Kako je Nacionalni park Krka spasio šibenski turizam, odnosno ugostiteljstvo na šibenskoj rivi? Kako? Lipo! Spustio je cijene ulaznica, pa je time, u nedostatku drugih gostiju iz bijelog svijeta u Šibenik privukao naš domaći svit, masu Splićana i Zadrana, Zagrepčana. Koji su priko jutra i po danu bazali po Krki, uzduž i popriko, a popodne i navečer dolazili u Šibenik na ručak i večeru. Pomogla je i država, zabranom rada nediljom. Kako ja to znam? A reka mi čovik, Edi Renje, šta na rivi drži restoran "Stari grad" i koji je - po svemu onom što nam je ispričao - optimist glede i unatoč. Turizma i korone!
- Ako sedmi i osmi misec bude na onom što se priča, a to je 30 ili 40 posto od onog što je bilo lani i deveti ako bude dobar, jer je u pravilu bolji nego šesti, onda bi mogli prezimit ovu zimu, slaže "precizno" računicu Edi i dodaje staru istinu:
- Kad bi živili od onoga što zaradimo zimi, ne bi uopće preživili! Ni turizam ni mi s njime! Moram stvarno pohvalit ove mjere države koja je stvarno utrčala s njima u trenutku kad smo svi mi bili na kolinima. Da nisu utrčali s ovim potporama ljudima, našim zaposlenicima, vjerujem da 80 posto nas ne bi uopće otvorilo! Izdržati dva ili tri mjeseca plaćajući najam, plaćajući nekakve dadžbine, a ne uprihodovati ništa - nemoguće je. To je jednostavno bilo tako. Viša sila!, veli nam Renje, čija je računica jednostavna: ona dva mjeseca korone spasila je Vlada, uletila s lovom za zaposlene, ova tri miseca sezone bi trebala spasit zimu da bi svi skupa, kako tako dočekali, proliće, Uskrs i novu turističku sezonu 2021. Tek bi onda, kad je se dokopamo, mogli svi skupa viknit "Moj spas za me!"
Dvi jedrilice u 15 dana
- Ugostiteljstvo nije posal u kojem ćeš se obogatit, ali je posal od kojeg, ako si na dobroj lokaciji i ako imaš dobro posloženu ekipu, mo'š pristojno živiti. Kako onaj tko vodi posal, tako i ti zaposlenici. Svi ljudi koji kod mene rade su svjesni situacije, trenutno ih ima devet a u sezoni ih je lani znalo bit i dvanaest, trebalo je, uletjeli bi neki preko student servisa i tako. Apartmana i smještaja sam se riješio, ne mogu više nosat kufere, imam stalne podstanare, tako da sam i ovu krizu s te strane spreman dočekao, priča nam Renje i tako zaokružuje sliku šibenske 2020. Spašavaju je domaći podstanari i domaći gosti!
Zadnjih je godina znalo sve vrvit od jahtaša, ove godine nema nikoga. U zadnjih su 15 dana, kažu nam, dvi ili tri jedrilice pristale na rivi.
- Krka nas je spasila! Spasila! Al to ne traje dugo, ja mislim da je tome kraj ovog tjedna, još jednom ističe Renje, a mi samo klimamo glavom. Je, te promotivne cijene, 50 kuna za odrasle, mukti za malu dicu, i 25 kuna za veću dicu, pa je bija i obiteljski paket od 100 kuna, s vaučerom za popust na spizu i mukti dekicom, to je bija pravi mamac za doć i poć na Krku, koji je čak iz Slovenije dovuka najprije u Skradin, a onda i u Šibenik iz "dežele", iz koruških Mežica, na samoj granici sa Austrijom našeg simpatičnog gosta Branka Steržea. Bio je na Krki čak dva dana zaredom. I subotu i nedjelju! A zadovoljan je i smještajem u Skradinu jer se za cijenu čak mogao i cjenkati:
- Ajte, recite vi koliko bi dali, kazali su mu domaćini. Naravno, brzo su se našli. Da je bila gužva kao lani, ne bi bilo cjenkanja moj Branko, velimo mu ja i Nikša, a on se smije.
- Ne bi, ne bi. Ne bi bilo ni mjesta slobodnog!
Ovako je iskoristio prigodu da obiđe i Tvrđavu svetog Nikole, jer je čuo da i tu postoje neki popusti i pogodnosti, ali onda mu je za oko zapeo i brod kojim se ide za Jadriju, pa kad smo mu rekli da i on prolazi pokraj Svetog Nikole, te da se na gradskoj plaži može i okupati s pogledom na UNESCO-ov spomenik, brzo se odlučio prepustiti u ruke kapetana Jadrana Bausa. Gremo, fantje!
Četvero stranaca
Optimizam ne napušta ni Anu Cigić, koja luštra svoj "Oda"bar i okolo njega tako da sve blišti i brila od lipote i čistote. Čak je i cviće zasadila, i metnila pokraj njega pismenu molbu da ga ne uništavaju. Računajući valjda da su oni koji bi takvo što radili barem pismeni. Samo da ne bude "Uzalud vam trud, pisači!" Da oni čitaju, ne bi ni po lipoti gazali! Al, pustimo mi njih, vratimo se Ani, koja je svoju vegetarijansku vegansku priču s "Odom" počela lani u šestom misecu - zdrava hrana, zdravi sendviči, salate, sirove torte - i za prvu godinu je bilo osrednje.
Računalo se kako će ova biti bolja, velika su bila i očekivanja i planovi. Ali čovik snuje, a korona koronuje - nije se radilo dva miseca, otvorilo se 18. svibnja i otada do danas, u ovih miseca dana Ana je u svom baru imala točno četvero stranih gostiju - slovima i brojem. Jedan par iz Njemačke i jedan par iz Poljske. Sve drugo - ono klijentele što još ima - domaći su gosti.
- Ima ih toliko koliko ih ima. Al", izbora nema. Il" ćete radit, il" nećete, pa dižete sidro. Ja sam odlučila ići dalje, sama radim, tu sam u podnajmu, i tako je, kako je. Pa, nije ni lani u ovo doba bilo turista. Al" se nadam da će bit bar nešto u sedmom i osmom misecu. Meni je i lani u ovom misecu promet bija ka i u ovom. Bila sam nova, tek počela. I sad opet idem ispočetka, odlučna je Ana Cigić.
A odlučan je i naš Zvonimir Storić, sezonac "Zelenog grada" kojeg zatičemo kako trimerom kosi kamene ploče u strogom centru tisućljetnog Šibenika, tik uz Samostan svetog Frane, u kojem je i Nacionalno svetište svetog Nikole Tavelića, koje ove godine slavi veliki jubilej - 50 godina od kanonizacije prvog hrvatskog sveca, franjevca i mučenika. A paćenici su i svi oni koji rade u znoju lica svog, u podne, ka mi i naš Zvone. Ali, ne slaže se pristali mladac iz Čiste Velike baš s nama.
- Bitno je da se radi, savjesno i odgovorno, da je posal pošten i legalan. Nije sramota radit, pogotovo ne danas kad posla baš i nema na bacanje - veli nam Zvone.
Pametan je dečko, govori ka da je biskup. Kako i neće, kad je inženjer agronomije, ovo mu je sezonski posao, dok ne dođe pravi, stalni.
- Ovo vam je korov, ponajviše crkvina, i njemu ne treba više od tjedan dana da naraste. Ovo je treći ili četvrti put da kosim na ovom mjestu, a reklo bi se da nije nitko ništa taka. Ali, ove godine ima jako malo ljudi, nema turista, nitko ne gazi, a bilo je i dosta kiše, odnosno vlage, i to zelenilo između ovih starih ploča, di su veće fuge, i di je malo zemlje između njih, samo buja, sipa kao iz rukava stručnu ekspertizu mladi inženjer agronomije. Nema što, dečko je za pet, dajemo punu preporuku da ga direktor Novica odmah zaposli na održavanju gradske hortikulture. Tri u jedan - zna, vridan je, a i odličan je za marketing. Ima i sliku i spiku!
Dok Zvonimir trima, njegove kolegice iz "Zelenog grada" - to se sad stručno reče higijeničarke - metu iza njega otpad da ne ni netko slučajno popuza po pločama, a i da je lipše vidit. Bilježimo usput i primjedbu jednog od naših sugrađana - ime i podaci poznati i meni i Nikši - da napišemo gradskim ocima da je stanje s javnom rasvjetom u staroj gradskoj jezgri "katastrofa", pa da malo o tome povedu računa. Uvečer ne gore svitla, po pojedinim ulicama, ne vidi se ništa!
Torta i sir
A onda idemo dalje, a pokraj ateljea Vila nas naš vridni umjetnik nudi - tortom. Lipa, čokoladna, masna, Bog bi je ija, već se lagano počela topit na onoj vrućini, na bilom pijatu, pinjur pokraj nje. A Vilina Nikolina Jemo nudi nas lipin, konavoskin siron, narizanin na fete... Ne znaš čega bi se prije mašija! I zube polomija! Jer, Vilina je zajebancija ozbiljan umjetnički posal, nema tu "štrc brc". Torta je od komada koltrine, silikona za kade, piljevine, komada metle, fila sjaji jer je lakirana, dolje je matirana...
- Znaš kad sam ja donio 108 komada ovih torti u Dubrovnik na vjenčanje, za svakog uzvanika po jednu, niko nije znao da nisu prave, samo mladenci, konobari i mi. Podijeljena je oko ponoći, s pravom, voćnom tortom. I svi su se mašili za ovu moju, čokoladnu, žene su muževima davale svoju voćnu. "Aj ti ovu, ja ću čokoladu!" Pa su mislile da je smrznuta, neki su tukli do piljevine, mene je više vilica boljela od smijanja, jer nitko nije glasno htio reći ništa, da ne ispadne "bijela vrana". Tek smo im poslije rekli da je to poklon za uzvanike, kao konfeta, i da je umjetnički rad, pop - art, i nastalo je opće oduševljenje. Poslije su nas danima zvali kako su oni istu tu tortu kao pravu davali svojim gostima - kao, donijeli su s vjenčanja - vadili iz frižidera, i umirali od smijeha prateći reakcije ukućana koji nikako nisu uspijevali otkinuti ni mrve od torte koja je izgledala fantastično. Ne kao prava, nego i bolja od prave! Jedna me je slastičarka čak pitala prije neki dan kako radim filu, je l" s parom?
- Pa, naravno, velim ja, kako bi je inače dobio ovakvu!
- Da, to je nemoguće bez pare! - složila se i ona.
Nije Vila radio samo torte, nego i krempite, koje su izgledale i bolje nego prave. A ovaj svoj umjetni sir, kad je ponudio jednom znalcu, kao konavoski, popio je od njega "jezikovu juhu".
- Ti ćeš meni govoriti o siru? Ko da je ne znam koji je i kakav konavoski sir. On baš ovako mora izgledati!" A onda je zagrizao. I jezik pregrizao. Skoro doslovno...
Eto, tako je to s Vilom, i njegovom Nikolinom. Njih ne možeš u ovom našem Šibeniku ni preskočiti ni zaobići, postali su neizbježni, bez njih ni reportažu više ne mo'š napraviti. Oni su i ovi put meni i Nikši bili - višnja na torti.