Krkom uzduž i poprijeko: Doznajte što je sve napravljeno u zadnje vrijeme na području kraške ljepotice

Malo se koja javna ustanova posljednjih godina toliko “očituje javnosti” koliko Nacionalni park “Krka”. Rijetki su tjedni u godini kada na adrese šibenskih redakcija ne stigne barem jedno detaljno priopćenje o nekom projektu, zanimljivoj radionici, uređenoj šetnici, festivalu, kulturnoj manifestaciji, maratonu...

U zadnje vrijeme, tekstom i fotografijom, predstavlja se jedna po jedna uređena pješačka staza u vjernom i skoro poetski sročenom krajobraznom eseju koji čitatelja naprosto mami u Krkine skute. Kako bi bilo dobro obići sva ta čudesna mjesta, pomislila bi sporadično potaknuta inspirativnim priopćenjem! I ne samo staze.

Štošta se u Nacionalnom parku "Krka" promijenilo za ravnateljskog mandata Krešimira Šakića, a skoro ništa od toga nisam doživjela uživo, iz prve ruke.

Zaista, kad sam uopće zadnji put zašla s onu stranu rampe na Lozovcu? Definitivno sam se počastila prvomajskim, pardon prvosvibanjskim fažolom. Samo, koje je to godine bilo? Pretprošle? Tu bi se otprilike zaustavila u razmišljanjima, a i "rolanju" najpouzdanije osobne foto-arhive-one na FB profilu. U pravilu bi "uletio" kakav posao, zazvonio bi mobitel, misao bi skrenula na manje prozaične teme i trenutak istraživačke čarolije bi nestao.

No, ovaj put nije. Nisam dozvolila da me išta omete u nakani obilaska Krke, uzduž i poprijeko Nacionalnog parka, gdje god je Šakićev službeni robusni terenac stigao.

Uglavnom, reporterska avantura u prvom licu jednine, a zapravo u množini koju je trojcem "bez kormilara" činio još Nikša Stipaničev, agilni i uvijek poslovično raspoloženi kolega fotoreporter, počela je ulaskom u spomenuti terenac, odnosno na Lozovcu, pred ulazom u NP, do kojeg smo, činilo mi se, stigli za tren oka. Je li to zbog solidno uređene ceste ? Po Šakićevom-jest.

Najviše ocjene za čistoću

- Grad Šibenik koji njome upravlja nam je dao dokumentaciju, mi smo financirali 3 milijuna kuna, a grad milijun i sad napokon imamo jednu primjerenu cestu koja vodi do ulaza u NP – zadovoljno je referirao naš vozač dok smo, nakon javljanja zaposlenici u "kućici" pred ulazom i podizanja rampe službeno ušli u Krkino carstvo ljepote. Na otprilike drugoj serpentini ceste koja vijuga do rijeke naiđosmo na nekolicinu "Parkaša" s uređajima za otpuhivanje lišća. Ozariše se kad prepoznaše ravnatelja. Ovoga je, pak, zanimalo kako se nose s burom i jesu li promrzli.

- A malo je, al u pokretu smo, pa je onda dobro... najgore je stat... - odgovoriše uz pozdrav i nastaviše uspon uz rub ceste.

- Čistoća nam je stvarno na razini-odmah se nadovezao Šakić- ljudi je održavaju. U svim anketama koje redovito radimo svako lito s gostima je izvrsno ocijenjena sa 4,5-4,6 i jedan od najboljih segmenata. Nego, sad smo skrenuli prema pristaništu s kojega kreću brodovi gori prema Visovcu i Roškom Slapu. Proljetos je obnovljeno. Bilo je skroz propalo, ružno je bilo za vidit pa smo ga "obukli"...

Terenac je na čas stao, Nikša žurnim korakom otišao do kraja pristaništa uznemirivši jato patkica koje su se brčkale s druge strane obale i ovjekovječio brodove "Trošenj" i "Ključicu" na mirnom vezu. Samo koji metar dalje, nakon što smo se uputili natrag, upro je Krešo prstom u pješačku stazu s desne strane.

- Ima joj jedno 30-ak godina, a vodi do brodske recepcije odakle ljudi kreću kad idu pješke za brodske izlete. I ona će do idućeg ljeta biti uređena. Sad je izabran izvođač... A ova, zapravo glavna cesta je obnovljena prije dvi godine. Ostala je u postojećim gabaritima jer Ministarstvo zaštite okoliša, što je i logično, zagovara izvornost. Samo smo uredili par proširenja da se autobusi lakše mogu mimoići. Možemo kazati da je na Lozovcu, di nam prođe više od pola naših gostiju, sad nedostaje još samo onaj najopsežniji projekt-uređenje ulaza čije sufinanciranje smo ugovorili iz EU fondova i taj 100 milijuna kuna vrijedan projekt kreće kroz ovu godinu.

Sve više izvansezonskih gostiju

Na Skradinskom buku netom se iz autobusa iskrcala grupa posjetitelja i uredno, u koloni krenula tragom putokaza. Od kada je uvedeno jednosmjerno kretanje, odahnuli su, reče nam Šakić onako u kratkoj šetnji, i gosti i zaposlenici. Najvažnije je da su razbijene ljetne gužve i čepovi na mostiću preko jezera na dnu slapišta.

- Zimi i u proljeće goste i ne kontroliramo...neka idu kuda žele. Svejedno nam je. Iako, vidite i sami, opet poštuju pravila. Super je ta priča s uvođenjem jednosmjernog kretanja Skradinskim bukom i jedno od ugodnijih iznenađenja. Kad smo to odlučili napraviti, bila me je frka kako će ispasti. Krenuli smo u edukaciju ljudi, razmatrali di ćemo ih postaviti da zaustavljaju i vraćaju posjetitelje. Ali, čim smo postavili znakove i putokaze, 95 posto gostiju ih je u startu poštivalo. Uopće im nije trebalo reći.Vide znak zabranjenog prolaza i jednostavno ne idu pogrešnim smjerom-raspoloženo je zaključio.

Vjerovali ili ne, do povratka u Lozovac naišli smo na tri taksija koji je na Skradinski buk vozio goste. Nisam ni pomišljala da je siječanj u Parku tako frekventan. Mjere održivog upravljanja s ljetnim ograničenjem broja posjetitelja na dnevnih 10 tisuća, dali su rezultate kakve su željeli, prokomentirao je naš vrli vodič dok smo opet prolazili ispod iste rampe na lozovačkom ulazu. Broj sezonskih posjetitelja ostao je isti, plus-minus jedan do tri posto, a svih ostalih mjeseci se bilježi povećanje.

Milijunsko uređenje ulaza Lozovac

U "opus" započetih i završenih projekata u Parku s kojima me Šakić, bez da trepne okom, odlučio upoznati na terenu, više s naglaskom na njihov značaj, a manje na standardne PR-ovske detalje, ulaz Lozovac zauzima značajno mjesto. Ne čudi jer je Javnoj ustanovi odobreno više od 71 milijun bespovratnih kuna iz europske blagajne za novi Centar za upravljanje posjećivanjem. Na mjestu gdje će do turističke sezone iduće godine biti uređena atraktivna multimedijalna dvorana s vidikovcem i parkiralište u koje će sam Park investirati dodatnih 12 milijuna kuna, Nikša je namjerio prvi put fotografirati našeg "voditelja izleta". Bila je to svojevrsna kondicijska priprema za daljnju "đitu" na nula Celzijevih stupnjeva uz zamašite nalete bure.

Doduše, nije nam bura smetala dok smo se u moćnom vozilu, kao od šale probijali bijelim putem uz suhozidove do Konjevrata, pa onda kroz slikoviti Goriš do novouređene pješačke i biciklističke staze i vidikovca s kojega puca prekrasan pogled na bajkoviti Torak. Razgovor ugodni u kojem sam priznala da, zapravo, tako malo znam o Krki, se podrazumijevao. Laknulo mi kod saznanja da nisam jedina.

- Na jedno 60 posto lokaliteta na Krki prvi put sam doša tek od kad sam se zaposlio u Krki. Kao i većina ljudi iz Šibenika zna sam za Skradinski buk, Visovac, Roški slap, bio sam na Burnumu i u Puljanima... A onda sam na Krki otkrio more genijalnih stvari. Označili smo i uredili preko 400 kilometara, što pješačkih, što biciklističkih staza, napravili karte i promotivne filmove, a nema koju svako toliko ne obilazim. Sve su to bili postojeći putevi, samo smo ih osmislili, povezali tablama i putokazima. Evo, na ovu stazu Goriš - Torak smo lanjskog proljeća uredili. Nisam znao da postoji. Sretnem tu jednog Đakovića koji mi je rekao: A što vi tu ne uredite vidikovac. Što nećemo urediti, reko', ajte, to je najmanji problem... I evo sad staze i vidikovca. A prije dvi godine tu nisi moga autom proć, ma nema šanse, sve je bilo zaraslo. Sad je ode zatvoren krug do sela, s jedne strane dođeš na drugu odeš...Goričani su oduševljeni. A i mene sve to oduševljava – ozario se Krešo.

Zaboravljeni fotoreporter

I mi smo se ozarili pogledom s vidikovca na jezersko vrelo i divlju kršku ljepotu oko nas. Kasnije smo skrenuli bijelim putem koji je nekoć u Domovinskom ratu korišten u akciji Miljevci. Danas se njime može samo pješice ili visokim terencem. Nismo mogli odoljeti prizoru, pa smo na trenutak izašli iz auta. Nikša je odlučio fotografirati utvrdu Ključica i prekrasnu panoramu. Otišao je desetak metara dalje. U asocijacijama na stihove Jure Kaštelana "A u mome selu, jablani se njišu..." ušli smo u auto i krenuli uzbrdo. Vozili smo par minuta, kad mi je zazvonio mobitel.

- Nikša, zoveš me na mobi...-zaustila sam i okrenula se prema zadnjem sjedištu. Nas dvoje u terencu shvatili smo u šoku da smo - zaboravili fotoreportera!

Valjalo se povratiti od navale smijeha, ali i vratiti u rikverc "filigranskim vezom" uskim putem. Ni jedno ni drugo nije bilo jednostavno.

- Ja sam mislio da me zafrkavate...- promrmljao je Nikša, a onda se i sam nasmijao. Kako god, nije ga kasnije bilo lako izvući iz auta.

Puljane - veliko gradilište

A nema što nismo obišli – oduševili smo se zgradom za posjetitelje Stinice koja je od ruševine postala lijepo kameno zdanje, uređenom rivom za brodove što goste prevoze do Visovca i amfiteatrom za male koncerte, predstave i druženja. Put nas je odveo i u novi posjetiteljski centar Visovačka kuća Kuželj u stoljetnoj šumi hrasta medunca i bijelog graba na Stinicama.

Prošpartali smo kroz miljevačka i prominska sela i zaustavili se u Eko kampusu Puljane, velikom gradilištu na kojemu su u punom zamahu radovi na objektima unutar megaprojekta NP Krka vrijedni 40 milijuna kuna. Oni će, kazao nam je Šakić, na jednom mjestu objediniti sve sadržaje vezane uz prirodnu i kulturno-povijesnu baštinu Krke koje zanimaju posjetitelje, volontere i znanstvenike.

Do Manojlovačkog slapa pomno uređenom stazom s odmorištima i drvenim ogradama, Nikša je poučen iskustvom, odbio ići, a meni je pod Krešinim maestralnim vodstvom pošlo "za nogom" stati na najvišu točku odakle puca čaroban pogled na slap.

Doduše, vratiti se natrag na zaravan gdje smo ostavili Nikšu u autu, bilo je nešto problematičnije. Za taj pothvat nagrađena sam još jednim jedinstvenim odredištem na kojega ranije nisam kročila. Našla sam se uz zidine drevne Šubićeve tvrđave Trošenj koja je, po povijesnim izvorima, bila drvenim mostom spojena s utvrdom Nečven u vlasništvu plemićke obitelji Nelipić s druge strane kanjona Krke. Dao mi je ravnatelj do znanja da je Nacionalni park Krka poprilično odmakao i na rješenju ponovnog povezivanja utvrda.

Sva mjesta kroz koja smo prošli i gdje smo zastali ovom reportažom je jednostavno nemoguće obuhvatiti jer se Nacionalni park Krka naprosto srodio sa zemljom i ljudima u onom najljepšem i najprirodnijem smislu. Toliko da je sad najbolje staviti točku.