Zov Markanove mješine s Roškog slapa primamio je i Miljenka Smoju

Šezdesetih godina prošloga stoljeća mogla se čuti svirka dipala, mješine i gusala na lokalnim sajmovima, pučkim, crkvenim i svjetovnim svečanostima. Neki su se isticali tim umijećem, poput legendarnog Marka Skelina Markana iz Roškoga slapa, o kome je pisao i Miljenko Smoje.

Roški slap na gornjoj Krki jedno je od ključnih turističkih odredišta, još iz vremena šezdesetih godina, kad se ondje snimao poznati film o Winnetouu, poglavici Indijanaca.

Turisti i domaći namjernici obilaze to područje prije svega zbog atraktivnosti Roških slapova koji se ulijevaju u Visovačko jezero s franjevačkim samostanom usred njega.

Ličanin Stjepan

Goste je privlačio i stari ugostiteljski objekt Skelina, obitelji iz drniškoga kraja. Svoj goste je znao zabavljati Marko Skelin svirajući im u mješinu dok bi oni jeli izvrsni drniški pršut i sir iz mješine.

Zvuci iz dipala njegove mješine kao da su dopirali iz običaja minulih stoljeća. Sve dok jednoga dana u oknu objekta nije osvanula osmrtnica. 

Umro je Marko Skelin Markan, prava narodna legenda toga kraja. Tako je u jednom svom osvrtu napisao i Miljenko Smoje koji je  svraćao u taj kraj Zagore, tragajući za zanimljivostima, ljudima i događajima.

Danas na tom mjestu stoji ploča sjećanja na legendu toga kraja drniške Zagore. O zidu visi i mješina s diplama koju više odatle nitko ne skida. 

„Instrument“ iste vrste slušali smo u sedamdestim godinama i u sasvim drugom kraju, na Prosiki, nedaleko Pirovca. Ondje je u malome svratištu uz more često guslao Ličanin Stjepan kako su ga svi zvali. Bili smo nazočni u trenutku kad se ondje našla mala grupa  Engleza oduševljena prizorom i svirkom i koji su uzvikivali: “Gajde, gajde…“.

Dane Jurić

Dakalo, nisu to bile nikakve škotske gajde, niti su im  sličile. Ali, privlačila ih je „melodika“ reskih zvukova diplarskih.

Naposljetku, još nešto i o guslarima. Znali smo jednog istaknutog iz Drniša, Danu Jurića, koji se u slikovitoj odori sa šibenskom kapom na glavi često pojavljivao u prezentaciji folklora, na procesijama visovačkih crkvenih svečanosti i drugdje. Ostao je sastavnim dijelom podneblja svoga kraja.

I sve je to danas uglavnom ostalo za nama, kao obilježje  iščezle prošlosti. Drugi oblici i zvukovnog i emocionalnog izričaja zavladali su našom stvarnošću.