Njemu je suđeno spašavati ljude: Ovo je priča o Živku Ognjenoviću, posljednjem načelniku kninskoga zatvora u doba zloglasne "SAO Krajine" - čovjeku koji je nedavno iz nabujale Krke spasio Antu Validžića (FOTO)

Kada čovjek čak i površno zna za grozote koje su se događale u kninskom zatvoru tijekom rata i okupacije, onda gotovo nadrealno zvuči i jednostavno ga frapira podatak da je nedavno šetao Kninom s čovjekom koji je bio – i to vjerojatno zadnji prije pada takozvane "republike srpske krajine" – načelnik kninskog zatvora. Kojem su, pored toga, svi Kninjani koji su ga sretali odreda željeli stisnuti ruku i čestitati mu na junaštvu, kada je iz vode spasio svoga sugrađana Antu Validžića, kojem je pozlilo u automobilu pa je u četvrtak poslijepodne, sletio s Atlagića mosta u nabujalu Krku.
On vjerojatno danas ne bi bio živ da nije bilo hrabrog i prisebnog Živka Ognjenovića, koji je dograbio veliku motku s kukom, pa s njom zakačio "twingo" iz kojeg je potom uz pomoć još nekoliko ljudi izvukao utopljenika na sigurno.

 

Na koncu konca, primio ga je i kninski gradonačelnik dr. Marko Jelić, sa zamjenicima, kazavši kako Živka zna od malih nogu jer je riječ o prijatelju njegova pokojnog oca – inače, hrvatskog branitelja dragovoljca. Živko je u kuću Jelićevih dolazio još prije rata, tako da ga njegova pomoć čovjeku u nevolji nipošto nije iznenadila. Dapače, od njega je tako nešto i očekivao, kazao je dr. Jelić.

- Živko ti je Srbin kojem je izgleda suđeno spašavati Hrvate. U ratu je zaštitio brojne hrvatske branitelje, kao načelnik kninskog zatvora, nije dozvolio da ih se tuče, maltretira i šikanira. O njemu i njegovu bivšem zatvoreniku, hrvatskom branitelju, koji ga je poslije "Oluje" tražio da ga zaštiti, čak je snimljen i film. Interesantna osoba, vidjet ćeš, proguglaj malo – kazao mi je kninski kolega novinar Ivica Šimić, urednik portala HUKnet, izvrstan poznavatelj kninskih staza i bogaza, ljudi i pojava. I bio je stvarno u pravu. Živko Ognjenović je, malo je reći, interesantna osoba. On je uistinu - lik za film. Koji nije spašavao Hrvate, nego ljude u nevolji. Kako onda tako i sada.

Živko je prije Domovinskog rata bio šef krim-policije u Kninu, i javno se, kako on veli, deklarisao protiv stvaranja SAO Krajine.
– Nisam bio za ono što se radilo. I kad izađete s jednim takvim razmišljanjem, a od šeste godine živim u Kninu, inače sam rodom iz Kaknja, malog sela između Đevrsaka i Bratiškovaca – to je onda karta za pakao. I znate kako to ide poslije - ti si njihov, ti si izdajnik, ti si ustaša. I uvijek je bio zaključak – ja se ponašam tako zbog toga što sam u miješanom braku. Moja supruga Dragica je, inače, Hrvatica.

 

Ali, ja vama sada kažem, što oni koji me poznaju i znaju – da sam oženio i kćer od Slobodana Miloševića, bio bih isti takav. Hrvatska je moja domovina, ja sam ovdje rođen, moji su preci ovdje rođeni, prema tome, ja i kad bih branio položaj Srba u Hrvatskoj – to sam kazao i tada Martiću i njemu sličnima – ja bih ih branio na civiliziran način, ali neću s kokardom i puškom. I to je bilo dovoljno da im postanem neprijatelj – prisjeća se Ognjenović kojem je dojučerašnji kolega Mile Martić dao otkaz kada je na "krvavi Uskrs" 1991. odbio ići na Plitvice.

– Nije mi bilo žao zbog tog otkaza ni tada, jer da mi ga nisu dali, ja bih otišao i sam. I supruga, koja je u školi bila nastavnica, dobila je otkaz. Kuću su nam minirali 21. 8., na njoj je bilo veliko oštećenje. To vrijeme smo živjeli izolirano, vrlo smo teško prolazili – govori Ognjenović, kojeg većina u Kninu poznaje kao Žižu.

Tako ih je iznenadilo kada je on u vrijeme rata, 1. listopada 1994. godine, postao načelnik zatvora.
– Mnogi su me moji pitali zašto sam se odlučio na to. Bilo je strašno vrijeme, opasno, vrijeme kad idioti kroje zakon, u kojem ništa normalno ne možete reći, niti se normalno ponašati. Ja sam zamolio jednog čovjeka, s kojim sam odrastao, koji je s mojim bratom išao u školu, a bio je moćan u politici, da me negdje skloni. I on mi je to napravio, namjestio me u zatvor. Ja tu nisam bio dobro došao, ali ovi koji su bili iznad mene nisu se mogli suprotstaviti ovima koji su me postavili.

 

I ja sam tu do petog mjeseca 1995. bio najneposrednije vezan za te zatvorenike, u staroj bolnici. Bilo ih je 70, od kojih je bilo 13 Hrvata, ostalo su bili Srbi. Srbi su tu bili zbog različitih razloga - neki zbog krađa, neki zbog ubojstva - a ovih 13 Hrvata su bili zarobljeni hrvatski branitelji. I čim sam ja došao, na njih je posebna pažnja obraćena, prestalo je maltretiranje, prestala je tuča. Rekao sam svima da ja to neću dozvoliti. Kazao sam da su i to ljudi, da postoje i međunarodne norme ponašanja prema ratnim zarobljenicima i mislim da sam ih dobro zaštitio, ali i Srbi su imali također isti tretman, bez šikaniranja, jedan normalni, profesionalni odnos. I 1995. kada je već svakom normalnom bilo jasno da je kraj rata, meni je otpočetka bilo jasno da Krajina opstati ne može. U petom mjesecu bila je jedna opća mobilizacija, to je jednostavno bilo jedno gonjenje - koga se god stigne, trpa se u auto i vozi na položaj. Naravno, da je ta čelna garnitura ministarstva pravosuđa i tog zatvora odlučila da i ja moram ići "u rezervu".

No, ja sam napustio zatvor i sve to vrijeme sam se skrivao, i tu sam, kod kuće u Kninu, dočekao "Oluju". A tih 13 dečki je otišlo na slobodni hrvatski teritorij, u razmjeni koja se dogodila u drugoj polovini ili krajem travnja 1995. godine – govori nam nam Ognjenović, ističući kako je hrvatske branitelje, prije razmjene uspio sporednim putem iz zatvora dovesti do svoje kuće.

 

– Htio sam im pokazati put, jer je dogovor bio, ako razmjena ne uspije, kad akcija krene, ja ću otključati zatvor, a vi tim putem bježite, dođite do moje kuće i tu sačekajte Hrvatsku vojsku. Ja nisam znao za "Oluju", ali sam znao da je kraj blizu. Sa svim tim ljudima sam se ja poslije i čuo, napravljen je bio i jedan dokumentarni film o kninskom zatvoru. Najbolji sam ostao s Ivanom Čajićem iz Biskog, s njim sam bio i u tom filmu. Ima iz Sinja još dva čovjeka s kojima sam se poslije povremeno viđao, pa jedan iz Vinkovaca, pa još jedan iz Bihaća koji me prije par godina i posjetio, pozvao me da dođem gore kod njega u Bihać…– ističe Ognjenović. Jesu li oni poslije vas zaštitili, kao hrvatski vojnici, u Oluji? – pitamo ga, a on odgovara potvrdno.

– Čajić je drugi dan Oluje pokušavao na sve načine doći do mene, ali je zaustavljen na nekom od punktova. Došla je vojna policija po mene, da imaju jednog čovjeka iz Sinja, koji traži baš mene i prijeti generalu Čermaku zato što ga ne puštaju. Ja sam im onda objasnio da neće on napraviti ništa ni meni ni Čermaku, odmah sam se sjetio da je Čajić. I onda su oni njega pustili, treći dan, došao je on kod mene kući, a s njim je bio sinjski gvardijan i još jedna mlađa ženska. Pitali su što nam treba, treba li nam novaca, i pomogli su nam, bez daljnjega. A onda je došao i gvardijan iz Knina, čovjeka sam poznavao još otprije rata. Inzistirao je da će ići u policiju, da se osigura jedno dežurstvo ispred naše kuće, iako sam ja smatrao da neće biti potrebno, da su oko mene Hrvati - Marići, Velići, Bilići, ljudi s kojima sam ja odrastao i ostao u odličnim odnosima. I tako je i bilo, uvijek bi neko od njih navratio, posjetio nas, popričao – veli Ognjenović.

Istina, ponekad je nakon "Oluje" znalo biti i nekakvih neugodnih uleta, ali bi se to uvijek riješilo, smireno, kroz priču. Sve u svemu, rat je bio, dobro je završilo, kazat će. Stariji sin mu je u Kninu, tu živi sa suprugom i kćerkicom, ima svoju obitelj, a mlađi je u Zagrebu, završio je novinarstvo, ali radi razno razne druge poslove da preživi. Baš kao i sam Ognjenović nakon "Oluje".

 

– Ja nisam očekivao niti ovo niti ono, niti da će me kad prođe rat netko maziti, ali sam očekivao da ću zato što sam se kao čovjek ponašao – pa rekao bih čak i više od toga – da ću barem dobiti priliku zaraditi koru kruha radeći svoj posao ili neki sličan, ja i moja supruga, ali to se nije dogodilo. Mi smo i ostarili u tom čekanju. Supruga je prije dvije godine otišla u mirovinu, imala je prije rata 15 godina staža i ostvarila tu zakonsku granicu za najmanju mirovinu, kada je uhvatila godine starosti. Počela je dobivati 1462 kune, prije toga nije dobivala ništa, s tim što je ona s početkom rata u Kninu izbačena s posla po nacionalnoj osnovi, jer je Hrvatica. A iza rata po HDZ-u nije bila dobra Hrvatica – veli nam Ognjenović, odgovarajući potvrdno na naše izravno - "Dakle, bila je četnikuša?" – Da, da, da, Ali, znate kad vam neandertalci počnu određivati životnu sudbinu i donositi sud valjate li ili ne valjate, onda ne možete dobro proći nikako – kaže Živko.

I od čega ste živjeli kako ste se snalazili?
– Ja sam jedno vrijeme radio u humanitarnoj organizaciji, a sve ostalo je bilo – snalaženje. Teški fizički poslovi, najgore od najgoreg, što nitko neće, ali fala Bogu, služilo je zdravlje, pa se nekako izdržavalo. A uskakala bi i rodbina s moje i suprugine strane, pomagala. Znate koji je to osjećaj kad čovjek u ozbiljnim godinama – ja sam 1955., a supruga Dragica 1952. - očekujete da vam netko nešto pruži. To je jadan i bijedan osjećaj. Naravno, ja sam zahvalan na svakoj pomoći, ali znate, volio bih da mi nije trebala – iskren je Živko.