Varivo od orza, leće i slanutka, slane srdele, te ovčji sir lagano prožet maslinovim uljem blagovali smo zajedno s don Stipom Perkovom u dragarskim Jurlinovim dvorima i na kraju zalili suzom gustog babića opojnog mirisa i okusa. Bio je petak, dan posta, a tradicionalni težački objed ovog kraja, kakav za posjete ovom mjestu godinama kušaju tisuće posjetitelja sa svih strana svijeta, umjesto marende postao je ručkom jer mu je prethodio duži razgovor s ovim istaknutim svećenikom šibenske biskupije porijeklom iz Draga u Burnom Primoštenu.
Posjet Jurlinovim dvorima bio je s dobrim povodom, jer unatoč godinama života (76) i dalje djelatni don Stipe Perkov u ovoj godini obilježava tri obljetnice svoga pastoralnog i rada u kulturi: 50 godina svećeništva, četiri desetljeća od otvaranja za turističke obilaske njegovih Jurlinovih dvora nazvanih po djedu Jurliji, u međuvremenu zaštićenih kao kulturno dobro RH, te naposljetku, šezdeset godina otkako iz dana u dan vodi dnevničke zapise koji će, napominje, biti objavljeni tek nakon njegove smrti.
Vrijedna zbirka
Premda je lani, kako mu nalaže Crkveni zakon, biskupu Tomislavu Rogiću podnio odreknuće od službe, jer je navršio 75 godina, don Stipe je i dalje u radnom odnosu. Biskup ga nije povukao u mirovinu, već mu je potvrdio dužnost povjerenika za medije i kulturu na koju ga je 2013. postavio Rogićev prethodnik Ante Ivas, također mu povjerivši župu Ljubitovica. Tako je don Stipe nastavio biti pouzdani suradnik svih šibenskih biskupa otkako je postao svećenik.
- Zdravlje me služi, a u Crkvi je to tako ako je svećenik još u snazi i ako nedostaje ljudi. Znači, radit ćeš još nešto manje i ja sam Ljubitovicu prihvatio jer se mladi kolega župnik nažalost razbolio, a bio sam i emotivan, jer mi je to, uz dužnost katehete u Šibeniku bila prva župa na samome početku svećeništva objašnjava don Stipe, od 2013. godine stalno nastanjen u Jurlinovim dvorima, vlasnički podijeljenim između njega i mlađeg brata.
Program proslave još nije određen, no obilježit će ga vjerski i kulturni sadržaji, u skladu s njegovim djelovanjem proteklih desetljeća ne samo u Jurlinovim dvorima, koji su od 1970-ih postali jezgra obnove davne župe Burnog i Južnog Primoštena, kasnije posvećene sv. Jeronimu i otad nazvane župom Stanovi, iznosi don Stipe, inače prvi župnik te obnovljene župe do 1987. godine, kada prelazi na Baldekin. U ambijentu jedinstvene, zaštićene pučke arhitekture on je koju godinu kasnije, kao pionir eko-etno turizma u šibenskom kraju i šire, utemeljio etnografsku i zbirku vrijednih sakralnih umjetnina sa 150 eksponata, mahom spašenih iz otpada, te sakupio knjižnicu "Josip Arnerić" s više od tri tisuće naslova, izložio brojne slike...
Posebno je dojmljivo 12 crteža velikog formata akademskog slikara i grafičara Zvonimira Vile izloženih u gostinskoj blagovaonici, na kojima je ispričana tragična sudbina don Stipine obitelji u II. svjetskom ratu, postradale kao malo koja ovdje. Svi su se totalitarizmi, govori don Stipe, od talijanskog fašizma, preko njemačkog nacizma do komunizma krvavo iskalili na njegovim najbližima, a partijski sekretari zagorčavali su i njemu život i svećenički rad sve do utemeljenja samostalne države 90-ih.
Biskup Arnerić
Domaćina Jurlinovih dvora rođenog 1942. obiteljska tragedija kada je bio maleno dijete odredila je za cijeli život i naputila u svećenićki poziv. Djeda Jurliju, viđenog trgovca i HSS-ovca ubili su Talijani u krvavoj odmazdi nad golorukim Primoštencima 16. studenoga 1942. zbog jedne partizanske akcije, kada je, uz palež kuća pobijeno 59 nedužnih, golorukih stanovnika primoštenskog zaleđa.
Više od 160 ljudi odvedeno je u zarobljeništvo, a oca su mučki, na kućnom pragu s leđa ubili lokalni partizani 1944. Jednog strica, koji se sklonio u Šibenik 1944. partizani su mobilizirali i poginuo je na Kninu raznesen granatom, drugog je OZNA odvela 1946. i više se za njega nikad nije čulo, a u ratnom vihoru stradale su i dvije don Stipine tete. Poslije rata Jurlijini su stigmatizirani kao narodni neprijatelji i kulaci, kao da nije bilo dosta muke i tuge.
Jedva da je udahnuo život rođenjem, a već je smrt u don Stipinoj blizini zaigrala jezivo kolo. Kasniji splet okolnosti, najviše odluka tadašnjeg biskupa Josipa Arnerića, jedne od najvažnijih osoba u njegovu životu, don Stipina mentora od djetinjstva da nakon više stoljeća 70-ih godina obnovi župu Prhovo, narodno i vjersko ishodište cijelog primoštenskog kraja, s don Stipom kao prvim župnikom, učinila je da se ovaj svećenik svome kraju posveti kao misiji svoga pastorala i života. Po tome će postati najšire poznat, makar je kasnije službovao u župama Baldekin i Vrpolje, poučavao vjeri mnogobrojne vjeroučenike te obavljao i druge dužnosti od važnosti za biskupiju.
Mlada misa 1968.
Bio je pokretač i urednik vjerskih glasila "Vjera i kamenu", "Sv. Mihovil" koji je počeo kao glasilo šibenskih župa da bi s vremenom prerastao u biskupijsku publikaciju, a uređuje ga i danas. Kao vrpoljački župnik izdavao je i "Gospin glasnik", a pisao je također recitale za svetkovine poput 700. obljetnice biskupije i 300. obljetnice sestara Benediktinki u Šibeniku. Za službovanja u Šibeniku pokrenuo je krajem 80-ih u prostoru sjemeništa vrlo posjećene mjesečne tribine s eminentnim sudionicima, te
Susrete mladih, a kao župnik u Vrpolju, od 1997. do 2013. obnovio je Gospino svetište i započeo s gradnjom Pastoralnog centra u krugu crkve.
- Središnji dan obljetnice bit će 14. srpnja, dan moje mlade mise 1968. u Prhovu-Dragi. Moto moga svećeništva otad glasi: "Bog je ljubav" no sasvim sigurno, ova jubilarna godina neće biti toliko svečarska koliko godina svjedočenja i posvještenja što sam postigao i što sam još mogao uraditi - ističe don Stipe Perkov. Do lipnja će iz tiska izaći i dvije knjige iz njegova pera.
Monografija "Jurlinovi dvori u izgubljenoj Bosiljini" i memoarski zapisi "U znaku Jone, evo me" bit će novi don Stipini naslovi predstavljeni na središnjoj proslavi 14. srpnja. Njegovo je djelo, ističe, koliko god maleno ipak božje, originalno djelo u jednom vremenu. Svaki život ima vrijednost, svaki je jedinstven te bi bila šteta proći pored božjeg originala bez riječi. A treba, kaže mnogima zahvaliti što su pomogli da se ostvari.
Božji prst
- Svakako, Jurlinovi dvori su moje ishodište i uhodište svakako. Bio je božji prst u odluci biskupa Arnerića, dugogodišnjeg župnika za vrijeme rata i kasnije da podijeli preveliku jedinstvenu primoštensku župu i obnovi ovdašnju, ugašenu još u 15. stoljeću s navalom Turaka i bijegom stanovnika u današnji Primošten. Arnerić je našao čovjeka za tu misiju - mene, a ja sam to žarko želio i 1971. postavio me u Krčulju-Dragama za dušobrižnika s posebnim ovlastima, pored dužnosti župnika u Ljubitovici - govori don Stipe o vremenu kada su njegovi, tada već opustjeli i zapušteni Jurlinovi dvori, premda privatno vlasništvo sljedećih 13 godina, do izgradnje župnog dvora u Krčulju postali župni ured s kapelicom.
Tako je na težačkome temelju dvora, nastavlja, 1976. utemeljena župa za Burni i Južni Primošten kojoj je bio prvi župnik, iznikao iz toga kraja, sretan što je kod kuće koju može pomalo obnavljati i među svojim narodom kojem je trebao. Bilo je to vrijeme, kazuje don Stipe, kada je jedino crkva imala razumijevanja za puk koji od strelovitog turističkog napretka Primoštena na moru nije dohvatio gotovo ništa, premda mu je sastavni dio.
Stipe Petrina
- Za nas ovdje bilo je jedino kopati. Što će seljacima turizam, smatrali su onodobni moćnici u Primoštenu - prisjeća se don Stipe, ne zaboravljajući kritike i osude koje je doživljavao kao svećenik koji se od 1978. bavi turizmom, pa i partijsku zabranu agencijama da "turisti odlaze kod popa". Potrajao je taj embargo od 1985. do osnutka samostalne Hrvatske, a don Stipe je bio i ostao vođen načelom sv. Benedikta "moli i radi", jer je kao svećenik trebao od nečeg živjeti, a ne da mu "poziv bude obrt".
Na poticaj Marka Baljkasa, agilnog direktora agencije "Atlas", ustanovio je obrazac kako se s razvojem seoskog turizma, uz drugo, može opstati i kako naglašava, u svojoj kući uvijek je bio i za druge. Kao svećenik spreman ih pričestiti, što brojni žele i domaćin koji im priča cjelinu o vjeri, etnografiji i povijesti svoga kraja, zaokruženu naposljetku i upoznavanjem tradicionalne gastronomije.
- Nakon svih ovih godina, pomišljam kako sam neke stvari na primoštenskom području radio uzalud, poput osnivanja Ogranka Matice hrvatske 1992. kada je gostovao Vlado Gotovac, a godinu dana poslije utemeljio sam i knjižnice u Dragi i Primošten Selu koje je ovorio Dražen Budiša. Ništa od toga nije opstalo, jer kasniji načelnik Stipe Petrina za to nije imao razumijevanja, niti sam s njime nažalost, ikad našao zajednički jezik. Uvijek se nađe netko tko ti ne da mira...
Obiteljska kalvarija
S nepunih 12 dana, kao dojenče na majčinim prsima zajedno s drugim ženama iz zaleđa Primoštena gledao je don Stipe smrti u oči pred streljačkim vodom talijanskih fašista. Samo ih je vapaj župnika don Ive Šarića koji je zapovjedniku osvetničke akcije Talijana 16. studenoga 1942. ponudio vlastiti život umjesto njihovih spasio plotuna, no njegov djed Jurlija bio je jedan od 56-ero ubijenih.
Dvije godine kasnije, bio je kao dvogodišnjak kraj nogu partizana koji je njegovu ocu sasuo smrtnosni rafal u leđa jer je "previše odgađao priključenje partizanima". Mlađi brat imao je nepunih mjesec dana i nakon toga strašnog događaja koji se zbio pred očima nekolicine svjedoka u dvorima, od veselog dječaka postao je dijete koje je gotovo zanijemilo, a majka Štefa je od šoka deset sljedećih godina zapadala u stanja kada bi joj se cijelo tijelo dugo vremena silno treslo i tada je uvijek morao biti pored nje.
Najmlađi stric Jure, koji je kao domobran pravim čudom preživio partizanski logor u Jastrebarskom, vratio se kući nakon pet godina kao 19-godišnjak i u spaljenim dvorima zatekao četiri udovice sa sedmero unučadi. Živio je u stalnom strahu sve do 1990., kada je osnovana RH, s tugom u glasu prisjeća se don Stipe.
- Majka je ipak poživjela 77 godina, a u godinama nakon tragedije i tegoba koje su srećom, iščezle, triput je čak doslovce bila na samrti. U jednom navratu je Josip Arnerić, tada župnik i budući biskup, pun sućuti i razumijevanja za ono što se dogodilo obitelji, na njenoj samrtnoj postelji obećao da će se pobrinuti za mene, dječaka koji je zbog svega toga prerano postao ozbiljan.
I jest, Arnerić mu je isposlovao kod jedne izdavačke kuće stipendiju za školovanje na teologiji u Splitu i kasnije ga odredio župnikom u njegovu kraju.
Spomenik pomirenja
Još 1974. don Stipe je sakupio kosti mučenika poubijanih od Talijana i položio ih u zajedničku spomen- grobnicu u Prhovu, jer im službene vlasti nisu namjeravale podignuti spomenik kao žrtvama fašističkog terora, a kršćanski i osobni stav o potrebi pomirenja Hrvata koji su u II. svjetskom ratu bili na suprotstavljenim stranama, iskazao je podižući Spomenik pomirenja u Dragi 1996.
Pomirenje, međutim, treba pratiti i pravda, u smislu pravičnog suđenja svima koji su okrvavili ruke na nevinima. Nisam to uspio postići za svoga oca i premda sam još 90-ih pokrenuo službeni postupak i predložio svjedoke, ubojici, jednom Miliši koji je dogurao do čina pukovnika ništa se nije dogodilo. Umro je nedavno, a ja sam čvrsto uvjeren da bez istine o svemu tome ne možemo ići naprijed u društvenom i nacionalnom smislu - drži don Stipe Perkov.
Družba braće Hrvatskoga zmaja
Don Stipe Perkov također je autor knjiga "Iskon" i "Kumpar Špiro", osnivač je KUD-a sv. Juraj i pjevačke skupine "Divojke s Bojane", a lani je dobio Nagradu za promicanje kulture Šibensko-kninske županije.
Zajedno sa Željkom Krnčevićem, ravnateljem Muzeja Grada Šibenika, 1998. proširuje svoje kulturno i domoljubno djelovanje utemeljivanjem šibenskog stola Družbe braće Hrvatskoga zmaja i donedavno je bio njegov prvi pročelnik kao Zmaj Dragarski. Na čelu "zmajeva" sada je Ivica Poljičak, a u družbi su, pored navedene trojice, još Damir Lučev, Marina Jurković, Sanja Slavica Matešić, Drago Marguš, Dragan Zlatović i Branimir Zmijanović.
