U Hrvatskoj je tisuće ljudi u samoizolaciji zbog mogućnosti da su iz nekog razloga zaraženi COVID-19. U prvom “valu” osoba koje su, s rješenjem u ruci dobiveno na granici pri ulasku u Hrvatsku, morale “odraditi” 14 dana samoizolacije, bila je i jedna osoba sa šibenskog područja, koja je tu obavezu uspješno odradila. Njezino ime nećemo navoditi, ono je poznato redakciji, ali zahvalit ću joj što je pristala napisati svoje iskustvo provedeno u samoizolaciji, koje može poslužiti kao pozitivan primjer onima koji su trenutno u istoj situaciji, ili, onima, bolje reći nama, ako nas takva sudbina zatekne. Njezinu priču prenosimo u cijelosti.
Napuštanje Austrije
- Napokon doma! E, to je prvo što sam sama sebi rekla nakon ulaska u stan i 25-satnog putovanja. Umorna, mada u nekim trenucima više ljuta na situaciju u kojoj sam se našla, jedino na što sam tada pomislila je san jer putovanje vlakom, čekanje sedam sati na granici i nakon toga još pet sati autobusom moje se putovanje iz Austrije do Hrvatske zapravo na kraju učinilo-avanturom. Prvi dan nakon dolaska suočavanje s novim životnim okolnostima jer ja sam samo jedna od onih koja je morala u samoizolaciju. Fizički se odmaknuti od drugih ljudi meni i nije neki problem, ali kako 14 dana ostati u četiri zida, a da ne izađem na ulicu, ipak je za mene to bio izazov jer moja priroda jednostavno nije takva da danima mogu biti „zatvorena“ u kući. Treniranje same sebe prva za mene kritična tri dana bila je u čestim telefonskim razgovorima i međusobnim pozitivnim emocijama koje sam izmjenjivala s meni bliskim osobama. Ono što sam u vremenima prije korone često govorila drugima kako je smijeh lijek za sve, primjenjivala sam i ja svakodnevno jer je i meni i mom sugovorniku s druge strane žice pozitiva bila ljekovita. Dok sam slušala vijesti, jer to nam je svima manje-više svakodnevnica posljednjih tjedana, ono što mi je pomoglo su bile i pozitivne vijesti jer iako se mnogima sve čini tako negativno i u ovakvim situacijama uvijek ima i dobrih stvari. Solidarnost, zajedništvo i povjerenje u nekim hajdemo, priznati i crnim trenucima moje su raspoloženje popravljali do razine da sam zaboravljala kako se radi o nekakvoj prisilno nametnutoj mi situaciji već zapravo mojoj obavezi da budem odgovorna prema sebi i drugima.
Sati čekanja
Sate čekanja na granici prvo sam potisnula u sebi, ali ono što mi je ostalo u sjećanju su razgovori s ljudima koji su se poput mene morali vratiti kući i prije završetka zimske sezone u austrijskim skijaškim centrima. U situaciji koja je i dobro organizirane Austrijance zatekao nespremnima naši su se građani u roku od pola sata morali spakirati, naći prijevoz do najbližeg grada, jer javni prijevoz je bio privremeno ukinut i kupiti kartu za vlak do Zagreba. Jer ono što se dogodilo u Austriji je zapravo bilo brzo širenje virusa koje se nije znalo kontrolirati, a u zemlji su se tada nalazile tisuće sezonaca koji su radili u hotelima i restoranima iz drugih zemalja, uglavnom od Portugala do Mađarske. Svi oni su dobili otkaze ugovora o radu i morali su pronaći prijevoz do kuće, a među njima je bio i veliki broj naših ljudi koji godinama iz Hrvatske svakog prosinca pronalaze posao u Austriji. Mnogi od onih koji su, čekajući rješenje o samoizolaciji nesvjesni često i značenja ove mjere i ljuti na cijelu situaciju, govorili kako nemaju namjeru pridržavati se onoga što je i za nas bila naša zakonska obaveza. U tim trenucima bila je to razumljiva reakcija jer su mnogi nakon Zagreba morali krenuti dalje, ali ne kako bi došli do svog cilja i zagrlili najdraže, već otići u samoizolaciju od onih koje nekoliko mjeseci nisu vidjeli. Treba u svemu pronaći nešto dobro, to sam ja sebi tada rekla i priznala sam sebi - treba mi odmor, a možda je i dobro biti malo odvojen od svih i tako prebroditi ono bez čega sam mislila da neću moći, a to je izlazak u šetnju, park, odlazak u trgovinu. Obaveze koje sam imala su javljati se svaki dan epidemiologu, mjeriti temperaturu i kako je bilo sve u redu moja razina stresa u ovoj situaciji bila je minimalna. Svakodnevna komunikacija s najbližima i stalna njihova pitanja trebam li što vratila su me u neka druga normalna vremena kada sam sve rješavala, sama jer samostalnost je ono što sam rano naučila.
Poštivanje pravila
Ipak, hladnjak ne smije biti prazan pa sam tako i ja imala organiziranu nabavu onoga što mi se činilo potrebnim. Zapravo, neko veliko kuhanje nije dolazilo u obzir jer moji su prioriteti bili u svemu ovome ostati mentalno jak i pronaći samo pozitivu. Iz dana u dan tako je i bilo, a kako se dan izlaska iz samoizolacije približavao nisam previše razmišljala o tome što ću prvo napraviti kad izađem iz nje, jer i dalje znam - trebam biti odgovorna prema sebi i drugima. Ostati doma i nakon završetka samoizolacije ne čini mi se, nakon nekoliko dana, ograničena sloboda kretanja neki veliki problem, jer toliko toga mogu svakog dana raditi da mi socijalno distanciranje od meni dragih prijatelja i odlasci na kavu i nisu neki problem. Treba se prilagoditi trenutnim okolnostima i biti racionalan, jer sad je vrijeme da i sama radim ono što sam dugo odgađala: riješiti se gomile odjeće koju nikada više neću moći obući ili naučiti neke stvari koje sam uvijek htjela znati, a to mogu i putem različitih internetskih stranica. Uglavnom, mislim kako svatko od nas u svemu ovome što nam se događa može pronaći puno prilika za zabavu, učenje i poboljšanje kvalitete odnosa s bliskim osobama, za koje smo u vrijeme prije korone mislili kako su nepopravljivi. Ostati doma postao je moj izbor, jer želim da iz svega što mi se događa izađem ne samo što prije već i kao bolja osoba, zaključna je rečenica naše sugrađanke.