Noa Batić, žrtva vršnjačkog nasilja u kninskoj osnovnoj školi "Franjo Tuđman", krenuo je, nakon dugotrajne postoperativne rehabilitacije, napokon u školu. Ali, ne kao i ostala djeca. Noa u školu ide u pratnji majke koja s njim sjedi i na nastavi. Zbog straha da njezino dijete ne bi ponovno bilo žrtva nasilnog vršnjaka. Jer, Noina majka, Đurđa Amanović, sustavu više ne vjeruje.
A Noa pretrpljene traume nije ni izdaleka zaliječio, i teško će, s obzirom da je prisiljen i dalje sjediti u istom razredu sa svojim devetogodišnjim zlostavljačem…
Dječak je, tek da podsjetimo, još u travnju ove godine, tijekom prvog razreda, zadobio težak udarac u bedro od učenika iz istog razreda. Iz čista mira, kaže majka. Udara i drugu djecu. Ne samo Nou. Ni Noi to nije bio prvi put da je povrijeđen. Jednom mu je pukla arkada od udarca, jednom mu je razbio nos, bradu… Udarao je koga bi dohvatio. Roditelji su bili ogorčeni, tražili su intervenciju stručno-pedagoške službe, ali škola je sustavno sve zataškavala, problem nasilnog učenika nije shvaćala ozbiljno.
Pa ni kad je Noi od udarca koji je primio od agresivnog dječaka pukao mišić uslijed čega je nastao izljev krvi, a noga počela opasno oticati. Zatražili su pomoć liječnika, i na kraju dijete je hitno odvezeno u bolnicu u Split gdje je operirano jer su od podljeva nastali kalcifikati (okoštavanje). Djetetu je, priča majka Đurđa, doslovce trebalo spašavati nogu. Sada je na fizikalnoj terapiji, a od početka tjedna i u školi. U međuvremenu baš ništa se nije promijenilo, iako su doslovce sve institucije u sustavu alarmirane.
- Ministarstvu znanosti i obrazovanja obratila sam se prije Noine operacije, još 9. travnja, a ozljedu je zadobio 3. travnja. Učinila sam to jer sam shvatila da će u protivnom sve biti gurnuto pod tepih i ignorirano, sve dok neko novo dijete ne nastrada. Pisala sam Ministarstvu, otišla sam i u Policijsku postaju prijaviti slučaj, a 11. travnja sam se obratila i pučkoj pravobraniteljici. Ali, nitko mi nije odgovorio. Onda sam pošla k ravnateljici škole Mariji Mijač obavijestiti je da je Noa na operaciji i da mu se stanje ozbiljno pogoršalo, i pitati je li nešto poduzela. Tražila sam, kaže Đurđa Amanović, da se dječaku koji je zadao tako težak udarac mome Noi izrekne pedagoška mjera, i da se moje dijete, ali i ostala djeca, zaštite. No, ravnateljica mi je kazala da je nemoćna, ali da to i nije njezin problem, niti njezina odgovornost. Bila sam izbezumljena, kaže nam Noina majka, pitala sam je samo ima li i ona djecu…
Roditeljski savjet: kad te netko udari, vrati!
Pokušala je, veli, problem rješavati sama, izravno s Ministarstvom.
- Zvala sam ih i samo sam pitala kako će se moje dijete nakon operacije i oporavka vratiti u isti razred sa svojim zlostavljačem. Nakon toga mi se obratila Prosvjetna inspekcija koja je ubrzo došla u školu i obavila nadzor te utvrdila nepravilnosti u postupanju škole.
Svojedobno su, kaže Đurđa, roditelji i djeca sudjelovali u anketi u kojoj su iznijeli što su sve od nasilnog dječaka učenici doživljavali. Ta je anketa bila i na razrednom vijeću, ali, i dalje se ništa nije poduzimalo. Roditelji su se u jednom trenutku homogenizirali vjerujući da će sustav reagirati i problem brzo i efikasno riješiti, a kad se to nije dogodilo, zauzeli su sasvim drukčiji stav.
- Dio roditelja je svojoj djeci preporučilo ako ih nasilni dječak udari da mu odmah vrate istom mjerom i tako se suočavaju s problemom vršnjačkog nasilja. Ja se borim i dalje i ne odustajem - odlučna je Đurđa.
Noin strah
- Noa je nakon operacije stalno plakao, nije mogao shvatiti zašto mu je to kolega iz razreda napravio. Opsjednut je s njim i patološki ga se boji. Za njega je škola izvor najvećih strahova. I zato sam odlučila sa svojim djetetom ići na nastavu dok sustav nešto ne poduzme i problem ne riješi, napominje majka malog Noe. Ogorčena je činjenicom da dijete s poremećajem ponašanja nesmetano ide u školu, i dalje udara djecu, i nastavu pohađa po individualnom programu. Njemu je čak dopušteno da se slobodno kreće razredom za trajanja nastave, da je ometa, da pravi nered, onemogućava normalan rad i to je ono što Đurđa ne može razumjeti, jer, to dijete, kaže, nema nikakvu dijagnozu, a ipak ima individualan program i zapravo radi i dalje što hoće.
A kako to i inače biva u životu, kad ništa ne možete zlostavljaču, onda se okrenete žrtvi. Pa su neki roditelji čak počeli, žali se Đurđa, govoriti kako je Noa sam slomio nogu, da mu se to događalo i ranije. Da se Noa ozlijedio i prije incidenta u školi govori i otac nasilnog dječaka. Ali, bila je to bezazlena ozljeda, kaže majka, a komplikacije su počele tek kad ga je kolega iz razreda snažno pogodio u bedro.
- Noa do ovog slučaja ni antibiotik nije popio, bio je savršeno zdravo dijete, u što je neke od roditelja morala uvjeravati i njegova učiteljica pokazujući im dnevnik iz kojeg se vidi da dijete nije izostajalo, osim za kratkotrajne viroze, da je redovito išao na tjelesni - govori Đurđa.
Sve što roditelji Noe Batića traže jest da se dječaka nasilnika premjesti u drugi razred. Pritom se pozivaju i na preporuku mr. spec. Marine Gulin, kliničke psihologinje koja je u svom mišljenju, uz ostalo, navela: "Preporučujem da se Nou ne izlaže kontaktima s dječakom koji ga je ozlijedio jer je kod njega izražena zabrinutost i strah od mogućeg ponavljanja nasilja, te snažan osjećaj bespomoćnosti u blizini toga dječaka.
Preporučujem psihološko savjetovanje i podršku Noi, njegovim roditeljima u prorađivanju traumatskog iskustva te uključivanju u školske aktivnosti…"
Ali, ni to nije pomoglo.
Ravnateljica šuti i kuha večeru
Ravnateljica Marija Mijač od koje smo pokušali doznati što će škola poduzeti i može li se ovaj slučaj vršnjačkog nasilja zaključiti preseljenjem nasilnog dječaka u drugi razred, odbila je razgovarati o toj temi. Kratko nam je rekla: "U ovom trenutku kuham večeru za svoju obitelj, imam troje djece i zbilja nemam volje ništa komentirati."
Ministarstvu znanosti i obrazovanja na naše se upite očitovalo, kao i nedavno kad je problematizirana učiteljica u toj istoj školi, koja je na kojekakve načine maltretirala djecu. I dobili gotovo identičan odgovor. Na trenutak bismo pomislili da upit u Ministarstvu nisu ni pročitali, tek kopirali prethodni i proslijedili ga…
- Podnesak majke učenika vezano uz vršnjačko nasilje u Osnovnoj školi dr. Franje Tuđmana u Kninu zaprimljen je 31. svibnja 2019. i istog dana pokrenut je inspekcijski nadzor. Nadzorom je utvrđeno da je učeniku prvog razreda Škole izrečena pedagoška mjera zbog neprimjerenih oblika ponašanja prema drugim učenicima te da je isti učenik kontinuirano u tretmanu stručne službe Škole i Centra za socijalnu skrb. Međutim, nadzorom je utvrđeno da je Škola propustila prijaviti svim nadležnim tijelima utvrđeni slučaj nasilja nad drugim učenikom, pa je stoga Školi naređeno da otkloni utvrđene propuste u radu. Naime, ravnateljica nije pisano izvijestila Centar za socijalnu skrb, već je s njim bila u telefonskom kontaktu, stoga je školi naređeno da i to učini. Na temelju navedenog, nipošto se ne može utvrditi da Škola nije poduzimala ništa u konkretnom slučaju, već da su utvrđeni određeni propusti u radu koji su otklonjeni po mjerama iz rješenja prosvjetne inspekcije. Konačno, Ministarstvo ne tolerira i oštro osuđuje sve oblike nasilja, što potvrđuje i brza intervencija prosvjetne inspekcije u konkretnom slučaju, ali uz napomenu da je u ovom i u svim drugim slučajevima potrebno pružiti adekvatnu pomoć i žrtvi i počinitelju nasilja- poručuju iz Ministarstva, kao da govore o nekom teorijskom, hipotetskom događaju a ne o konkretnom dječaku koji je prisiljen ponovo sjediti u istom razredu s onim koji mu je nanio tešku ozljedu.
Ministarstvo ima Akcijski plan, a kako se provodi?
- Pitanja nasilja u školama nisu samo u domeni sustava odgoja i obrazovanja- upozoravaju iz Ministarstva - pa je logično da se nameće potreba međusektorske suradnje svih relevantnih tijela kako bi se prevenirali različiti oblici nasilja u školama. U cilju suočavanja s problemom nasilja, Ministarstvo je pripremilo Akcijski plan za prevenciju nasilja u školama... ponavlja se u odgovoru uz napomenu kako je cilj osigurati “pretpostavke za ostvarenje nulte tolerancije na nasilje u školama”.
Noa ima 7,5 godina. Učenik koji je izvor njegovih trauma ima 9 godina i ide u školu s odgodom. Iako nema nikakvu dijagnozu, nikakav nalaz liječnika o psihičkim problemima, ipak ima specijalni tretman.
- Kakva je statistička šansa da moje dvoje djece u istoj školi bude zlostavljano? A jesu. Moj stariji sin sada ide u šesti razred, ali je zbog disleksije i disgrafije koju njegova učiteljica nije znala prepoznati bio od nje sustavno zlostavljan, vrijeđan, omalovažavan, proglašavan glupim i nesposobnim, ubijano mu je svako samopouzdanje, sve dok ga nisam preselila u drugi razred. Sad za dijete koje nema nikakvih poremećaja molim školu da ga zaštiti od zlostavljača, ali ova mi se bitka čini već izgubljena, potpuno će rezignirano Đurđa.
Jer, škola je nešto poduzela, ističe, tek nakon pet godina zlostavljanja. Ravnateljica je štitila problematičnu učiteljicu, a ne djecu, i kad god bi izbio incident i roditelji se pobunili, učiteljica je upućivana na bolovanje. Da se skloni dok bura ne prođe. Hoću li, pita se Đurđa Amanović, morati čekati pet godina i za Noinu zaštitu i kakve će biti posljedice takvog nečinjenja? Ne želim seliti Nou u drugi razred, jer bi to bila kapitulacija pred nasiljem, dokaz da se ono isplati. Ovo je škola u kojoj se problemi samo akumuliraju, guraju pod tepih i ne rješavaju. Jednog dana će sve to eksplodirati jer vrč ide na vodu sve dok se ne razbije…- zaključuje s rezignacijom majka traumatiziranog Noe.
Gradonačelnik Knina Marko Jelić
- U našem društvu je najveći problem što svi šutimo o stvarima koje se oko nas događaju. Prešućujemo nasilje. Ovaj narod je i inače to činio kroz svoju povijest, događale su se grozne stvari o kojima smo šutjeli i danas ih se sramimo... - kaže kninski gradonačelnik Marko Jelić. Smatra da je ovdje zakazao sustav jer ravnateljica, kaže, ne može sama.
- I moju djecu su zlostavljali u školi, i sam sam bio zlostavljan. Ali, znam da se ne smije zaboraviti da pomoć treba ne samo žrtva zlostavljanja nego i dijete koje druge zlostavlja. Grad Knin je, ističe Jelić, spreman sufinancirati psihološku pomoć i pomoći školstvu u gradu s 300 do 500 tisuća kuna, sukladno našim mogućnostima. Ovdje je potreban angažman i sustava socijalne skrbi, i stručna pomoć roditeljima, a ako ni to ne pomaže, moramo shvatiti da svi i nisu za roditelje. Znam kako je strašno svakodnevno se suočavati sa svojim zlostavljačem, ali ne zaboravimo da se zlostavljani još više boje društva koje ne reagira - poručuje Jelić.