Nakon što su završene sve faze izgradnje novog Centra za gospodarenje otpadom, od prosinca prošle godine šibenski Bikarac ušao je u svoju "normalnu" svakodnevicu. Dalmacija je dobila svoj prvi, a Hrvatska i najmoderniji pogon mehaničko-biološke obrade otpada.
U Šibeniku, odnosno županiji, više ne završava sve na istoj gomili! Lažu vam! To više nije istina! I nema vam druge nego početi odvajati otpad. Što više odvajanja i dobrog sortiranja, manje novca iz vaših džepova! I više koristi za zajednicu.
Nažalost, mislim da ekipa Bikarca ne mora strahovati od navale građana.
Fali knjiga dojmova
No, njima je, gore na Bikarcu, ovom novom Bikarcu, iznimno drago i važno da ih već organizirano posjećuju šibenski školarci. Pri tome su im, kaže direktor Robert Podrug, najvažniji – predškolci! Zamalo pa bi na Bikarcu trebalo uspostaviti knjigu dojmova...
Ali, kad se na licu mjesta vidi kako taj pogon izgleda i radi, i sve što mu i kako mu upravo mi, građani, serviramo, samo tada možemo shvatiti koliko se loše i primitivno, nekulturno i stoljećima neodgojeno odnosimo prema otpadu. Ne shvaćajući da je svaka šaka onoga što bacimo "samo" neka nova sirovina. I neka nova vrsta uštede.
Nakon obilaska hala na Bikarcu čovjek ostaje zbunjen – najsuvremenija tehnologija u cijelom svom postupku ima (ako se izuzme poneki objektivni tehnički problem) jednog najvećeg neprijatelja: građane. Šibenika, odnosno županije. Evo – nas same. I ne dođe li do promjene navika, ovi će strojevi u jednom trenutku naprosto biti – upropašteni. S njima i jedan veliki civilizacijski iskorak ovoga grada i kraja.
O tome najbolju priču ima hala za obradu miješanoga komunalnog otpada. Koliko god je propisano, i vrlo se dobro zna što jest mješoviti komunalni otpad, to u našoj županiji, prema nekim statistikama, poštuje najviše 15 posto stanovništva. Katastrofalno malo.
Na dnevnoj bazi, uza sve ostalo nepripadajuće, u mješovitom komunalnom otpadu se nađe, recimo: bar desetak krepanih janjaca. Ili kože vepra, ovce, janjca. Pa i kućni ljubimci. I industrijski otpad.
Ili, u vrijeme čupanja maslina, nepregledni kilometri onih mrežastih vreća i mrežastih prostirki ili folija za ispod stabala. Komunalni otpad su kod nas i bonogracije i koltrine. Zaštitne folije sa skela gradilišta. Ili, na primjer, 150 metara stare migavice. Dobro je kad se vidi, ali ako u nekoj kamuflaži mriža uleti u stroj, namota se u kuglu, stroj se zaustavlja pa ti to skidaj. Pa znate, uostalom, što bacate u, ili jednostavno ostavljate uz, kante ili kontejnere za miješani komunalni otpad "Zelenog grada". Nemojmo se lagati!
Kad bi to bio samo propisani miješani komunalni otpad, onda Bikarac ne bi bio prisiljen otvoriti još i dva dodatna radna mjesta u pogonu koji po projektu ima 26 zaposlenih. Što rade ta dva dodatna "radna mjesta", odnosno dva čovjeka nezahvalna zadatka?
Bdiju nad prvim mjestom u koje traka dovozi naš miješani komunalni otpad i na licu mjesta hitro iz njega, vilama, kukama, rukama... rukama, izvlače sve što smo gore nabrojili. A to je ništa prema onome što sve tamo dođe. Tko bi sve nabrojio i popamtio iz toga silnog i neuljudnog asortimana naših kućnih pa uličnih kontejnera za miješani komunalni otpad...
U trenutku kad smo stigli, jedan od te dvojice radnika upravo iz gomile "miješanog komunalnog otpada" čupa neku višemetarsku sajlu. Ne daj bože da dospije u neki dio postrojenja.
Ništa bez ljudi
– Sve je automatizirano i novo, ali bez "ljudskog faktora" te dvojice radnika, ovi golemi sofisticirani strojevi ne bi imali šanse. Sve do trenutka kad ćemo napokon steći jednostavne navike odvajanja otpada – govori direktor Podrug.
Kad kamioni s otpadom uopće uđu na Bikarac i stanu na vagu, posebno se skladišti glomazni otpad (ljeti hoteli bace i do 2000 jogija...), biorazgradivi, izdvojeno prikupljen reciklabilni, napokon i taj mjesni, odnosno miješani komunalni otpad. Nakon ona dva radnika, miješani komunalni otpad kreće raznim račvastim elevatorima i trakama na razne strane. Postoje frakcije u kojima se odvaja biološki otpad, pa sitni plastični i metalni predmeti, onda slijedi magnetski separator, pa svjetlosni koji "prepoznaje" tkane materijale... pa sto čuda!
Kad na jednoj od frakcija ostane sam organski otpad, on se seli u halu za biološku obradu koja je u pogonu 350 dana u godini 24 sata dnevno. E u toj hali malo – smrdi. No zatvorena je, i s podtlakom, a zrak iz nje prolazi kroz vodene biofiltere i – sav taj smrad izlazi bez ikakva mirisa, kao čisti zrak u ariju iznad Bikarca. Koji ima i vlastitu meteorološku stanicu koja mjeri sve parametre kvalitete zraka. Nikad do sada nisu bili viši od dopuštenoga.
Biomaterijal u hali "zrije" 10-12 tjedana, svakodnevno se te "trake" prevrću i biološki stabiliziraju kroz aerobni proces, i zadnja gomila toga obrađenog komunalnog otpada je najsličnija zemlji. Kemijske analize pokazuju kad je to inertna masa, kompost koji se odlaže u okoliš nekadašnjeg Bikarca, koji ničim ne ugrožava zrak ili vode.
Postoje tu i kabine za ručno sortiranje, svaka sa svojim radnikom. U spremnike ispod kabina upadaju folije u boji, bez boje, razne vrste plastika, PET, tetrapaci... Nekoliko tona baliranog kartona i papira već smo vidjeli na ulazu u pogone. Kupac tolerira tek do 2,5 otpada koji tu ne spada, recimo plastike.
Rezultati dobrog odvajanja otpada, vidimo, mogu biti impresivni. Pa i za novčanik. Izdvajanjem smanjujemo svoj ukupni otpad pa ćemo manje i plaćati – logika je jednostavna. Direktor Podrug to ilustrira na plavim zagrebačkim vrećicama koje su, kaže, dobar model i zamisao. Jedino što... Zagreb na kraju procesa nema ovo što Šibenik ima!
Podjela na frakcije
Sve što se na Bikarcu odvaja, što voditelj pogona, inženjer elektrotehnike Ante Škarić, pedantno objašnjavajući pogon, naziva frakcijama, ide na svoje hrpe: boce, obuća, odjeća, rečeni papiri i folije, metal... Iskoristivi otpad se reciklira, ono što nigdje ne spada a obrađeno je, usitnjeno i inertno, dakle za prirodu neškodljivo, ide na odlagalište i biva pokriveno stabiliziranim biootpadom, svojevrsnim kompostom. Ništa od toga više ne emitira štetne tvari ni plinove.
Posebna je priča tzv. GIO. Gorivo iz otpada. Odnosno kruto oporabljeno gorivo. Da Šibenik kojom srećom ima energanu, onda bi taj otpad završavao opet na korist Šibenika. Kao što bečka smećem grije Beč. Nema energanu ni cijela Hrvatska.
U Europi postoji 560 energana u koje u kolonama kamiona završava i hrvatsko GIO gorivo iz otpada. Europi nije u interesu da ih Hrvatska ima, ona koristi resurse koje dobiva na gotovo, iz svoje južne kolonije.
Šibenski GIO u ovom trenutku završava u Našicama, gdje se koristi u proizvodnji cementa. Analize su pokazale da u Bikarcu pripremljeno gorivo iz otpada ima kvalitetu ugljena. Zanimljivo je i to da GIO, iako služi u energanama, nije uvršten u obnovljive izvore energije. Kao i to da Bikarac ima solarni pogon od 200 kW, a treba mu najmanje 600 kW, što u postojećem sustavu HEP-a ne može ostvariti.
Kompleksan je, iznimno kompleksan pogon toga novog Bikarca. A kompleksno je, bogme, i okruženje u kojem je nastao. Kad sam sve vidjela, bojim se da ga zajedničkim snagama ne dovedemo u pitanje – mi građani i naša država. Ostaje jedino zastati na ulazu u Bikarac i, kako kaže direktor Podrug, odlučiti se: ili za novi pogon, ili za ono tamo staro brdo otpada koje još nije skroz sanirano, pa baš dobro služi za usporedbu...
