Nakon prosinačke ‘presije‘ – davaj, davaj, nije bitno pošto je - slijedi siječanjska ‘depresija‘. Najduži mjesec u godini rastegne se tako da pari dug kao godina. Nikad onaj 31 zadnji dan u njemu dočekati! Svit se istrošio još za Božić i Novu godinu, gricka ostatke tamo do Tri kralja, a onda štuf svega više i ne izlazi iz kuća. Nigdi nikog! Nema pasa! - rekli bi Šibenčani.
- ‘Aj ujutru još nekako, ali uvečer...Lipo te dikod strah uhvati!‘ - iskren je Mario Ljubić, posljednji šibenski urar. U njegovoj radnji u Kalelargi vrime kao da je stalo, sve je još onako kako je bilo dok je u njoj, na istoj katrigi, i s istin povećalom na oku sjedio pokojni mu otac Željko. Ali, nije svako zlo za zlo. Veli da mu to, što se posla tiče, čak i paše. Niko ti ne smeta, pa možeš na miru raditi. Mir i tišina! Eventualno neka mušterija zaluta pa donese sat u kojem triba prominiti bateriju. A to Mario rješava leva – leva.
Čak i kad je sat, kao što je ovaj bio, konveksno.- konkavan. Ima on tu aparaturu za sve, mogao bi čak i mali muzej urarstva otvoriti, pa turističkim grupama pokazivati kako su ‘reloje‘ štimali i navijali naši stari. I budilicu da ih svako jutro budi na posao, u ono vrijeme kad nije bilo mobitela!
- Bilo je nešto ljudi, pa čak i turista, kroz cijelo vrijeme Adventa, pa i do Tri kralja, bilo je tu i klizalište na Poljani, sve donedavna. A sad nema nikoga! I tako će to biti negdi do Uskrsa. To je već uobičajeni ritam života dalmatinskog grada, otkako se živi skoro pa isključivo od turizma - veli nam Mario, koji, kako već rekosmo, preko zime popravlja najsloženije kvarove na satovima, one koje ne može riješiti preko godine. Koje zahtijevaju vrijeme, strpljenje, dijelove koje nabavlja preko trgovačkog putnika Vlade iz Zagreba, s kojim radi dugi niz godina, s ćaćom mu je još radio.
- I priča mi šjor Vlade da se ja još dobro i držim, kako je u drugim gradovima. Eto, kazao mi je da je nedavno zatvorio u Zadru jedan kolega što mu je još dida bio urar. Našao je neki posao, jer se više od urarstva živjeti ne može. Zimi pogotovo, a ljeti, aj donekle!‘ - ćaskamo s Marijom. Baš onako kako se uvijek ćaskalo kod urara, raspravljalo o sporstkim, nogometno – košarkaškim temama, lokalnoj politici, ko je kome, ko je koga, i ostalim polu pornografskim temama. Dok se još ćaskalo. Danas se uglavnom šuti. I ‘lajka‘!
- Je, istina je da je prvi misec, pa čak i drugi loš, odnosno nikakav, ali radimo sedan miseci dobro. Ne moreš svako malo?! Ljudi su i malo depresivni, mi to sve razumimo, jer su se potrošili za Božić i Novu godinu, ali i to je normalno. Radi se ! Živimo! Ovo nam dobro dođe da se malo odmorimo! I da na godišnji otiđemo. A zamisli di bi bili da je ludnica svih dvanaest miseci?! Ko bi živ osta? - nudi drugi, optimističniji pogled u šibensku svakodnevicu Tomislav Zeko Baljkas iz ‘Ghetaldusa‘.
Ko je, ko nije, on je uvijek u gradu, jednako kao i susjeda mu Marijana Mutavdžija iz susjednog ‘Meca‘ – ‘Mi imamo svoje stalne mušterije, koji kod nas dolaze ciljano, kupit mobitel, zvučnik, gitaru, kome već što triba. Ili dres Dražena Petrovića, recimo. Mi jedini imamo dozvolu za prodaju koju smo dobili od mame, gospođe Biserke Petrović. I idu dobro, traže se cilu godinu. Naročito ovi narančasti, iz vrimena ‘Šibenke‘ – govori nam Marijana.
Candy bar preko puta nje je zatvoren, pak papir je na izlogu, što je i logično. Jer, kome bi se sad prodavali ti cukarini i gumeni bomboni, dok turista i drčine iz cilog svita nema nigdi na vidiku. Starčad koja živi po šibenskoj staroj jezgri to slabo duperava. Dosta im je, i previše, cukra i u krvnoj slici, oni gledaju kako bi ga skinili, a ne još da bi ga i sami kupovali!
Ali, još neke šibenske navike, uprkos svemu, opstaju. Kao ona da se zlato, lančići i rećine, kupuju u Bataljaka. Za krštenja! Zbog toga je i Siniša Mrdeža došao s Vidika u grad, u Kalelargu. Dođe dvaput misečno. Inače ne bi. Ima u svom kvartu sve, i kafić i dućan, što bi išao okle dokle, kad ima sve isprid kuće, odnosno zgrade. Ali zato ‘Bobis‘ uvijek radi, i kroz siječanj. Mušterije su najviše radnici, građevinari i obrtnici koji rade na uređenju stanova i apartmana, kafića i restorana, veli nam prodavačica Nina Čobanov.
Za sezonu se spremaju i u restoranu Medulić, u kojem mijenjaju kuhinju. Svakih par godina se moraju promijeniti peći, špakeri, aparatura koja sezonski radi non stop i koja se prekomjerno rauba. Isto kao i kamene ploče na trgu koje, upozoravaju nas prolaznici, lijepo izgledaju, ali su skliske. Pa su opasne čim malo kiše porosi. -‘Možda bi ih se moglo malo ‘štokovati‘ odnosno ‘izubati‘, da budu malo hrapavije?‘ - pitaju nas. A mi odgovor prepuštamo šibenskim konzervatorima, neka oni kažu može li ili ne može. Sve ovo oko nas zapravo je pod njihovom zaštitom. Sve je to staro i starodrevno, kao i heritage hotel Krešimir koji je iz - najmanje - 14 stoljeća.
Minimum, a možda je i stariji, veli nam dr. Ivo Glavaš, kojeg srećemo uz put. A, na crkvi Svetog Julijana još je jedan stariji, romanički detalj, iz 13 stoljeća. To je ostalo iza naših predaka. A iza nas, u 21. stoljeću, ostaju samo kese pustog smeća, i kao što je red iza velikih vjernika, odbačena božićna drvca. Pa je, usprkos pustoj gotici i romanici, dojama, kao da uokolo u špiljama, žive i prapovijesni ljudi, koji su ih evo ovaj tren izbacili iz svog brloga.