Žaje polako odlaze. Ocu Josi, dugogodišnjem uspješnom vođi dobrovoljnih šibenskih vatrogasaca, ovih se dana na drugom svijetu pridružio i najstariji sin, 88-godišnji Marko.
Sveučilišni profesor, hrvatski veleposlanik i „vječni“ zaljubljenik u glazbu. Kako, primjerice, zaboraviti jednu prekrasnu parišku noć, kad je prilikom proslave Dana državnosti Marko kao ondašnji veleposlanik Lijepe Naše sjeo za klavir i diplomatima drugih zemalja, te svojim prijateljima Hrvatima na više nego emotivan način odsvirao „Šibensku baladu“, službenu himnu svog rodnog grada.
Neće Marko nedostajati samo kćerki Lani, te svojoj braći Jošku i Anti, koji je bio direktor Hajduka, te jednakim žarom nosio bijeli dres, kao što je i branio narančastu boju rodnog Šibenika.
Najstariji Žaja će itekako faliti skupini starih Dalmatinaca, koji se još uvijek sastaju petkom u zagrebačkom hotelu „Dubrovnik“, a gdje Šibenčane, Splićane i šibenske bodule rado pohodi i Antun Plenković.
Nekadašnji „gazda“ teniskog turnira u Bolu na Braču, bolje rečeno stric aktualnog premijera Andreja Plenkovića. Podsjećajući na dane, kad antagonizma među dalmatinskom gradovima (i studentima) nije bilo ni u tragovima.
Žaje su imale svoje obiteljsko gnijezdo u šibenskom Varošu. Pedesetak metara zračne linije od Arsena Dedića i Vice Vukova. Zato Markovom smrću odlazi bokunić onog starog težačkog Šibenika, silno naklonjenog glazbi i sportu.
Marko Žaja će, stoga, svoje zadnje počivalište naći na starom šibenskom groblju sv. Ane. Njegova urna bit će položena kraj oca Jose i majke Anđelke.
I tek će se poneki stari Šibenčanin sjetiti da su Žaje zapravo Džaje. Da potječu iz prominsko-miljevačkog kraja.
Baš kao i Tomislav Ivić, i Stipe Pletikosa. Točnije iz sela Mratova, odakle su preselili u Šibenik.
A Žaje su postali tako da je dekoncentrirani matičar kod upisivanja u matičnu knjigu jednostavno zaboravio na početno „D“!