Medicinska sestra otišla iz zdravstva i otvorila OPG u zaleđu Vodica: ‘Nisam požalila i nadam se nikad da neću‘

Prije nekoliko godina medincinska sestra Ivana Šimac Mehić odlučila je s obitelji život okrenuti naglavačke - kupili su komad zemlje u zaleđu Vodica, nastanili na njemu životinje i krenuli u proizvodnju mlijeka, jogurta i sira... 

Uobičajeno, ujutro je na ranču Mehićevih u zaleđu Vodica vrijeme mužnje.

- Na jogurtu je odrasla moja mater. Meni je, zapravo, sve to podsvijest. Ona je meni uvijek kao djetetu u onom našem starom jogurtu, koji je još bio uvijek jogurt, mućkala i dodavala voće. Ja to nisam baš onda voljela jesti za razliku od sada... Da bismo opstali na tržištu, kad bismo samo prodavali mlijeko i sir teško bismo uspjeli. Da bismo dodali vrijednost proizvodu, odlučila sam se na jogurt, a usput volim kuhati, volim kolače, volim jesti i, eto ga, napravili smo to što smo napravili, a ljudi su zadovoljni, kaže za HRT, Ivana Šimac Mehić.

Ivana je zadovoljna i stalno izmišlja neke nove okuse jogurta:

- To je proces koji traje svaki dan. Kad pravim nekakav jogurt, onda stalno mislim što bih mogla još. Uvijek me drži taj nekakav početnički entuzijazam, ali naučila sam se malo kontrolirati jer jednostavno nemaš dovoljno vremena. Sad je to već veća proizvodnja, puno posuda, puno deklaracija i ne možeš stići, ali prodaješ ono što ljudi najviše vole, dodaje Ivana.

A ona s obitelji posljednjih nekoliko godina doista radi ono što oni najviše vole. Prodali su stan u gradu, Ivana napustila posao medicinske sestre, kupili komad zemlje i osnovali farmu. Je li požalila?

- Ne, nikad, ni u jednom trenutku, i nadam se nikad da neću. Jedino za čim žalim je što nisam otišla prije iz sustava i krenula ovim putom, odgovara Ivana.

Razloga za žaljenje nema, jer se njihova priča razvija. Nedavno su otvorili drugi prodajni prostor, a u njemu za pultom radi još jedna bivša medicinska sestra:

- Čovjek promijeni život iz razno raznih razloga. Mene je bolest dovela u Vodice i upoznala sam krasnu obitelj koja ima svoj OPG i bavi se proizvodnjom mliječnih proizvoda. Nekako je ta kemija bila na prvu, kaže prodavačica Suzana Fehlen koja je u Vodice došla iz Kutine.

Iz kemije se razvio i poslovni odnos - Suzana dobro poznaje proizvode koje prodaje jer ih i sama kupuje, no jedan od njih joj je ipak najdraži:

- Moj omiljeni proizvod je domaće mlijeko. To je nešto što me podsjeća na moje djetinjstvo jer ja sam odrasla na selu i volim ga još dan danas ovako svježe popiti, iako se ono mora prokuhati jer nije obrađeno, ni pasterizirano, a to cijene neki kupci, dodaje Suzana.

Njihovu odanost cijene i Mehići - novih planova još uvijek ima:

- Ostati zdrav i pribran, i ne izgubiti nadu. Ako ostanemo na ovome, dobro. Možda ćemo malo više uložito u prostor, da dovedemo djecu, da imamo piknike za ljude ih koji žele napraviti, a nemaju dovoljno novca da plaćaju restorane, nemaju svoje zemlje, a tu će moći npr. donijeti svu svoju hranu, mi ćemo im drugo omogućiti, da se provedu u prirodi. To su neki naši planovi, i trebalo bi se zaustaviti, treba znati stati, zaključuje Ivana.

Uz mnogo rada i ljubavi, čak i na mjestu gdje vodu dobivate iz bušotine, a struju uz pomoć solara, dokazali su, sve se može:

- Imamo epidemiju nerada i epidemiju dokonosti, a sa svim tim ovo sve što se događa, upravo se događa zbog toga. Ljudi strahovito puno vremena troše tamo gdje ne treba, uvijek kažu "nemamo vremena", a zapravo bi se trebalo zapitati gdje se provede to izgubljeno vrijeme, a onaj tko ima komad svoje zemlje treba dobro razmisliti zašto je svoje vrijeme potrošio negdje gdje ne treba, umjesto na tom komadu zemlje. Zašto je išao u dućan umjesto da je nešto proizveo sam, poručila je Ivana.

Njezino pitanje je ne mjestu, a odgovor je u nedostatku volje i želje u procesu potpunog otuđenja od zemlje, kojem samo rijetki poput Mehića uspješno odlijevaju.