Overlay
retro style. girl reads a book outdoors
Tri super naslova

Ljeto je ljepše uz dobru knjigu! Uvjerite se uz književne preporuke dramaturga Marina Lisjaka, nas je oduševio njegov izbor

Piše M. M.
Foto Shutterstock
20. srpnja 2021. - 20:02

Došlo nam je ljeto i s njim nešto više trenutaka koje smo spremni posvetiti sebi, a to uključuje i čitanje, za koje često kažemo da nemamo vremena. Ako još nemate popis knjiga u kojima ćete uživati u besposlenim satima, zamolili smo talentiranog dramaturga Marina Lisjaka, jednog od autora predstave "Teorija zavjere", koja je nedavno imala premijeru u zagrebačkom kazalištu Kerempuh, da nam preporuči tri svoja omiljena naslova.

BELLADONNA (2012.)

Ako nečijem opusu kao društvo nismo smogli snage pogledati u oči, nismo prozi Daše Drndić. I premda bih najradije preporučio svaki njezin roman, odabirem predzadnji jer sam ga prvog pročitao pa ima to famozno "posebno mjesto u srcu". Bavi se Andreasom Banom, spisateljem i intelektualcem "europskih razmjera" kojemu je u poznim godinama dijagnosticiran rak dojke, no njegova priča ustvari uokviruje njezin drugi tipičan lik – bilo koga.

Osim što se, dakle, preko Banove dijagnoze predano zaokuplja institucionaliziranim poniženjem starijih te sjećanjem kao etičkim problemom, roman nas suočava s anonimnom enciklopedijom malih, zaboravljenih, prešućenih, zatomljenih i obezvrijeđenih žrtava globalnih i lokalnih fašizama te njihovim jednako malim, zaboravljenim, prešućenim, zatomljenim i pomilovanim krvnicima.

Ruku na srce, riječ je o tekstu koji na momente pruža tvrdoglav otpor čitanju, fragmentiran je i ispresijecan arhivskim izvacima, dokufikcijom, umetnutim pismima, mučnim fotografskim transkriptima koje na okupu drži autoričina opsesija – otpor zaboravu na strahote 20. stoljeća – ali to ama baš nikoga ne bi trebalo obeshrabriti jer je doista riječ o izuzetnom, inovativnom i važnom rukopisu koji probija papir. Njezin gust, crn, ciničan jezik istražuje rad sjećanja, rasap tijela i identiteta, tematizira pojedinačnu nemoć pred vjetrometinom povijesti i neprestano nas podsjeća na to da "glođemo kosti mrtvog 20. stoljeća".

TRILOGIJA O LEENANEU (1996.)

Premda nam je poznatiji kao scenarist i redatelj hollywoodskih dragulja In Bruges ili Three Billboards Outside Ebbing, Missouri, Martin McDonagh karijeru je započeo dramskim pismom koje je, od ’90-ih pa sve do danas, debelo intoniralo ono po čemu ga danas prepoznajemo na filmu: neumjereno brbljav, crni humor, likovi koji pršte od života, zloslutna atmosfera raspucana do apsurda i opsjednutost nasiljem.

Prva dramska trilogija zapravo je labavo povezan kolaž bizarnih priča o ljudima iz malog irskog sela Leenane – Ljepotica iz Leenanea bavi se toksičnom ravnotežom u odnosu onemoćale majke i njezine kćeri usidjelice koja se o njoj svakodnevno brine, te naglom i agresivnom borbom za uzajamnom samostalnosti. Lubanja u Connemari prati sezonskoga grobara koji se jednom godišnje rješava kostiju iz lokalnog groblja da bi se ono moglo širiti.

No kada dođe do groba svoje pokojne žene, otkrije da joj kostiju više nema pa se ponovno raspire bapske priče i naklapanja o okolnostima njezine smrti. Osamljeni zapad pak zahvaća dvojicu disfunkcionalne braće neposredno nakon navodno slučajne smrti njihova upucanog oca te depresivnog svećenika alkoholičara koji pomoću njih pokušava razriješiti krizu vjere. Tu se onda upletu iritantne karmine, svađe, ostavinska rasprava, sredina koja neprestano laje, rasprave o praktičnom moralu i nezdravi odnosi unutar zajednice… svašta nešto. Cjelina je zapravo maštovit, urnebesan i ležerno tragičan triler o dosadi svakodnevice. A čini mi se da im s pogrešno pokopanim staricama u Splitu i sestrama po čakovečkim frizerima možemo solidno parirati.

DRENJE (2011.)

Već samom sebi probijam bubnjiće ovim nagovorom, ali imam dojam da se za Luku Bekavca ne čuje dovoljno osim u nekom suženom i pomalo autističnom akademskom miljeu iako je riječ o piscu koji sa svakim novim tekstom raspušta granice književnosti. Njegov službeni prvijenac je bezbožna akrobacija između primitivnog sci-fija, akustičnog horora, čudne fikcije i teorije šuma sa stvarno rijetko izbrušenim pripovjedačkim glasom.

Nominalno se bavi studenticom koja dolazi u Drenje na poprilično opskuran znanstveni projekt, ali s obzirom na upadljivu deskriptivnost pripovjedača izrazito dugog daha koja baš plijeni pozornost, junak tog romana je zazorni ambijent koji zarobljava sve likove, pa i čitatelja. Tekst me je klepio po glavi mokrom krpom koliko je detaljno razrađen i pod snažnom unutarnjom kontrolom, od eksperimentalne strukture, preko prijeloma i fonta pa sve do pripovjednih tehnika. Pritom manje imam dojam da je u pitanju roman, a više da je posrijedi najživlja radiofonija. Odnosno manje imam dojam da je u pitanju najživlja radiofonija, a više da je posrijedi najtečnije napisan film u slow motionu.

Kategorije prostora, vremena i jezika – koje se previjaju same nad sobom u pokušaju da iscrpe, potroše predmet svojeg pripovijedanja i na kraju se zatvore same u sebe – proizvode samosvjestan, iskošen i zlonamjeran tekst koji kao da naginje samouništenju. A hladni, neutralni (meta)jezik toj velikoj zagonetki šuma ustvari pridaje svojstvo trajne nepoznanice čije se jedino rješenje nazire u neobično totalnom iskustvu čitanja. Koje uporno radi, čak i na fizičkoj razini.

Pratite Stil i na Instagramu!

28. srpanj 2021 23:25