Je li bolji ovaj svjetliji ili tamniji efekt? Hoću li objaviti fotku popodne ili navečer, što misliš kad je više ljudi online? Je li mi vidljiv ovaj prištić? Ovako otprilike izgleda moj, a vjerujem i vaš, proces nedoumica prije objave fotografije na društvenoj mreži. Pitanje "Koliko smo realni na društvenim mrežama" nakon ovih uvodnih rečenica je, složimo se, retoričko. Svaka je osoba, uključujući i one koje nisu previše privržene društvenim mrežama, barem jednom u životu pomno promišljala taktiku objave fotografije na društvenoj mreži, birala one iz boljega kuta, na kojima je trbuh uvučeniji, zubi bjelji, a pozadina ekskluzivnija.
Instagram, TikTok, Facebook do sada su bili idealna kulisa za "picture perfect". Rijetki su oni koji neustrašivo prikazuju svakodnevnu realnost svoga života. A nova društvena mreža, BeReal, prakticira upravo to. Surovu svakodnevicu. Kvaka je u tome da kada vam aplikacija pošalje obavijest, a to je jednom dnevno, da je vrijeme za "BeReal", u tom trenutku morate "udrit" fotografiju. Bez obzira gdje se nalazite, je li vam tad zgodno ili nije, jeste li našminkani ili ne. Aktivira se i prednja i stražnja kamera, tako da se prikaže što u tom trenutku radite i kako izgledate. Moto je bez pripreme i bez uljepšavanja!
Iako je u Sjedinjenim Američkim Državama ova društvena mreža zaživjela već prije nekoliko godina, kod nas u Hrvatskoj, kako to obično biva, njezina popularnost malo kasni, pa su je Hrvatice i Hrvati aktivnije počeli koristiti tek nedavno. Kako bi što autentičnije mogla opisati kako funkcionira ova nova atrakcija u virtualnom svijetu, i potpisnica ovih redaka ulogirala se u "BeReal" i započela svoju avanturu čiste realnosti na društvenim mrežama i ogoljela se pred virtualnom javnosti. I mogu vam reći, nije bilo nimalo loše! Isprva nije bilo ugodno, ali kad sam na kraju podvukla crtu bilo je osvježavajuće, ohrabrujuće i motivirajuće.
S obzirom na to da je ovaj zadatak od mene zahtijevao da budem surovo realna, iskreno priznajem svakome tko u ruke uzme ovaj komad papira da sam sve do sada spadala u onu skupinu "instagramuša" koje se valjano potrude za fotografiju. Birala sam točne prigode za objavu, većinom su to bila putovanja ili odlazak na neku nesvakidašnju lokaciju, nije mi mrsko bilo ni poziranje po stotinu puta, a uz to i nemilosrdno mrcvarenje osobe s druge strane objektiva. Kada sam nakon odrađenog zadatka "provrtila" malo svoj Instagram profil, shvatila sam da sam pedantno birala koji ću djelić sebe prikazati. I bome sam dobro zavarala javnost da sam netko tko stalno putuje, tko je uvijek tip-top sređen, a uspjela sam i lukavo sakriti višak kilograma koji se nakupio tijekom pandemije.
Iako sam tip djevojke koji rijetko ima puder na licu, a s paletom sjenila, tušem za oči i ostalim čudima u svijetu šminke debelo sam na "vi", primijetila sam, pak, da sam žustro odbijala objavljivati fotografije bez šminke. Uvijek sam našla neki izgovor, ili sam bila previše blijeda, oči nisu bile dovoljno naglašene, uvijek je bilo nešto. Iz ove perspektive, nakon obavljenog "BeReal" zadatka, nije mi jasno zašto. Ljudi s kojima najčešće provodim svoje dragocjeno vrijeme takvu me vide svakoga dana, pa čemu fasada? A onda smo došla do spoznaje, bolje reći kočnice, u životima mnogih – "A šta će drugi reć?". Koliko god se opirali toj rečenici i kao papige ponavljali da treba živjeti život punim plućima i da tuđem mišljenju ne dajemo previše važnosti, u praksi to često biva drukčije. Čak i kod karakterno snažnih ljudi, kakvom se, hajmo reći, smatram. Putovanje otkrivanja ove nove društvene mreže, ali i testiranja svojih slabosti ću ukratko iznijeti.
DAN PRVI
Prvi "BeReal" uhvatio me potpuno nespremnu. Čekala sam tu obavijest ko tempirana cijeli dan. Našminkala se za posao. Onako umjereno da ne izgleda da sam se previše trudila. A obavijest je zazvonila baš navečer. Kada sam šminku skinula, a lice se od umivanja i skidanja svih nakupljenih nečistoća zacrvenjelo. A ako išta ne podnosim to je crvenilo po licu! I hajde, udrem ja fotku, kad ono prva reakcija - Bože sačuvaj! Ovo ne ide u javnost! I tako sam, eto, pala na prvom testu. Namjestila se bolje za drugu fotku, ni s tom nisam bila zadovoljna, no daljnjom manipulacijom izgubio bi se cijeli smisao zadatka pa sam, stoga, poklekla i objavila na "BeRealu" nešto što na Instagram ni mrtva ne bih!
DAN DRUGI
Ovaj me zaustavio u iščitavanju i odgovaranju na e-mailove. Pomalo me bilo sram jer sam usred posla, ispred starijih kolega, koji su mi na to uputili pomalo začuđujući pogled, morala napraviti "selfie". Opet mi se javila misao - "A šta će sad reć, da sam ‘glupa‘ milenijalka koja se samo slikaje?". Ni s tom fotkom nisam bila zadovoljna. Nikako da nađem kut koji me "ljubi" iz prvog pokušaja.
DAN TREĆI
I tako. Dosada. Opet pred laptopom. I opet radim. Dan po dan, i objava fotke u stanju u kakvom jesam, radeći točno ono što trenutno radim, postajao je sve manji problem. Gledajući moje "BeRealse" čovjek bi pomislio da za mene pravo vrijedi ona stara "kuća – poso, poso – kuća". I jest. Jer gotovo me svaki uhvatio kako "ćupim" za laptopom. I pokušavam sabrati misli kako bih napisala pristojan tekst. Ili preslušavajući dugominutne glasovne zapise intervjua ili izjava. Taj dio posla na društvenim mrežama rijetko sam kad prikazivala. Onu malo ljepšu stranu novinarstva, službena putovanja, ekskluzivne događaje s kojih bih izvještavala, češće ste mogli naći na mojim Instagram storyjima.
DAN ČETVRTI
Kad me, eto, nije uhvatio pred laptopom u obavljanju svoje novinarske dužnosti, zatekao me je kako opet "ćupim" za tom elektronskom napravom, ali ovoga puta dok sam pisala diplomski rad. U kasnim noćnim satima. Umorna. Koncentracija nula. Zadnjim atomima snage pokušavala sam ostati budna i ispuniti cilj - napisati stranicu do kraja. Nije mi, pravo da vam kažem, bilo do života.
DAN PETI
Bio je ovo dobar dan. I dobar trenutak. Dok sam boravila u luksuznom hotelskom resortu na službenom putovanju stigla je obavijest. Barem neka promjena, pomislila sam, od buljenja u laptop.
DAN ŠESTI
Na noge lagane. Obavijest je zazvonila oko 6.30 ujutro, kada se i inače dižem. Oduševljenje je bilo čista nula. Iako većina nas kad tek otvori oči ima blago natečeno lice, sudbina je tog jutra bila na mojoj strani, pa sam izgledala relativno "friško". Vjerodostojno sam se prikazala, sakrivajući, pak, rukom jednu stranu lica. Ne da nešto sakrijem, već zato što mi je na to oko sve još bilo mutno.
DAN SEDMI
Najgori BeReal. S mokrom kosom. U procesu sušenja i stiliziranja rica koji zna potrajati i po nekoliko sati, a tijekom kojeg uvijek živčano strepim od konačnog rezultata. U žurbi, neraspoložena, iscrpljena nakon radnog dana. Kakvo raspoloženje, takva fotka. Mutna. Nedefinirana. "Odradila" sam fotografiranje i odmah spustila mobitel da se vratim sušenju.
DAN OSMI
Ovo je posljednji koji sam brojila. Družili smo se dana osmog opet literatura za diplomski rad, laptop i ja. Budući da na BeRealsu nisam imala toliko puno pratitelja, na Instagramu sam pratila što moji vršnjaci rade. Ako ćemo vjerovati onome što su postavili na storyje, svi su bili u nekom điru izlaska, ispijanja vina uz zalazak sunca, večerica. A ja, pomislila sam, ko pravi pravcati penzić. Zijevam. Listam stranice. I u krpe već u 22 sata. Jer tko zna na koji će me teren novinarski posao odvući sutradan. Najveći strah tijekom ove avanture bio mi je da će drugi misliti da sam dosadna.
Vjetar u leđa dale su mi stotine nepoznatih ljudi, iz raznih dijelova svijeta, koji su svakodnevno bilježili kako rade sasvim obične stvari, poput vožnje javnim prijevozom, kupnje namirnica, čišćenja, a neki su čak išli toliko daleko da su zabilježili i svoje trenutke na WC školjci. No, kako sve ima svoje "pros and cons", tako ih ima i ova društvena mreža.
Uz pohvalan pionirski motiv koji se krije u pozadini, ono što mi je u nekom trenutku postalo previše je pretjerano zaviranje u privatnost. Nekad jednostavno ne želim da me drugi vide. Niti da znaju što radim. Zato i postoje vlastita četiri zida. Sve je nekako na pladnju. A staromodnog sam mišljenja da, ipak, ne treba baš sve biti "na izvol‘te". Postoji opcija, dakako, i da preskočite BeRealovu obavijest i uslikate se kasnije, no tada će se prikazati da ste zakasnili s objavom. Pa autentičnost pomalo pada u vodu.
Oštar zaokret ove društvene mreže pokazao je u kakvom se stanju nalazimo kao društvo. Podvođeni virtualnim svijetom. A o beskrajnom uređivanju fotografija i nerealnom prikazivanju samih sebe, naročito kod ženske populacije, da i ne govorim. Zato je BeReal bio potreban. Došao je kao velika pljuska svemu onome što smo do sada viđali na Instagramu, TikToku, Snapchatu, Facebooku. Došao je kao hladan tuš koji upozorava da se trgnemo. Da nam pretjerani trud koji ulažemo da bismo u virtualnom svijetu izgledali bolje oduzima vrijeme i ne donosi ništa kvalitetno. Životno. Vrijedno uspomena.
Od kontakta uživo, kad-tad, ne možemo pobjeći. A tada se sugovornik neće sjetiti naših objava i storyja. Ludih provoda, skupih torbica i parfema, otmjenih večera. Tada će do izražaja doći sve mane, ali i vrline, sve što smo uvijek htjeli izmijeniti, ono s čime se borimo. Sve ono autentično. Naše. Što vjerno skrivamo na Instagramu. Maske će pasti. I neka padnu. Život je put tijekom kojeg skupljamo mnoge ožiljke. Neke prikrivamo vještije, a kod prikrivanja nekih "kiksamo". I neka su tu. Znak su da smo živjeli. I preživjeli.
Iako je ova društvena mreža u većem postotku osvojila moje simpatije, smatram da nikada u potpunosti neće zaživjeti jer ljudi, ipak, neće imati toliko vremena konzumirati je u bilo kojem trenutku. Primjerice, tijekom obavljanja higijene, plaćanja na blagajni, trčanja za autobusom, žurbe na avion. Današnji ritam života je takav da nam ne dozvoljava da u svakom trenutku nađemo vrijeme za fotkanje. Stoga, iako smatram da BeReal možda neće osvojiti srca i naklonost svih niti dugo opstati na virtualnoj sceni, svakako je nužna pouka i kritika društvu koja će mnogima vratiti samopouzdanje. Ne zaboravite, na koncu, da je riječ o društvenoj mreži na kojoj javno plasirate dio sebe, stoga pamet u glavu!
Pratite Stil na Instagramu i Facebooku!