Svakodnevni život pun je odluka koje odražavaju osobne estetske vrijednosti i sklonosti. Što ću odjenuti? Što ću gledati na TV-u? Koju ću fotografiju objaviti? Neki od nas s gotovo religioznom predanošću prate svog omiljenoga glazbenika, umjetnika, glumca ili modnog dizajnera, slijede ga na društvenim mrežama i u skladu s izrekom "Imitacija je najviša forma obožavanja" prilagođavaju mu svoj izgled, ukus, način izražavanja... sve ono što čini osobni stil ili ono što se u posljednje vrijeme najčešće naziva osobnom estetikom i prvenstveno povezuje s načinom kako se prezentiramo pred drugima, bilo uživo kroz modne i stilske odabire, pa čak i izbor glazbe, knjiga i filmova, ili pak preko društvenih mreža.
Osobna estetika ne utječe samo na to koju ćemo boju nositi ili koji ćemo filter koristiti na Instagramu, utječe na način na koji nas drugi percipiraju, na to kako vjerujemo da se moramo ponašati, koje nam stvari donose zadovoljstvo, pa čak i na to kako definiramo što je pravedno i ispravno te kako se odnosimo prema drugima. Prema nekim teorijama, za izbor i stvaranje osobne estetike važnost ima ono što utječe na druge duboko osobne aspekte - jednim dijelom priroda, a drugim utjecaj okoline - a zanimljivo svjetlo ovom pitanju dalo je nedavno provedeno znanstveno istraživanje kojim je preispitana hipoteza da se ukus, odnosno sklonost određenoj estetici, glazbenom ili umjetničkom pravcu, odnosno ono što bismo pojednostavljeno nazvali supkulturom ili "đirom", može usko povezati s osobnošću te da se promjena ukusa kao takve odrednice identiteta može protumačiti kao promjena onoga tko smo ili barem onoga kako se vidimo ili želimo vidjeti.
Prema rezultatima tog istraživanja, objavljenima prije nekoliko tjedana u znanstvenoj publikaciji Frontiers in Psyhology, na stvaranje identiteta uvelike utječu sklonosti prema određenim pravcima u umjetnosti jer su nam oni puno više od pukog sredstva za zabavu. Glavni krivac za to su emocije. Jednostavno: svoju pažnju želimo uložiti u ona iskustva za koja predviđamo da će nam biti ugodna i zadovoljavajuća, stoga gledamo, čitamo, slušamo... objekte koji će to očekivanje najvjerojatnije ispuniti. Ako se nekome svidjela pjesma određenog izvođača, najvjerojatnije će potražiti još njegovih pjesama, a možda će zavoljeti i cijeli glazbeni pravac. Možda će čak usvojiti modni stil ili druge prepoznatljive elemente koji se vezuju uz njega ili će ih, pak, iskoristiti na inovativan način, recimo pri kreiranju identiteta svog brenda, kafića, kluba, modne marke... Razlog je u tome što smo skloni slijediti obrasce, osobito one koji su nam korisni ili nam jamče užitak te da osjećamo povezanost s onima koji slijede slične obrasce. S tim je povezana i ideja estetskog tribalizma - dijelimo li ukus s određenom društvenom skupinom, mogli bismo nesvjesno primiti i druge njihove izbore, nesvjesno ih usvajajući. Sjećate li se kako smo u formativnim godinama birali prijatelje prema pripadnosti istom "điru" jer smo im bez prevelikog analiziranja pripisivali osobine koje pripisujemo sebi i drugim istomišljenicima - uostalom, pitanje "Što slušaš?" nekoć je bilo među neizostavnima pitanjima pri upoznavanju... Danas bi to moglo biti pitanje "Što gledaš?" ili "Koga pratiš?".
Kad smo kod praćenja, osobna estetika je poprilično bitna stavka jer može znatno utjecati na to hoće li vas netko primijetiti, zapamtiti, upratiti te možda čak i na to hoće li vam ponuditi poslovnu suradnju. Pitanje osobne estetike postaje sve relevantnije, a više nisu rijetkost ni savjeti koji bi svima nesigurnima u svoj, uvjetno rečeno, "vizualni identitet" mogli pomoći da ga razviju i osnaže, sve s ciljem pobuđivanja emocija kod promatrača, jer emocije, kao što smo već naveli, jamče pažnju. Termin osobna estetika u modernom je jeziku postao i skupni pojam: danas razlikujemo cijeli niz osobnih estetika, manje ili više popularnih na društvenim mrežama i u pop-kulturi općenito - cottagecore, fairycore i tome slično, estetike utemeljene na određenoj boji ili Instagram filteru, estetike zasnovane na određenom glazbenom pravcu, filmu, knjizi ili pojmu, poput Light i Dark Academije o kojima smo već pisali. Kao najjednostavniji način za pronalaženje osobne estetike nameće se usvajanje neke iz obilja postojećih, nešto malo manje jednostavan način je pronalaženje vlastite.
Odgovore na pitanje zašto je prepoznatljivost važna i kako je pronaći ima i Saša Pocrnić, dizajner vizualnih komunikacija zaslužan za vizualni identitet brojnih festivala, klubova i klupskih večeri - njegove ste radove vidjeli ako ste ikad posjetili mjesta i događaje kao što su "xSTatic", "PechaKucha", "Voi’sa", "San sustipanske noći", "Nema labavo", "Judino drvo", "Golly&Bossy", "Bokamorra", "Reform", "st-riva", Klub "Kocka", "Kameleon"... Osim što su upečatljivi, sjajno prenose poruku i tjeraju na promišljanje. Sašini vizuali su, a zato nam je uostalom i sugovornik - vrlo prepoznatljivi.
- Zašto je prepoznatljivost važna? Ovisno o kojem segmentu prepoznatljivosti govorimo. Po čemu sam ja prepoznatljiv? Po tome čime se bavim? Po tome tko sam u očima okoline izvan profesije? Kako me društvo vidi? Kako sam sebe vidim? Prepoznatljivost je biti bold, imati svoje “ja”, kako karakterno, tako i u profesiji, svoju metodologiju i stil rada, svoj način oblačenja, vrstu glazbe koju slušaš. Prepoznatljivost je biti siguran u sebe, ali i redovito se preispitivati. Izražavati se iskreno riječima i djelom, pratiti trendove, ali i ne ovisiti o njima, te postavljati nove.
Poštovati društvo u kojem se nalaziš, ali i izlaziti izvan njegovih okvira, pozitivno ga provocirati. Stremiti okomito naspram sile teže i biti što duže mlad. U prepoznatljivosti se zrcali dugogodišnji rad i trud jer smatram da će bez toga taj segment izostati. Dobar je osjećaj kada ljudi počnu prepoznavati, u mnoštvu radova, tvoj rad jer tada ostvaruješ vanjsku potvrdu osobne estetike.
Koliko god sam ja ja, lagao bih kad bih rekao da potvrda okoline ne godi. Ja jesam društvo, to jest društvo jest ja, koliko god bježao od toga. Često su me ljudi znali pitati jesu li moji plakati u tom i tom objektu, i to mi je bila najveća potvrda prepoznatljivosti - kaže nam Pocrnić, pokazujući nam svoj Instagram sastavljen isključivo od crno-bijelih fotografija gradskih prizora koje, unatoč koloritnoj i tematskoj ograničenosti, poznavateljima Sašinog rada brzo otkrivaju oko iza objektiva, te dodaje kako je u radu imao niz iskustava s klijentima nevoljkima u prepuštanju odluke o tome kako bi njihova materija trebala biti brendirana. "Apsurd je što su me angažirali upravo zbog moje osobne estetike, a često bi je mjenjali zbog svoje", komentira Saša pa se prebacujemo na pitanje postizanja prepoznatljivosti.
- Za to je potrebno razviti svoj osobni stil izražavanja, svoj “rukopis” koji će napraviti razliku naspram ostalih, te u tome biti ustrajan. Redovito se preispitivati tko sam, što sam, što radim, ostaviti djelić djeteta istraživača u sebi. Lako je upasti u mašineriju društva koje te obasipa s tisuću svakodnevnih informacija i prepustiti se svakodnevnim rutinama. Možda bi zanimljivije bilo ići linijom većeg otpora i ne biti samo konzument svega što nas okružuje, već i kreator. Čime god da se bavim, od profesije (grafičkog dizajna) do hobija (grafiti, fotografija), u svemu sam se trudio naći svoj put, svoj način prikaza “slike” medija koji prezentiram.
Kako je mala razlika između hobija i profesije kojom se bavim, ispreplelo se jedno s drugim. Često sam u poslovnom angažmanu stvaranja identiteta koristio prepoznatljive elemente iz moga grafiti stila, čija sam pravila svladao u skrivenoj školi života, ulici, pa poslije iste nadogradio na akademiji - kaže nam naš sugovornik, uvjeravajući nas još dublje u zaključak do kojeg smo došli istražujući ovu temu: prepoznatljivosti, osobne estetike, vizualnog identiteta, pa u konačnici ni stila nema sve dok nismo iskreni sami prema sebi i dok ne upoznamo i prihvatimo sebe. Jedna od prvih influencerica Leandra Medine Cohen, čiji račun danas ima više od milijun pratitelja, jednom je prilikom rekla nešto slično:
"Neka vam se dogodi vaš stil. Neka vam se život počne prikazivati, dopustite prirodi da krene svojim tokom, a zatim se prilagodite, izmijenite, prihvatite ono što jeste i učinite ga najboljim. Pri kreiranju prepoznatljivog izričaja postoji jedan sastojak za koji vjerujem da se često zanemaruje, premda je neizostavan, a to je iskrenost. Ne možeš imati svoj stil dok ne spoznaš sebe."
S Leandrom bi se vjerojatno složila i legendarna Iris Apfel, poslovna žena, dizajnerica interijera i modna ikona izrazito prepoznatljive osobne estetike. Govoreći o stilu i prepoznatljivosti, Iris, koja je prije koji dan navršila sto godina, istaknula je kako je kod toga ključna stvar spoznati tko smo. "To se ne događa preko noći. Nema prečica. Riječ je o samoizražavanju i, prije svega, stavu."
Pratite Stil i na Instagramu!