Šah-mat u sedam poteza: pogledali smo seriju o kojoj svi pričaju, odavno bolju nismo vidjeli, predviđamo joj mjesto na ljestvicama najboljih u 2020.

Netflix je bio najveći gubitnik nedavnih Emmyja, ali mogao bi biti pobjednik na dodjeli nagrada 2021. godine. Pobjedu bi Netflixu lako mogla donijeti serija "The Queen's Gambit", puštena koncem listopada, prekasno da konkurira za Emmy 2020., ali taman na vrijeme da nađe svoje mjesto unutar ovogodišnje serijske liste najboljih. "Damin gambit" je ozbiljan kandidat za sami vrh "best ofa".

Oskarovski materijal oskarovskog nominenta

Odavno nismo vidjeli ovako dobru dramsku televiziju kao što je "Netflixova drama o ovisnosti, opsesiji, traumi i šahu", gotovo pola godine, još tamo od početka ljeta i serija "Normal People" i "I Know This Much Is True" s kojima bi se "The Queen's Gambit" mogao hrvati za prva mjesta TV liste. Malo serijsko remek-djelo, zasad najbolje od Netflixa 2020., matiralo je mnoge serije s lakoćom i zbiljski zaslužuje laude, a ne "pro forma", samo zato što je "prestižna televizija".

Da je "Damin gambit" film, govorili bismo o "oskarovskom" materijalu pozicioniranom negdje između "Genijalnog uma" i "Puta do oslobođenja". Kreator Scott Frank (serija "Godless") bio je nominiran za dva Oscara kao scenarist izvanrednih filmova "Daleko od očiju" i "Logan". Općenito, Frank je pisao scenarije za prestižne filmske projekte još od početka scenarističke karijere ("Ponovno mrtva", "Pakost", "Mali čovjek Tate"), poput "Uhvatite maloga", "Specijalnog izvještaja" i "Prevoditeljice", a okušao se i kao redatelj filmova "Kratko sjećanje" i "Šetnja među grobovima".

Režirao je i ovu seriju, potpisujući kao kompletan autor ekranizaciju romana Waltera Tevisa "The Queen's Gambit", uz kreatorsku asistenciju Allena Scotta. Od šest Tevisovih romana tri su postali filmovi ("The Hustler", "The Man Who Fell To Earth", "The Color Of Money"), a sada je jedan i serija. Frank je napravio gotovo nemoguće – ne samo da je uspješno ekranizirao poslovično zahtjevan Tevisov predložak, nego je i snimio nešto ponajbolje vezano uz šah, načinivši tu često nefilmičnu igru filmičnom u seriji snimljenoj poput kvalitetnog dugo-dugometražnog filma u trajanju od nekih sedam sati.

Šah se npr. igrao u "Sedmom pečatu", "Potezu lovca", "Potrazi za Bobbyjem Fischerom", "Lužinovoj obrani", "Žrtvi pješaka"... Sada je u "Daminu gambitu" dobio najviše prostora u sedam približno jednosatnih epizoda koje se gledaju u "cugu". Iako serija pokriva dvije dekade (scenografski i kostimografski detaljno rekreirane pedesete i šezdesete), nijedna od sedam epizoda nije bespotrebno razvučena, kao što to često bude slučaj, a nije ni snimljena kao tečaj "brzog šaha".

Ritam je sveden na pravu mjeru i serija takoreći nema ni viška ni manjka, premda je mogla imati budući da je istovremeno sportska i povijesna "girl power" drama te karakterna studija jedne genijalke i ovisnice u izvrsnom tumačenju filmske zvijezde u usponu Anye Taylor-Joy ("Vještica", "Podvojen", "Emma", "Novi mutanti"; buduća Furiosa u prednastavku novog "Pobješnjelog Maxa").

Ploča kao cijeli svijet na 64 polja

Osnažujući ženski podtekst sportske/povijesne/karakterne drame ubačen je prirodno, a ne nametljivo pamfletski, u priču o riđokosoj Beth Harmon kojoj su govorili da "djevojčice ne igraju šah", ali je svejedno izrasla u nevjerojatnu šahisticu i pobjeđivala (vele)majstore kao rijetka žena u muškom šahovskom svijetu govoreći da je "lakše igrati šah bez tereta Adamove jabučice".

"Bome, znaš igrati, mlada damo", pohvalili su Beth od malih nogu, kad ju je kao devetogodišnjakinju (glumi je tad Isla Johnson) šahu naučio gospodin Shaibel (Bill Camp), domar sirotišta gdje je poslana nakon majčine pogibije u prometnoj nesreći.
"Kako se zove ta igra", pitala je mala Beth mr. Shaibela i dodala "želim naučiti". I naučila je i navukla se na šah, jednako kao i na tablete za smirenje koje se daju djeci u sirotištu (!).

Neće joj ni alkohol postati stran kad je posvoji Alma (Marielle Heller, redateljica filmova "Možete li mi ikad oprostiti" i "Prekrasan dan u susjedstvu" u vrlo dobroj ulozi), kućanica s navikom da zaviri u čašicu tražeći lijek za usamljenost i neostvarene ambicije.

"The Queen's Gambit" se otvara scenom s polovice priče, kad se Beth budi nakon pijane noći i mamurna dolazi igrati šah na turniru. Partije šaha prilično su uzbudljive i serija kapitalizira na prizorima igre za koju je Frank, navodno, konzultirao velemajstora Garryja Kasparova. Fotografija Stevena Meizlera i montaža Michelle Tesoro u odličnoj su sinergiji, napose kad Beth igra simultano protiv nekolicine šahista kojima će, jasno, zadati šah-mat pokazujući "majstoriju kakva nije viđena kod nijedne žene".

Montaža je najimpresivnija u trenucima kad Frank posegne za tehnikom podijeljenog ekrana tijekom jednog turnira u šahu i akteri osvanu u "split screenu" na kockama šahovske ploče. Ovako režijski/vizualno/estetski zaigrana serija ne viđa se svakog dana/tjedna/mjeseca/godine i Frankova režija je možda i najfilmičnija televizija od "Euforije" naovamo. Sjajni su momenti kad Beth zamišlja šahovsku ploču na stropu spavaće ili hotelske sobe i pomiče figure nalik sjenama (u) mislima, tj. trenira/igra šah u glavi.

Vizualizacija služi kao preslik stanja uma djevojke, najviše ovisne o šahu, koja u šahovskoj ploči vidi cijeli svijet na 64 polja, ali i same režije "Damina gambita". Frank režira "The Queen's Gambit" metodički kao da igra šah i povlači figure/likove na šahovskoj ploči serije, važući i kontrolirajući svaki redateljski i pripovjedački potez lovcem, konjem, kulom, kraljicom. Serijski šah-mat.