Posjetili smo Nikolu Skračića Čićija, jednog od najmlađih u Murteru: S nepune 34 godine, čuva tradiciju

Evo je! Fali još samo koji cvitić i mogla bi u svadbu ići. Baš joj lipo stoji ova zelena, malo ženskasta boja! - odmjerava svojih ruku djelo Nikola Skračić Čići, s nepune 34 jedan od mlađih murterskih kalafata.

Ta divojka kojoj ne krijući tepa zaljubljeno je 6,5 metarska, fino izvedena gajeta koju je gradio zadnje dvije godine od hrastovine za rebra i madire, a murva je poslužila da izdjela glave i masive. Zove se 'Zadrugarka', a nijansa 'zelene kojoj samo fale cvitići' boja je uprav' istiščenoga maslinova ulja, objašnjava mi Nikola. Kakva bi druga i bila, kada je 'Zadrugarka' brod u vlasništvu Poljoprivredne zadruge Općine Murter Kornati, koja ju je financirala odrekavši se dijela naknade koju iz općinskog proračuna prima za redovitu košnju dijela zemljišta da bi je ustupila murterskoj djeci za učenje mornarskih vještina i jedrenje tradicionalnim načinom, na latinsko idro.

'Zadrugarka' je tako, druga murterska školska, komunalna gajeta izgrađena proračunskim novcem. Prva je 'Kurnatarica' koja se u murterskome mandroću kod marine Hramina gingolaje već dobrih 15 godina, nastala u škveru afirmiranoga meštra Ante Fržopa iz Betine. Ustupljena je na korištenje udruzi 'Latinsko idro', pokretačima istoimene proslavljene regate tradicionalnih brodova na kojoj je ovih dana prvi put 'na latin' zajedrila i 'Zadrugarka'.

-To je bilo paradno. Nismo mi neki jedriličari, došli smo na cilj 16.-17., no brod je ionako za dicu, pa neka se uče i pobjeđuju, priča Nikola. Uz njega su, među ostalima, jedrili načelnik Toni Turčinov i Miro Novaković, direktor PZ, tercet najviše zaslužan što se 'Zadrugarka' pridružila malenoj floti klasičnih murterskih brodova na vezu u spomenutom mandroću, izlogu lokalne maritimne tradicije koji ni jedan posjetitelj Murtera ne može zaobići.

Jedrenje i veslanje

- Brod je ka curica, je. Završna obrada bila je dosta pipljava i tek kada je izašla iz radione, vidija san neke greške. Sitne, ali su greške i samo ja znaden koje su, nasmijao se Nikola. Onda se malo počešao po glavi, podijelivši nedoumicu. Jer, deplasmanski brod poput 'Zadrugarke' plovi najbrže 6,5 milja, koliko je i dug, a 'Zadrugarka', mjerili su solidnim instrumentom, grabi 8 milja... Nešto tu Nikoli nije ćaro, protivno je zakonima hidrodinamike i to će morati raspetljati i provjeriti, da nikakav rep ne ostane iza broda na koji je ponosan i kao mladome meštru koji se tek treba afirmirati značajna mu je legitimacija. Em ga je gradio za obuku djece znajući da će na vez u mišćanski izlog u mandroću, em je svojim radom spasio jednu 50 godina gajetu, izvrsnih, klasičnih linija, upravo za jedrenje i veslanje, što je za kalafata posebni osjećaj. Jest da 'Zadrugarka' ima boju ekstra djevičanskog maslinova ulja, ali eto, nije baš verginela.

- Pripadala je jednome od bivših ministara kulture... Kojem, ne pitajte, jer ne znam, i kada smo odabrali taj brod, kupili ga i doveli kod mene, procjena je bila da će tribati minjati manje od polovice, objašnjava Skračić. Tek kada se nakon dva miseca sve to osušilo i počelo ispadati samo od sebe, bilo je jasno da je gnjil više nego šta sam mislija. Preostala je samo trećina originalnog broda, donja granica da dokumenti ostanu isti; bilo je jeftinije graditi novi, ali to je ipak gajeta staroga kroja, kada još nije bilo motora, priča Nikola o svojoj 'curici' koja ide ka' metak. Ima taj brod još nešto šta nema ni jedan drugi: u narančasto pituran nosač za šest piva postavljen unutar desne bande. S takvim pomagalom dobivaju se regate s time da se mjesta na nosaču popunjavaju tako da piva ide odraslima, a dici sok: 'Zadrugarka' je ipak školski brod.

Lijepo je čuti da mlad čovjek poput Nikole nastavlja tradiciju kalafata na Murteru. Kada o tome govori, Nikola uvijek zbraja betinske i murterske meštre, koji su uostalom učili od Betinjana. Pokojni Željko Jerat, glavni pokretač obnove zamrle tradicije jedrenja drevnom opremom u gajetama i leutima puno je zadužio Murter i učinio da brodograditelji u drvu prosperiraju, da se ne zatre njihovo znanje, govori Nikola. Postalo je pitanje časti da svaka murterska gajeta ili leut budu armani jedriljem staroga stila, da se grade novi i obnavljaju stari brodovi, a u vrijeme kada je Jerat, zajedno s Vladom Skračićem i drugima prije 23 godine pokretao regatu, jedva da je bilo broda sa zaboravljenim latinskim idrima koja su gnjilila po konobama ili ih je trulež davno odnijela. A to s djecom i njihovim obučavanjem za mornarske vještine na našim brodima je fantazija, ushićen je Nikola, također član Udruge 'Latinsko idro'. Djeca prije nisu mogla dobiti brod, koji je za svaku obitelj bio velika vrijednost i nasušna potreba. A danas im ga Murterini ustupaju da zavole drvo i tradiciju, da razvijaju kreativnost i sutra imaju vlastiti drveni brod. Naravno da ne moremo živiti ka naši stari, poludili bi za pet dana, govori Nikola. Teško je zamisliti, osim u dokumentarcima o preživljavanju kakav je to život bija, ali brod je bija u njegovom središtu i ne smi se zanemariti.

Gliser i leut

Poznato je, nastavlja, da dosta Murterina danas imaju dva broda: kada triba zatvoriti škure na kući u Kurnatima, onda sidnu u plastični gliser da to brzo obave, a kada triba štogod priniti na otoke, a triba uvik, onda su gajeta i leut nezamjenjivi. To je još uvik naš traktor, naš kamion i jedini teretnjak, veli Nikola.

- Zajedno s Betinom, ima nas 10 kalafata koji znademo raditi, pobrojio je Skračić kolege po zanatu. Bit će ih još, jer će jedan od njegove dvojice pomagača sigurno postati meštar danas-sutra. Perspektiva je dobra, barem za Murter, uvjeren je Nikola.
Samo u mistu je čak tisuću (!) drvenih brodova, u Betini sigurno još stotina i posao je osiguran. Udruga 'Latinsko idro' pokušava ponovno pokrenuti školu brodogradnje u drvu, spominje Skračić veliku boljku staroga zanata koji je Murter i Betinu s poznatim škverom gdje su se na praksi obrazovali novi meštri načinio značajnim centrom brodogradnje za koju već godinama nema škole ni literature. I na razglašenom zagrebačkom brodograđevnom fakultetu drveni brodovi i vještina njihove izrade spominju se u rečenici-dvije.

- Mislim da bi škola sada uspila, uvjeren je Nikola. Jer, ne more se reći da se baš ništa ne zaradi na brodu, naprotiv, a pristojna zarada je sigurno dobar motiv, iskren je mladi meštar od kojeg se ne može čuti ni riječi kuknjave. S druge strane, živimo u vrimenu u kojoj je svaka druga rič povezana s ekologijom, prirodnim materijalima i sličnim. To je pravo vrime da brodogradnja u drvu dobije nove zanatlije.

Nikola je po obitelji kalafat, kao dida i otac. Jedino što su oni nakon nekog vremena otišli iz zanata u ribarstvo, kada su u dvorištu izgradili vlastitu koću.

- Moga san izbjeći kalafatstvo, ali nisan tija, smije se Nikola i pogledava na sinčića Franu. Momčić s ćukom u ustima smješka se iz naručja majke Katarine i prema svemu sudeći, uvrgne li se na ćaću, mogao bi i on u kalafate. Prohodao je prije tri mjeseca i već mu je čekić u ruci, ponosan je Nikola. A on je, govori i smije se, kada je bio malo stariji od svoga Frane bio prava napast. Upropaštavao je alat, sve čega bi se dohvatio, tako je dida zaprijetio da će podići zidić u radionici, samo da onemogući malog štetočinu.

Magijske formule

Nikola je međutim, pratio ono što mu je u srcu, nakon što je naučio kako se ispravno koristi alat. Pokucao je na vrata poznatog murterskog kalafara Marka Bašića, upitao ima li za njega posla i ostao nekoliko godina dok nije ispekao zanat i osamostalio se.
Ostali su u vrlo dobrim odnosima, jedan drugome na pomoć, a škole za brodograditelje u drvu nije bilo kao ni danas. Kada uhvati vremena, polagat će majstorski ispit, reda radi, a kada mu zatreba kakva finesa, ili naiđe na neki problem, tada pita oca. On je kvalificirani meštar koji mu uvijek pomaže riješiti kakvu nedoumicu.

- I neka nedoumica svaki dan, jer to znači da imam posla i da se ide naprid. Nastojim raditi što finije, jer i tradicionalni brodovi danas više ne služe prvotnoj svrsi. Mali brod za đite, fraje i rekreaciju, a takvih je najviše, triba biti estetski na visini, tako sam ja to sebi postavio. Brod prosječnoga čovika više nije za tegljenje, a kada brod nema svrhu osuđen je na propast. Oduzmi mu još i estetiku, onda je gotovo, veli Nikola.

U prošlosti nije tribala lipota, nego funkcionalnost, usporedio je Nikola za kraj suvremene mogućnosti zanatske izvedbe s davnim meštrima.

- Radili su grublje, međutim onda je dobar kalafat bio nešto, tribala mu je i ruka i oko sa skromnim ručnim alatima, da ne govorimo o instinktu i iskustvu, jer nije bilo konačnog nacrta ni za provu, niti krmu. Izvedba krme bila je meštrov potpis; oni su imali daščicu i bušku kao magijske formule i čuvali ih kao čarobnjaci, jer to znanje nije imao svatko, nego se prenosilo jedino zaslužnim nasljednicima, prisjetio se Nikola povijesti zanata koji baštini.

- Ja danas imam CNC stroj od čega se stari meštri okriću u grobu i vraga mi je teško biti kalafat!