Pršut je sladak svima, osim pršutarima. Njima izaziva gastritis i žgaravicu dok gledaju pune pušnice i stalaže prvorazredne vrhunske robe, koja je sazrela za konzumaciju i koju ove godine neće imati kome prodati.
Nema turista, brojni restorani i OPG-ovi nisu ni otvoreni, a i oni koji jesu rade smanjenim kapacitetima, pa nema ni potrošača ove cijenjene dalmatinske delicije koja je do jučer, do izbijanja epidemije korone, lako nalazila put do potrošača. Pogotovo ako su joj proizvođači bili iz drniškog kraja, njih 16 registriranih, koji godišnje proizvedu oko 80 tisuća komada.
Tek za preživljavanje
– Situacija s plasmanom je loša, mislim da smo trenutno na nekih 30-ak posto prodaje u odnosu na lanjsku godinu. Nadam se da ćemo uspjeti održati glavu iznad vode, da neće biti zatvaranja i stavljanja ključa u bravu. Spasila nas je država za četvrti, peti i šesti mjesec, ali mi koji imamo klasičan način proizvodnje, koji radimo i plasiramo za ekstra restorane i hotele, od Splita pa sve tamo do Cavtata, ostali smo bez tržišta, tu nam je sezona izostala. Spasio nas je dio Krka i Hrvatsko primorje, na koji plasiramo jedan dio robe, ali to je premalo da bi spasilo sezonu, služi tek za preživljavanje – veli nam Drago Pletikosa, predsjednik Udruge proizvođača drniškog pršuta, čija je pršutana "Bel-Cro" na Miljevcima, s 12 tisuća komada pršuta godišnje, najveći proizvođač na tom prostoru.
Pršut nije proizvod koji može stajati i čekati, stajanjem i skladištenjem on presušuje, gubi na kilaži, stvarajući dodatne gubitke onima koji ga prerađuju.
– Mi smo prošlih godina svu proizvodnju prodali do kraja rujna, u listopadu smo već ulazili u novi ciklus sušenja. Ove godine to će se otegnuti do siječnja ako uspijemo prodati sve što smo pripremili. Neki kolege već sada govore da neće ni sušiti nove količine, pa bi pravi problemi za sve potrošače pravog drniškog pršuta mogli nastupiti dogodine, kad se – i ako se – vrati puna turistička sezona – ocjenjuje Pletikosa.
Kaže da su najpogođeniji krizom najveći proizvođači – njegov "Bel-Cro", NIRA Nike Rakića, "Delicije Maran" Zorana Ćevida – koji sigurno spadaju u "top tri". Od njih izravno u Zagori živi najmanje stotinjak ljudi, a sezonski i neizravno i puno više.
On je unatoč svemu optimist, veli da i on i Drnišani pamte i gore dane, ali da je lako – nije. Čak i Talijani imaju problema s plasmanom, pa svoju "matonellu" – suhi but bez kosti – nude navodno čak i po samo pet eura po kilogramu (!). Budući da naši susjedi godišnje proizvedu oko 25 milijuna komada, od čega bi 80 posto prodali na vlastitom tržištu, jasno je da ni njima ne cvjetaju ruže, i da će biti i daljnjeg nereda na tržištu.
Malima lakše
Puno će pršuta ostati neprodano, jasno je pršutarima. Pri čemu će lakše biti malima, onima koji rade s velikim trgovačkim centrima ili imaju vlastitu maloprodaju.
– Pad u maloprodaji nije tako strašan, ali u veleprodaji jest. Oni koji rade s hotelima, restoranima, oni su nastradali, jer je i kod njih pad prometa do 50 posto. Ja nemam problema s prodajom, imam kvalitetnu robu koja ima svoje ime i mjesto na tržištu, imam dva vlastita dućana u Šibeniku, nemam velike količine, oko četiri tisuće komada godišnje, a nove sušim tek kad stare potrošim... – govori nam Mile Maleš, vlasnik "Agro Maleša" iz Unešića.
S njim se slaže i Zvone Marin, bivši predsjednik Udruge proizvođača drniškog pršuta, koji svojih tisuću komada, koliko ih godišnje osuši, proda u Zagrebu, u vlastitoj maloprodaji, kroz butik pršuta, sira i delicija Dalmatinske zagore "Bura i sol", koji vodi njegov sin Domagoj na zagrebačkoj Trešnjevci. Tu se pored pršuta, pancete i pečenice može kupiti i sir iz Lećevice, mišni sir iz Pakova Sela, vina Ivice Džape i Marka Duvančiča iz Oklaja, ulje i likeri obitelji Bedrica iz Skradina... Svih onih malih proizvođača koje je korona također žestoko ožegla, kao i pršutare.
Jer, ove godine, osim turizma, nema toliko ni druženja, proslava, svadbi, rođendana, imendana, krštenja, ne jede se i ne pije se masovno, a alkohol se umjesto za dezinfekciju grla troši za brisanje ruku i radnih površina. Ajme i kuku!