Izraelsko ubojstvo Hassana Nasrallaha, šefa šijitske skupine Hezbollah, načas je ujedinilo brojne frakcije libanonskog društva: sunitski premijer Najib Mikati proglasio je povodom Nasrallahove smrti tri dana nacionalne žalosti, a kršćanski lideri biranim su se riječima oprostili od šijitskog vođe.
„Simbol je nestao, legenda je rođena, otpor se nastavlja”, napisao je Sleiman Frangieh, čelnik kršćanske političke stranke Marada, koja se nalazi u vladajućoj koaliciji s Hezbollahom, dok je bivši libanonski predsjednik Michel Aoun, osnivač kršćanske stranke Slobodni patriotski pokret – koja je također u savezu s Hezbollahom - opisao Nasrallaha kao „časnog prijatelja” i mučenika za Libanon.
„S mučeništvom Njegove Eminencije, glavnog tajnika Hezbollaha, Sayyeda Hassana Nasrallaha, Libanon gubi istaknutog i poštenog lidera koji je vodio nacionalni otpor putevima pobjede i oslobođenja. Bio je vjeran svom obećanju i odan svom narodu koji je uzvratio njegovu ljubav, povjerenje i predanost. Neka Bog podari velikom mučeniku prostrano mjesto na nebu, a sućut njegovoj obitelji, otporu, svim njegovim voljenima i cijelom Libanonu”, napisao je Aoun na platformi X.
Bivši predsjednik Libanona također je upozorio na „opasnosti” kojima Libanon „svjedoči kao rezultat tekuće izraelske agresije”, te je sve građane Libanona, neovisno o vjerskoj i etničkoj pripadnosti, pozvao na nacionalno jedinstvo.
Unikatni sistem
Libanon je jedna od rijetkih svjetskih država bez većinskog naroda, odnosno bez većinske etničko-vjerske skupine. Službeno je priznato 18 različitih vjerskih denominacija, ali je posljednji popis stanovništva proveden još 1932. godine, pa je nemoguće točno ustanoviti proporcije zastupljenosti pojedinih frakcija u društvu. No smatra se da otprilike po 30 posto populacije čine kršćani, suniti i šijiti, uz pet posto Druza i pet posto ostalih.
Zbog svoje kompleksne strukture Libanon ima unikatni politički sistem, baziran na konsocijacijskoj demokraciji. To znači da predsjednik države uvijek mora biti maronitski kršćanin, premijer je uvijek sunitski musliman, a predsjednik parlamenta je šijitski musliman. Nadalje, zamjenik predsjednika parlamenta uvijek je grčki pravoslavac, zapovjednik vojnog stožera je Druz, a gradonačelnik Bejruta je musliman sunit.
Sporazumom iz Taifa iz 1989., kojim je okončan građanski rat, dogovoreno je da u parlamentu, koji ima 128 zastupnika, kršćani i muslimani budu jednako zastupljeni s po 64 zastupnika. Kršćanski blok pritom čine 43 maronita (koji su katolici i priznaju Papu, ali imaju svoj crkveni ritual i patrijarha), 20 pravoslavaca i jedan evangelist, dok je muslimanski blok sastavljen od po 27 sunita i šijita, osam Druza i dva alavita.
Linije podjela u libanonskom društvu su zamršene i nestabilne, ali generalno se može reći da su suniti u trajnom rivalitetu sa šijitima, odnosno s Hezbollahom, dok su kršćani podijeljeni – neke kršćanske stranke već godinama su u savezu s Hezbollahom, dok se druge protive snažnom utjecaju koji Hezbollah ima na libanonsko društvo.
Hezbollah uz Papu
U ovu potonju skupinu spada i pojedinačno najsnažnija kršćanska stranka, opozicijska partija Libanonske snage (LF), čiji je čelnik Samir Geagea početkom rujna optužio Hezbollah da je zemlju uvukao u rat s Izraelom bez konzultacija s narodom, odnosno da je „konfiscirao odluku libanonskog naroda o ratu i miru, kao da država ne postoji”.
S druge strane, dobar dio kršćanske zajednice u Libanonu (koju uz dominantne maronite čine i grčki pravoslavci, grkokatolici-melkiti, armenski pravoslavci, armenski katolici, protestanti i drugi) gaji dobre odnose s Hezbollahom, respektirajući njegove zasluge za okončanje izraelske okupacije južnog Libanona 2000. godine, kao i činjenicu da je Hezbollah u sirijskom ratu spašavao kršćane od Islamske Države i al-Qa‘ide.
I sâm Hezbollah je od svog osnivanja 1982. do danas uvelike ublažio svoj izvorni šerijatski program, pa je već od nacionalnih izbora 1992. godine – kad je organizaciju preuzeo Hassan Nasrallah - počeo sklapati saveze s političkim predstavnicima libanonskih kršćana, s kojima je i danas u koaliciji.
Prihvaćanje činjenice da libanonsko društvo ima i kršćanski karakter Hezbollah je pokazao i 2012. prilikom posjeta Pape Benedikta XVI. Libanonu, kad je angažirao stotine svojih agenata da čuvaju Papu od mogućeg atentata islamskih radikala. Uz autocestu kojom je Papa prolazio na putu od bejrutskog aerodroma skupina je postavila plakate s Papinom fotografijom i natpisom „Hezbollah pozdravlja Papu u domovini suživota”.
Štoviše, u bazilici svetog Pavla u Harisi, poznatom svetištu Gospe Libanonske, Papu je tada osobno pozdravio zamjenik glavnog tajnika Hezbollaha, šeik Naim Qassem, koji je nekidan, nakon Nasrallahova ubojstva, privremeno preuzeo vodstvo skupine.
‘Izrael želi posijati podjele među nama‘
Otuda mnogi libanonski kršćani ulogu Hezbollaha u libanonskom društvu smatraju pozitivnom, a aktualni izraelski rat protiv Hezbollaha doživljavaju kao rat protiv Libanona. U tom je tonu 24. rujna, tri dana prije Nasrallahova ubojstva, nastupio i nezavisni maronitski kršćanski zastupnik Charbel Massaad:
„Izraelska agresija, koja brutalno cilja naš narod, naše domove, naša sela i naše gradove, napad je ne samo na geografiju, već i na dostojanstvo, prava i budućnost naših generacija. Ovaj kritični trenutak zahtijeva od svih nas, bez obzira na političke ili sektaške razlike, da budemo jedinstveni. Izrael želi posijati strah i podjele među nama (...). Kao što smo pobijedili u prošlosti, pobijedit ćemo i danas, jer smo u pravu, a pravda uvijek pobjeđuje, i volja za životom među Libanoncima jača je od bilo koje agresije ili zavjere”, poručio je Massaad.
Time je ovaj kršćanski zastupnik ocijenio da Izrael ne napada samo Hezbollah ili libanonske šijite, već i šire slojeve libanonskog društva. Njegove riječi na neki su način potvrđene četiri dana nakon ove izjave, 28. rujna, kada su izraelski avioni – kako je izvijestila libanonska državna novinska agencija ANI – bombardirali i planinsko područje Kesruan 30-ak kilometara sjeverno od Bejruta, gdje živi većinsko kršćansko stanovništvo.
Drugim riječima, koliko god se Izrael ograđivao da ne ratuje protiv Libanona, već isključivo protiv Hezbollaha, libanonska stvarnost je takva da je ubojstvom Hassana Nasrallaha ranjeno čitavo libanonsko društvo, koje je tako krhko da i najmanja iskra može aktivirati stare sektaške podjele. To je i razlog zbog kojeg Nasrallaha kao šijitskog vođu sada javno oplakuju i sunitski premijer i kršćanski političari.