Veličanstvena vojno-redarstvena operacija "Oluja" kojom je Hrvatska vojska prije 23 godine, od 4. do 8. kolovoza slomila velikosrpskog agresora, vratila okupirani teritorij i omogućila povratak izbjeglicama na svoja ognjišta zavrjeđuje posebno sjećanje.
Uspomene na te dane Žarko Duvančić, Emil Gojčeta, Janko Benat i Dino Mikulandra, branitelji s područja Šibensko-kninske županije koji su dali vlastiti doprinos obrani i konačnom oslobođenju Domovine čuvaju kao suho zlato. Smatraju da su događaji koji su Hrvatskoj vratili slobodu i mir dio nacionalnog identiteta, a "Oluja" je, slažu se, upravo takva operacija.
Svoje sugovornike o "olujnim" uspomenama, nisam izabrala nasumično. Kroz Domovinski rat pripadali su različitim postrojbama i borili se na različitim ratištima. Ipak, u tom teškom, ali slavnom razdoblju novije hrvatske povijesti povezali su se na način kako samo rat može povezati ljude. Žarko i Emil oružje su zadužili istog dana. Kroz ratni put i Janko i Dino kratko su bili pripadnici iste postrojbe, a budući da su se moji sugovornici u poraću "strateški" rasporedili od zagorskog do obalnog dijela Županije, tako sam i ja "odradila" dva terena - jedan u Oklaju, a drugi u Bilicama.
Šifra je bila jasna
"Zborno mjesto" sa Žarkom i Emilom bio je oklajski kafić "Kula", odakle smo se "dislocirali" u zgradu prominske općinske uprave. Žarko je, naime, zamjenik Tihomira Budanka, općinskog načelnika, pa smo "preko veze" dobili ključeve novouređene općinske vijećnice i mirno okruženje za razgovor.
- Oluja me - započeo je Žarko - dočekala u 1. pješačkoj satniji 1. bojne 142. brigade. Tih dana se živo sićam. Moja majka je u to vrime bila teško bolesna, praktički na samrti. Otiša sam se u bolnicu oprostiti s njom. Umrla je nakon dan-dva, a sprovod je bio 2. ili 3. kolovoza. Taj detalj mi je maglovit. Kako smo brat i ja bili u istoj satniji, nakon sprovoda smo otišli u Rogoznicu u neku kuću di sam dobija smještaj i nakon kratkog vrimena pozvala me susjeda. Ne'ko me tražio na telefon. Kad ko - Neven Matić Japanac, naš zapovjednik satnije.
Ja se javim, a on kaže: "Tribate se večeras pojavit na Pakovu Selu!" Kako je znao da smo pokopali mater, shvatio sam da je nešto ozbiljno. Njegov je odgovor bio: "Ne može utakmica krenit bez svih igrača!" Šifra je bila jasna ka' dan. Brat i ja smo se obukli i stigli di smo tribali. Zadan nam je potez Pakovo Selo - Miljevci - Donji Matići u Trbounju. Odma u 6 sati ujutro zapeli smo u minsko polje između Miljevaca i Trbounja.
Minsko polje
- Danas, nažalost, pokojni Rajko Marin je kao izviđač vodija našu satniju i zna je od ranije za to minsko polje. Ma, zna je za svaku minu... E, šta mu se tada desilo, mogu samo pretpostavljat. Je l' to bija trenutak nepažnje, il' je skliznija, ko će znat... Uglavnom, iša je prvi, ugazija na minu i osta bez noge, a nekoliko je ljudi lakše ranjeno, među njima i moj brat. Mučna je bila ta situacija. Tribalo je organizirat izvlačenje iz tog teškog krša. Tu smo ostali jedno uru vrimena. Nakon toga smo išli na Donje Matiće, a prid nas je odjedanput doša jedan tenk i transporter. Opalili su po nama PAM-ovima i bilo je prilično gadno. Srića šta je bila dobra konfiguracija terena. Tukli su uglavnom iznad nas. Najgora je bila ta rasprskavajuća municija... Odgovorija je Marijo Pribudić. Ispalija je jedan projektil iz Ose. Još je ne'ko ispalija RPG, pa su se povukli. Kasnije do Drniša nije bilo nikakvog otpora...- prisjetio se Žarko, a nadovezao Emil koji je sa suborcima u Drniš ušao s druge strane...
- Meni je bilo malo drugačije. Ja sam tada bija u vojnoj policiji. Nositelj akcije je bija Antiteroristički vod Vojne policije i dio probranih ljudi koji su znali kad će se i di krenit. Uoči napada prinoćili smo na Kulinama u Šibeniku, a ujutro smo priko Žitnića di nas je zakratko "poklopija" VBR, ušli u kanjon Krke, pa u Drniš. Akcija je odrađena perfektno, tako da smo se u rekordnom roku našli na drniškom mostu. Dobar dio Drniša je već bio očišćen, skupilo se i nešto i civila... Koliko je to dobro odrađeno svjedoči podatak da neprijateljske snage u Kričkama nisu imale pojma šta se u Drnišu zbiva. I danas sam silno ponosan šta sam se zateka na igralištu DOŠK-a kad su sletila tri helikoptera. U jednom od njih je bija predsjednik Franjo Tuđman. To rukovanje, te emocije su nezaboravne...
Skakavci i zgarište
Još danima, dodaje Emil, nije mogao do svoje kuće u Promini, a kada se konačno našao nadomak rodnog Čitluka, cijela je ulica bila krcata skakavaca. U životu ih toliko nije vidio. Očekivano, umjesto kuće zatekao je zgarište obraslo korovom. Njegova je kuća, priča, zapaljena među prvima u tom kraju. Ipak, nije takva ostala.
Danas su i Žarko i Emil u svojoj Promini. Iza obojice je impresivan ratni put. Nema ratišta na kojemu nisu bili, a oružje su u ruke uzeli kao dragovoljci istog dana, 22. listopada 1990. godine. Emil je nedugo poslije postao pripadnik IV. gardijske brigade, a onda je prešao u Vojnu policiju u kojoj je dočekao kraj rata. U djelatnoj vojnoj službi bio je sve do umirovljenja prije 10-ak godina.
Ne svojom voljom, naglašava. Žarko je, pak, nakon 113. do kraja rata bio u svojoj 142. brigadi. Razdužio je oružje u studenom 1995. godine. Obojica danas uživaju u mirnom obiteljskom životu. Sretni su što su im i djeca ostala u Promini. Emil ima kći Petru i sinove Tonija, Matu i Luku. Već je i djed unučice Eni, a Žarko je ponosni otac kćeri Sandre i sinova Tomislava i Darija. Za tu je mladost i nove generacije koje će odrastati u slobodi vrijedilo krvariti. Nije to sve što su mi Prominjani ispričali jer kad se otvori "album ratnih uspomena", teško ga je zatvoriti.
Pobigli su ka miši
Ipak, morala sam se pozdraviti s Duvančićem i Gojčetom i požuriti u bilički Stubalj gdje su me u hladovini prekrasne obiteljske prizemnice obitelji Benat dočekali novi sugovornici, ratni prijatelji i susjedi Janko Benat i Dino Mikulandra.
I Dino je, kao dragovoljac od 24. srpnja 1991. i pripadnik 1A satnije 113. brigade, dan ranije znao da se sprema "Oluja". U to je vrijeme, kaže, sa postrojbom bio u Gaćelezima u vodičkom zaleđu.
- Bija je ovakav plan - 1. bojna 113. brigade noću prilazi iz vodičkog u skradinsko zaleđe, a onda kreće moja bitnica topova od 120 milimetara iz Bičina u napad. Tu noć smo prišli iz jednog položaja na drugi. Prvi dan smo naišli na žestoki topnički i pješački otpor. Nismo uspili proći niti milimetar jer su se, pretpostavljam, očajnički držali kako bi izvukli civile i tehniku. Već drugi dan nije bilo otpora. Mislija sam da će se povući 10-ak kilometara, a oni su pobigli ka miši...Prvo smo ušli u Sonković. Dirljive su te slike, ta sjećanja. U to sam se vrime tek oženija. E, sad zamislite šta momak od 25 godina, koliko sam tada ima, može osjetit kad mu priđe čovik i žena od 85 godina i kad padnu na kolina i krenu da će mu poljubit čizmu... Šta su ti ljudi prolazili i kako su nas doživili...Koje je to ganuće bilo. A tek kad smo među prvima, ako ne i prvi došli na Poljanu u Šibenik i kad nas je dočeka cili grad... Bilo je to nešto neopisivo, veličanstveno... - vratio se u mislima Dino u kolovoz 1995. godine.
Desant na Obrovac
Iako su obojica "ponikla" iz 1A satnije 113. brigade, Janko je, pak, pred "Oluju" danima bio na sasvim drugom ratištu. Proveo je, kaže, pola "ratnog vijeka" u Bosni.
- Bio sam pripadnik 2. hrvatskog gardijskog zdruga, 3. gardijske padobranske bojne. Bila je to vojna elita. Privremena baza nam je bila selo Strupnić u Livanjskom polju. Kad je počela "Oluja" bili smo u toj privremenoj bazi. Do tada smo oslobađali Grahovo, a prvi dan "Oluje" smo doslovno sidili na našu sveopću žalost i nervozu. Svog zapovjednika padobranske bojne Antu Filipovića umarao sam pitanjima. Stalno sam navaljivao: Ante, pa svi su drugi krenili. Šta mi radimo? Šta čekamo? Kaže on meni: "Miran budi! Obavili smo sve kako triba, sve ide kako triba, 4. i 7. gardijska ulaze u Knin i nemoj se uzrujavat." Onda je doša poziv da je zapelo kod Obrovca. Tad je Padobranska bojna izvršila helikopterski desant na Obrovac, "probili" smo Obrovac, izašli na Žegar, iz Žegara na Gračac, iz Gračaca u Srb, pa priko Une opet u Bosnu. To je moja "Oluja". Napravili smo krug iz Bosne opet u Bosnu.
Na leđima 50 kili
- Nagazio sam se i napješačio. Jedno tri dana nisam u usta ništa stavio osim Red Bula kojega sam u Zadru uspija na minut kupit. To ne može opisat ni'ko, kakav je adrenalin prije samog početka akcije. Kad kreneš - kreneš, radiš svoj posal, odrađuješ, ne misliš puno ni o čemu nego onome šta ti je zadatak... Al, dok ne kreneš, svaki minut je godina. Kad je Ante reka - kupi opremu, spremaj se...nije bilo veće sriće. Zdrug je ima svoje zrakoplovstvo, svoje borbene i transportne zrakoplove. Imali smo izraelske borbene prsluke koji su, sami po sebi sa svim šta triba imat, težili nekih 25 kila, plus streljivo, pa osim pištolja još dva oružja... Minimalno smo svaki nosili po 50 kili... Ali ko je to od nas osjeća! Niko. Akcija je bila najvažnija - u dahu je Janko opisao svoju "Oluju".
Dvojici prijatelja koji su obiteljski ljudi - Janko ima kćerku Emu, a Dino sinove Niku i Ivana - danas je najveći gušt ići u ribolov, baciti kojeg brancina na gradele i uživati u svom biličkom miru. Doduše, ponekad se mjesne fešte znaju produžit do jutra, pa i tog mira ima sve manje. A kad je već o ribolovu riječ, Janko priznaje da je Dino veći meštar. Pravi je terminator oborite ribe. U sjećanje na "Oluju" vjerojatno će se koji impozantni primjerak naći na trpezi. A ako i ne bude, "Oluja" će im svejedno i zauvijek ostati u srcima, kao i osjećaj ponosa što su u njoj sudjelovali rame uz rame sa svim znanim i neznanim herojima Domovinskog rata.