“Kada je gledate vidite nježnost, toplinu, vidite da je puna ljubavi, ali kad pogledate bliže tu je još nešto. Franca je istovremeno anđeo i ratnik,” opisao je fotograf Petar Lindbergh Francu Sozzani. Ona je kako je sam rekao, žena koja se najdulje zadržala u njegovu životu, a on jedan od umjetnika s kojima je najviše surađivala. Ujedno je on i jedan od brojnih ljudi iz modnoga svijeta koji gostuju u dokumentarca o životu višedesetljetne urednice talijanskoga Voguea 'Franca: Chaos and creation' kojeg možete pogledati na Netflixu.
Film je režirao njezin sin Francesco Carrozzini potaknut nedavnom smrti oca kojemu kako je sam rekao nikada nije postavio sva pitanja koja je htio. Intimni dokumentarac napravljen u formi razgovora između majke i sina ispresijecan intervjuima s njenim prijateljima i suradnicima izašao je 2016., iste godine kada je umrla Franca.
Njih dvoje, najčešće tijekom vožnji automobilom ili u kratkim pauzama za ručak razgovaraju o raznim temama od njenog djetinjstva do romantičnog života, ali sve kroz prizmu posla koji je bio i ostao njena najveća ljubav. Talijanski Vogue je od 1988. kada je došla na njegovo čelo pa do 2016. postao najvažniji časopis za žene, u potpunosti je izmijenio značenje riječi modna fotografija, a njen geniji, kako je povjerila svome sinu, bio je u tome što je znala odabrati prave suradnike i onda im dati punu kreativnu slobodu i gurati ih da eksperimentiraju i pomiču granice.
Modni časopis bio je mjesto gdje odlazite zaboraviti sve životne probleme i nedaće koje muče ovaj svijet, a ona je odjednom učinila da ih Vogue Italia stalno propitkuje. Kroz predivne fotografije bavila se društvenom satirom i kontroverznim temama pa ne čudi da je koliko hvaljena bila i kritizirana, ali uspjeh u punom smislu i ne može doći bez takve sinergije. Ona je sebe do samoga kraja smatrala životnom pobjednicom jer je uspjela ostvariti sve svoje naume i bez lažne skromnosti bila svjesna da će je njen rad nadživjeti.
Steven Meisel je za nju rekao da je radeći za Vogue pod njenom uredničkom palicom osjetio po prvi put pravu umjetničku slobodu. Normalna stvar je da brendovi očekuju da se na fotografijama vidi njihov logo i sama odjeća, ali to je ranije bio standard i u modnim časopisima, međutim nju moda i odjeća nisu pretjerano zanimale. Talijanski jezik govori malo ljudi na svijetu i zato je svoju viziju morala ispričati fotografijama i u tome je maksimalno uspjela.
Ideje su joj najlakše dolazile u trenu kada bi se naljutila, njeni editorijali progovarali su o ratu, ekološkim katastrofama, smrti i strahu, ali i o problemima koji muče društveni sloj kojemu ona i ljudi iz modnog svijeta pripadaju – jet-setu. Tako je na donekle duhovit način prikazala pomamu za plastičnim operacijama i kroz još neke druge editorijale površnost modernoga doba, a sve to u modnom časopisu od kojeg se očekuje da bude upravo to, površan.
Jedna od najrelevantnijih kritika koje je primala i koja je još uvijek podložna raspravi je je li stavljanje ozbiljnih tema u takav kontekst zapravo njihova trivijalizacija. Najoštrije napade dobila je putem društvenih mreža za broj u kojem se glavni editorijal bavio nasiljem nad ženama koje je u tom trenutku bilo u porastu. Optužena je da ga je pokušala glamurizirati, ali ona se zauvijek držala svoga stava da nema mjesta na kojem se ne može razgovarati o svemu, za nju ne postoji tabu tema.
Upravo tako je uspjela otkloniti s jednog od najdugovječnijih prešućivanih problema status tabua. Uhvatila se s njim u koštac i napravila možda najrevolucionarniji broj ijednog časopisa u povijesti izdavaštva. O manjku crnih modela se govorilo pedesetak godina, ali uvijek nekako ispod glasa i nitko nije učinio ništa da tu nepravdu ispravi. Zato je Franca Sozzani preneražena manjkom rasne raznolikosti tijekom jednog tjedna mode u New Yorku odlučila napraviti novi broj svoga časopisa s isključivo crnim manekenkama. Ljudi diljem svijeta razgrabili su prvo izdanje, pa su ga printali još čak dva puta što je bez presedana. Danas se na e-bayu broj može naći i za iznos od dvije i pol tisuće dolara i smatra se autentičnim dijelom modne povijesti, baš kao i ona sama.
Od dizajnerice Donatelle Versace s kojom je bila prijateljica i prije nego što su postale slavne, konceptualne umjetnice Marine Abramović, filozofa Bernarda Henry-Lévyja svi se u dokumentarcu o Franci izjašnjavaju isto. Ona je bila žena kakve se rijetko rode, žive u trenutku, a kada ih više ne bude ne nestaju jer ostavljaju iza sebe neprocjenjivo naslijeđe. Pet godina nakon njene smrti vidimo da su bili u pravu.