nemoguće protumačiti drukčije od onog da svojim potentnim sadržajem, svevremenskom snagom apsolutno garantira da se unutar nekakvih prividnih smjerova bezrazložno javljaju vrlo ozbiljni i prkosni zahtjevi za neku vrstu revizije postavljenog i to u svojoj konačnici može potpuno nepotrebno proizvesti neke dodatne probleme gotovo na granici mogućeg.

Ako se pak cijela stvar od svog esencijalnog postavka okrene u potpuno nepoznatom smjeru, gdje su logička razmišljanja lišena već znanih pametnih rješenja, može se dogoditi potpuno suprotan efekt. To bi značilo da svako novo nastojanje da se izvuče ono što u datom momentu može transparentno zvučati i to samo kao besciljno lutanje, tako da se nakon početnog šoka cijela stvar vraća u područje svog izvorišta, a samim time ponuđena rješenja postaju htjeli mi to ili ne, ne samo bezvrijedna nego i upitna i onda se ona ne mogu niti hipotetski postaviti na put novih izazova. Ipak, daleko bolje od svega rečenog je ne dopustiti da unutar misli nagomilani prazni prostor postane dominantan, a samim time prekine svako dalje nastojanje gdje već uočeni nedostatak rješenja, bezuvjetno za sobom povlači strah, da od primitivnog pragmatizma neke nama nepoznate vrijednosti zagospodare, a da mi kao sudionici svih procesa ne iznađemo bilo kakve hvale vrijedne krucijalne opcije.

Stvarajući ovakve i slične tvorevine, bazična ideja tada gotovo potpuno pronalazi zadani put, pa svako nastojanje da se da li emocionalnom kočnicom ili pak fizičkim istupom promjeni usmjerenje, sasvim sigurno će značiti, ako ne ništa drugo, ono bar toliko apostrofirano pravilo da uloženi trud bude bezrezervno oplođen. Kako je posve izlišno očekivati nekakve radikalne pomake u smislu da se sad svaki novi pokušaj ocjeni nedovoljno jakim, unutar takve teze gotovo potpuno skriveno tek se nazire nekakvo isprazno nastojanje da se zaboravi višeznačnost i revolucionarno se cijela stvar okrene ka nečemu što tek trebamo otkriti. Kako takvo plutanje djeluje gotovo zastrašujuće, ne dozvoljavajući uzmak prema zamišljenim parametrima, a isto tako i dramatičan pad, ta nova pozicija gotovo kao presing traži hitna rješenja. Kada nakon upitnih promjena konačno dođe do neskrivenog akcentiranja i tek naslućene transformacije u prije svega pokusnom smislu gotovo nihilističkog stava, konačnica traži da sprega te anarhične imaginacije i pored svih nedostataka jasnih misli, napokon kao pobjednik čvrsto ostane na tronu.

U takvom jednom diskursu, koji možda na prvi pogled znači potpunu pobjedu, svaki ostatak kao dio cjeline sasvim nezavisno djeluje, razvijajući vlastita sveobuhvatna stremljenja ka divovskoj enigmi koja traži u takvom trenutku neodložno rješenje. Izuzetak čini kronični nedostatak svih slobodnih subjekata, koji tako nedovoljno spremni, naprosto ne mogu stvoriti bar onaj minimalan osjećaj da je postojeće stanje spremno za održavanje postignutog nivoa principijelnosti. Uglavnom, jedino na takav način cijela priča može biti privedena kraju,  iako su moguća i nekakva druga rješenja.”

Taj uradak moga prijatelja Slavena čuvam i dan-danas. Original sam Slavenu vratio s knjigom. Ponekad nekog “pametnjakovića” izludim s tim tekstom. Slaven u međuvremenu nije postao ni diplomata, ni novinar, ni književnik. Čak nije ni gimnaziju završio. Otišao je u Francusku i bavi se prodajom cvijeća. Profesor Psiho očito nije dobro procijenio njegov talent, a možda i je, ali Slaven...

-------------------------------------------------------------------------------

*Lovre Kovačević, poznati autor tekstova i glazbe za pjesme brojnih zadarskih i dalmatinskih izvođača, godinama piše priče inspirirane anegdotama iz života Zadra i Zadrana. Priče iz njegove zbirke "Male zadarske štorije" mnogi su pročitali u rukopisu, ali dosad nisu bile objavljene. Donosimo ih uz dozvolu autora, oprema teksta je redakcijska.