Šibenčani, koji također trpe posljedice epidemije, imaju malo prostora usred grada (osim Poljane) koji bi ih nadahnjivao prirodom. Ipak, treba se samo malo izmaknuti od pločnika i trgova, poći brdom Smričnjakom iznad Njivica i imat ćete što doživjeti.
Još do prije nešto više od godinu dana pristup fascinantnom vidikovcu brda Smričnjaka, visokog 164 metra, koje se uzdiže na zapadnoj strani predgrađa, bio je otežan zbog uskog puta i jedva prohodne staze kroz šumu.
A onda je Grad uredio put do dviju razina brda, pa se na viši vidikovac može doći i autom, a postavljene su i klupe za odmor. U tijeku je i dovođenje električne mreže, pa će cijeli predio biti osvijetljen. Vjerojatno će se postaviti i neki prodajni punkt da se izletnici i turisti mogu osvježiti.
Neobično je da je jedna mobilna mreža tražila da na vrhu Smričnjaka postavi svoje odašiljače, protiv čega su se pobunili stanovnici gradskog predjela Njivice, gdje se nalazi i zeleni Smričnjak. Od tog se nauma, čini se, konačno odustalo.
Želeći vidjeti nastale promjene u tom krajoliku zbog lakšeg pristupa zasigurno najljepšem vidikovcu Šibenika, zaputili smo se iz Njivica uzbrdo vrlo strmom Ulicom Ive Ivić Ivasa do kraja asfalta. A onda još strmijim utabanim putom do šume, gdje se dolazi do niže razine brda i vidikovca s talijanskim bunkerom iz Drugog svjetskog rata.
Zahtjevna hodnja
Ta je hodnja prilično zahtjevna, s ukupnom dužinom puta od oko 400 metara. Ali kad se izbije na kraj, ima se što vidjeti. Grad Šibenik od predgrađa Meterize, šibenske tvrđave, stara gradska jezgra, obala s katedralom, more i Kanal sv. Ante kao na dlanu.
U takvu prizoru i tišini gotovo da zastaje dah. Vrijedi ostati na tome mjestu i gledati. I vrijeme kao da stoji. Jedino sunce obilazi svoj put ka obzorju zapada.
Zavirili smo i u bunker s ispisanim imenima i porukama, u koji prodire slabo vanjsko svjetlo. Vidjeli smo u njemu čak i ostatke nekog ležaja. To, dakako, nije neki doživljaj poput onog vani.
Pri silasku susreli smo troje mladih koji su se iz kuće i s gradskih ulica zaputili u šetnju Smričnjakom. Jedna od njih, Anamaria, kazala nam je uz pozdrav da radije idu u brda rekreirati se nego hodati gradom s pripremljenim maskama.
Svratili smo na kraju i kod znanca Jere Labora i žene mu Karmele, čija je kuća zadnja u nizu uz brdo. U Domovinskome ratu četnici su minobacačima gađali taj predio, gdje su bili i branitelji. I Jere je ratni vojni invalid, hoda uz pomoć štaka, ali može voziti automobil.
– Ovdje smo još sedamdesetih godina sagradili ovu kuću – zbori Jere – a onda smo morali dograditi jedan dio, pa još od 2013. čekamo da nam to Grad legalizira. Ali ništa od toga. Zaboravili su nas.
A na vrh Smričnjaka, brda koje znam od malih nogu, do vidilice i sada odemo autom. Za malo uživanja za dušu i tijelo.