Nedavno je britanski online magazin za putovanja „TravelMag“ uvrstio Muzej betinske drvene brodogradnje u dvadeset najboljih pomorskih muzeja u Europi. Uz bok nacionalnim pomorskim muzejima u Barceloni, Genovi i Istanbulu, tako se našao naše gore list – muzej koji priča priču o betinskoj gajeti.
Iza likovnog postava Muzeja betinske drvene brodogradnje stoji šibenski dizajner Marko Barišić. Danas je Marko direktor tvrtke Republic, a u svoj životopis je dodao i neke druge posjetiteljske atrakcije – Nikola Tesla Experience Center u Karlovcu i Centar podzemne baštine „Speleon“ u Rakovici da spomenemo neke. Muzej betinske drvene brodogradnje bio mu je prvijenac pa smo ga pitali kako i odakle je crpio inspiraciju za njega. I kako je uopće došao do Betine?
„Moj dida je Olivari iz Tisnog, bio je vrsni stolar i meštar te tamo imamo obiteljsku kuću. Do Betine sam došao na poziv tadašnjeg načelnika, g. Ivana Klarina da mu pomognemo oko muzeja kojeg je općina Tisno htjela urediti u povijesnoj jezgri Betine.“
Muzej koji se „rodio iz zajednice“
Muzej betinske drvene brodogradnje je imao široku podršku lokalne zajednice. Moglo bi se reći kako su svi stanovnici bili svjesni da je umijeće izgradnje betinske gajete nešto dragocjeno i vrijedno predstavljanja.
„Uvijek govorim da je MBDB nastao iz zajednice te da kao projekt nije samo odrađen. Betina je mjesto gdje se brodovi doživljavaju kao članovi obitelji, a stvaranje muzeja trebalo je odražavati tu duboku povezanost. MBDB je jedinstven jer osim izložbe u samoj zgradi muzeja, on ima i vanjski postav u betinskoj lučici, tzv. muzej na otvorenom. Dok su u zgradi predstavljeni principi gradnje betinske gajete, za rivom imate priliku vidjeti stvarne brodove, koji žive - podnose žegu, ljuljaju se na vjetru, tuku more, vežu se za kraj – sve što naučite u muzeju, možete vidjeti i iskusiti ispred muzeja.
Poseban izazov je bio od nečeg neopipljivog stvoriti nešto opipljivo. Umijeće gradnje betinske gajete je vrlo složen proces koji zahtjeva vrijeme, posebne vještine i znanja, ali i nabavu kvalitetne građe.
„U osnovi muzejske koncepcije g. Kale i gđe Krnčević-Rak bila je vizija ekomuzeja, praktično pogled u dnevni boravak i radionice Betinjana. Svakodnevno smo snimali kadrove gradnje brodice kao i razgovore u škveru gospodina Fržopa. Razgovarali smo s aktivnim kalafatima g. Jadrešićem, g. Papešom i drugma, snimali „kazivanja“ g. Balina (Nijemca), Šandrića, Jušića, Urode i zadnjeg kovača Bilića (Pepca). Pričale su nam priče i žene kalafata i stare Betinjanke koje su mukotrpno radila u ‘poju‘, a posebno je bio zanimljiv ‘taraš‘ kad smo prikupljali stare alate po kućama s g. Šandrićem i gđom Šikić Čubrić.“ - prisjeća se Marko.
„Taj elan i entuzijazam sadašnjeg vodstva muzeja, članova udruge Betinska gajeta 1740, arhitekata, šibenskih muzealaca, ostalih lokalaca i vodstva općine Tisno bio je zamašnjak koji je tražio totalni angažman tako da radno vrijeme nije postojalo, a ideje prezentacije dolazile bi u snu. Po tome je ovaj muzej drugačiji, on je jednostavno „rođen“ od strane Betinjana.“
Brod ‘ka i čovik‘
Kako bi se što vjernije prikazao život Betinjana i njihovih brodica, lokalno stanovništvo se snimalo u svakodnevnim situacijama pa je Marko, kako kaže, praktički živio s njima svo vrijeme do otvaranja muzeja. Tako je imao priliku iz prve ruke vidjeti što brod znači ljudima ovog najmanjeg naselja na otoku Murteru.
„Jednom kad vidite ponos brodovlasnika tokom ‘kanate‘ novog broda shvatite što to znači i kako je ‘brod ka čovik‘, praktički još jedan član obitelji. Isto tako shvatite koliko znanja treba da se jedan brod napravi, pogotovo jer je na brodu sve ‘vanka škvare‘. Htjeli, ne htjeli, razumjeli ili ne razumjeli – to morate cijeniti. Mnogo je priča koje dokazuju kako su Betinjani ozbiljno shvatili ovaj muzej pa je tako zanimljivo da smo hodali pola sata po ljetnoj žegi do polja gospođe koju smo snimali kako ‘okopava‘ krumpire. Snimljen je krupni kadar koji ne otkriva lokaciju, međutim nikako nije pristajala da prizor isceniramo na bližoj parceli. Svakodnevno smo morali uvjeravati kalafate da nećemo snimati i otkrivati tehnike i znanje konkurenciji. Morali smo obećati da ćemo u postavu dostojno prezentirati donirani „lašun“ i „motiku“ i da odvod kondezata muzejskog klima-uređaja neće kapati u dvorište susjedu muzeja. Imali smo snimanja u pet ujutro kako bismo napravili timelaps svitanja nad Betinom, a za potrebe jednog drugog filma smo trebali ukrcati kozu na brod…sve su to djelići mozaika zbog kojih je i MBDB završio na ovom popisu jer vjerno prikazuje maritimnu baštinu zajednice.
Spoj starog i novog
Svaki detalj muzeja pažljivo je osmišljen kako bi se posjetiteljima prenijelo tehničko znanje, ali i izrazit ponos lokalne zajednice na svoju baštinu. Muzej uspješno spaja tradicionalnu prezentaciju izložaka s multimedijalnim rješenjima i time obogaćuje doživljaj posjetitelja te potiče na interakciju i razumijevanje izložaka. Trenutak koji mi je potvrdio da smo na pravom putu je ‘obrana‘ projekta stalnog postava pred muzejskim vijećem Ministarstva kulture u Zagrebu gdje su reakcije bile izuzetno pozitivne, s puno podrške za ostvarenjem novog muzeja.
Osim što je autor likovnog postava, Marko je odradio i dobar dio posla u samom procesu opremanja muzeja.
„Svo moje znanje i vještine su utkane u ovu izložbu. Radio sam muzejsku fotografiju predmeta iz zbirke, fotografije za sve grafičke mape, produkt dizajn vitrina, postamenata i opreme prostora, grafički dizajn i virtualni identitet, signalizaciju, osmišljavanje suvenira, promotivnih proizvoda, projektiranje multimedijalnih rješenja i audiovizualnih sadržaja, muzejske rasvjete, osmišljavanje načina i tehnika prezentacije eksponata, smjer kretanja posjetitelja i namjenu prostora, prezentaciju projekta i nadzor izvedbe. Sam muzej je, po meni, izvrstan primjer spoja ‘tradicionalne‘ prezentacije u kombinaciji s multimedijalnim rješenjima kojima nije svrha da zadive posjetitelja svojim kompleksnim performansama, već se njihova interaktivnost koristi kao način interpretacije.“
Prestiž na europskoj razini
Nedavno je britanski TravelMag portal uvrstio Muzej betinske drvene brodogradnje u top dvadeset najboljih europskih pomorskih muzeja, što je zasigurno priznanje vrijedno ponosa. Na listi, Muzej betinske drvene brodogradnje stoji rame uz rame sa svjetskim poznatim (i puno većim) muzejima iz Barcelone, Hamburga, Istanbula, Reykyavika,…
„Izuzetno sam ponosan što se betinski muzej našao u tako renomiranom društvu. Muzej je 2018. godine dobio i European Museum od the Year Award u kategoriji Muzej u zajednici, kao i nagradu Europske Unije za kulturnu baštinu/Europa Nostra u 2019. godini. Sve ove nagrade, spominjanja i priznanja dokazuju da je Muzej betinske drvene brodogradnje uspješan primjer ekomuzeja te da bez obzira na činjenicu što se nalazi u maloj sredini, baština koju čuva je izuzetno velika i vrijedna.“
Daščica – najdraži dio muzeja
Prošlo je već osam godina od svečanog otvorenja. Kroz muzej je prošlo tisuće zadovoljnih posjetitelja, regata za Dušu i tilo svake godine privlači sve veći broj posada, a muzej je kroz radionice, edukacije, izložbe i uprizorenja postao epicentar života u Betini. Za kraj, Marka smo pitali koji dio muzeja mu je najviše prirastao srcu.
„Najdraži dio muzeja mi je njegova ulaznica, ujedno i suvenir – jedan maleni komad drva – daščica ili prenosilo (muril). Na prvu ne izgleda kao nešto posebno, a ustvari sadrži cijelo kalafatsko znanje budući da su omjeri na daščici služili kao prvi algoritam za prenošenje mjera za izradu rebara broda.
I još da citiram riječi iz uvoda u dokumentaciju likovnog postava: Znanje o brodogradnji ljubomorno se čuvalo generacijama i čak ni članovi obitelji nisu znali tajnu brodograditeljskog zanata – crtanja brodskih linija. Znanje o dizajnu gajete se unutar brodograditeljskih obitelji strogo čuvalo, prenosilo se s glavnog majstora prota na najsposobnijeg šegrta. Samo je proto znao dizajnirati brod i on je odlučivao kome će znanje prenijeti. Jedna od najznačajnijih uloga ovog muzeja je prenošenje znanja!“