DANE I RADA

Da smo mi u Americi, o njima bi se snimao film, kao o Bonnie Parker i Claydeu Barroweu. No nemamo mi režisera za to, iako se scenarij za jedan blockbuster nudi sam od sebe. Zamislite da netko u MGM ili Paramount donese priču o umirovljenom radniku Stanice za tehnički pregled kojeg u plavom radnom mantilu odvode iz ružičasto obojene kuće na kat s pašamanom u Dubravi, s par tisuća kuna penzije, koji na svojem računu u Jadranskoj banci, odnosno HPB-u, ima pet-šest milijuna USD, a njegova jednako vremešna supruga, prodavačica pozamanterije, igle i konca za kukičanje, ima svoju firmu kojoj na račun šefovi Shella i ExxonMobila uplate nekoliko milijuna dolara, od čega je dva milijuna dolara čista zarada, profit...

Tko bi mogao igrati Danu, kako prolazi pokraj fotoreportera dok ga policija vodi u “maricu”, i govori im “lešinari”? Možda Gene Hackman ili Anthony Hopkins? Ili Eli Wallach, da je živ? A Radu kako pjeva u crkvenom zboru, držeći partituru u ruci? Možda Olivia Colman, koja u seriji “Crown” glumi Elizabetu? Ili bi filmski moguli odbili scenarij kao nevjerojatan. Milijuni u Dubravi?! I to ne onoj zagrebačkoj, nego ovoj šibenskoj, kod Birnja? Ma, dajte, molim vas! Ne bismo ni mi vjerovali da se nije dogodilo, ovog ljeta. I malo je što potreslo Hrvatsku kao ovaj događaj s epicentrom u Južnim Škugorima, u trokutu između Kebine klesarije, Lapčevićeve kave i Sokolarskog centra.

Plenkoviću se tresla Vlada, u Saboru se osnivalo istražno povjerenstvo, padao je rejting političkih stranaka, tražila se smjena ministara. Tresla su se brda, rodilo se – niš. Kao i uvijek u Hrvatskoj. Od svih sankcija, Dane i Rada zasad su ostali samo bez spomen-ploče ispred crkve u Dubravi. Kojoj su “učinili zavit” za 50 godina braka, i obnovili joj krov. Da se slučajno ne sruši kad vjernici krenu ispovidat grije. Ni svetoj materi crkvi novci nisu bili mrski kad su joj Dane i Rada davali, nisu se pitali odakle penzioneru stotine tisuća kuna, pa ih daruju kao da su karamele. Koje ni sad ne misle vratit, nego samo uklonit spomen-ploču. Da ne bode u oči...

OBNOVA SVETOG IVANA

”Svet Ivane o moga Trogira”, pjevalo se nekada, a danas se Svetim Ivanom ponose – Šibenčani. Treća i najveća šibenska kopnena utvrda obnovljena je europskim novcem i otvorena u lipnju 2022. godine, nakon što su prethodno istu proceduru obnove i face liftinga prošle preostale dvije utvrde – Sveti Mihovil i Barone.

Nije to išlo ni glatko ni lako, bilo je tu i probijanja rokova, i zastoja zbog pandemije, i rata između gradske uprave i projektanta, ali na koncu se sve zaboravilo – čak i “turski šator” koji je bio meta žestokog predizbornog rata između šibenskog HDZ-a i Hrvoja Zekanovića. Zeko je i onda radio performanse, ne diže on paru samo “njima”, Milanoviću i Grmoji, nego “svima”, pa je tako na sakrosantnom mjestu, šibenskom Place de la Concorde, trgu između katedrale Svetog Jakova i Gradske vijećnice, razapeo jedan mali najlonski šator iz Kauflanda: Eto što vi radite šibenskoj i hrvatskoj kulturi! Šaka u oko je ovo!

Ostat će zabilježeno i da je na otvaranju Svetog Ivana gradonačelnik Burić zahvalio i ekipi Matije Bumbaka, koja je prije sadašnje, na čelu s Petrom Mišurom, radila u gradskom Odjelu za EU fondove. To je u našem okruženju prilična rijetkost – da se netko sjeti “bivših” – pogotovo ako su otišli s povišenim decibelima. No to je šibenski gradonačelnik – taj ne zatvara za sobom vrata i ne ruši mostove, od njega bi brojni mogli učiti što znači pojam “soft power” – “meka moć”. Zahvaljujući kojoj egzistira u šibenskom javnom i političkom prostoru, evo, već punih 30 godina. I zahvaljujući kojoj se svaki uspjeh Šibenika njemu pripisuje, a sve što miriše na problem odbija se od njega kao od teflon tave. I Sveti Ivan je dobar primjer. Potencijalno golemi skandal, koji se već valjao novinskim prostorom, kroz rat s Ilekovićevima, sudsku zabranu radova, milijunske odštete, pretvorio se u “trijumf as usual”.

VELIKI POŽAR U ZATONU

Bilo je u povijesti Krešimirova grada velikih požara, pamti se kornatska tragedija, pamti se i požar koji je uslijedio nakon bombardiranja na Svetu Lucu, 13. prosinca, u Drugom svjetskom rata, a od 2022. pamtit ćemo i požar koji je 13. srpnja ove godine u Zatonu i Raslini progutao 20-ak kuća, nekoliko automobila, a ozlijeđen je i jedan vatrogasac.

Stanovnici su morali bježati iz kuća, neki su evakuirani i brodicama, u pomoć su skočili i susjedi Biličani – na muci se poznaju junaci – uz 300-tinjak pripadnika profesionalnih i dobrovoljnih vatrogasaca pomagala je i Hrvatska vojska, kanaderi i Air Tractori. Na požarište je iste večeri došla i hrvatska Vlada s premijerom Plenkovićem, nakon njega i predsjednik Milanović, a izgorjela je golema površina – oko 2000 hektara, u kojima i kuće, loze, masline. Šteta je milijunska, i još uvijek se sanira.

Prolilo se nakon požara more velikih riječi i obećanja – kako treba bolje prevenirati, čistiti šume, dignuti plaće dobrovoljnim vatrogascima – ali, kao i uvijek, sve se to zaboravilo nakon prvih kiša. To će se opet aktualizirati kad ponovno plane. Sad su problem poplave. “Pliva Dolac! Šta ćemo s tim? Di je Dulibić? Uteka u penziju?! I Burić, on je s njin obećava da će riješit Dolac, još u prvoj predizbornoj kampanji, a već je tri mandata gradonačelnik?”

NOVI GRADSKI PRIJEVOZ

Šibenik je s prvim danom rujna dobio novi gradski javni prijevoz, kako mu se tepa od kraja ljeta, zahvaljujući sjajnoj slici koju tvore ganjc novi narančasto-crni MAN-ovi autobusi i nagrađivani info-totemi sjajnog šibenskog dizajnera Ante Filipovića Grčića, koji je i s njima, alkarski rečeno, pogodio – u sridu. No, što se građana tiče, odnosno korisnika usluga, njima je manje bitno koje su boje totemi i kako izgledaju, a bitnije im je da autobus dođe na stanicu u uru koja tamo piše. A s tim je bilo, i još uvijek ima problema, kao i s pokrivenošću grada, odnosno naselja koja ga tvore, pa brojem linija i čitavog niza drugih manjih ili većih pritužbi koje građani u dnevnom režimu sipaju na račun Gradskog parkinga, izravno ili preko društvenih mreža.

Jesu li u pitanju samo porođajne muke, ili će i novi gradski prijevoz preko noći ostarjeti i teleportirati se u prošlost, pa biti opet kao onaj stari “Autotransportov”, pokazat će vrijeme. No bilo bi šteta prokockati ovaj “poklon” koji su Šibenčani dobili uz Poljanu, kao dio “integrirane mobilnosti” koju je, kao i štošta drugo, ižinjala ekipa za EU fondove iz odjela Petra Mišure. Koji je, kao i ostali, gutao knedle kad je gradonačelnik obećavao da će prijevoz biti – besplatan. No pokazalo se, kao i toliko puta dosad, da mu to nitko nije uzeo za zlo, mada se oporba pokušavala uhvatiti za ta “iznevjerena” obećanja. Burić se lako izvukao na rat u Ukrajini, divljanje cijena goriva, nedostatak radne snage, inflaciju.

– Eto, ako će karta biti jednu kunu, priznajem da sam obmanuo javnost! – kazao je u lipnju. A onda u rujnu dao mjesec dana besplatno, a onda nakon toga i uveo karte, malo skuplje nego jednu kunu. Ali opet nitko ne govori da je prijevoz skup, nego da su autobusi novi i da lijepo izgledaju. Problem će biti ako ne postanu točni i redoviti, pitura ispuca, a tapecirung se počne guliti...

PROMJENA IMIDŽA

Nekad je bilo uobičajeno da Šibenik bude sinonim za sve najgore, čak i kad to nije baš odgovaralo istini. Grad s najviše socijalnih iskaznica, s najviše zatvorenih tvornica, s najvećim brojem nezaposlenih, godinama smo bili prozivani kao jedini grad bez kina, bez kazališta, bez klupske scene, bez ičega. A sada smo sinonim za sve najbolje, pa čak i onda kada se nama čini da se ovima sa strane čini da smo i bolji nego što jesmo.

Eto, Zadrani pišu: “Ako želiš čuti neki dobar urbani koncert u Zadru, dođi u Šibenik!” Tko je to prije deset ili petnaest godina, dok je Zadar u vrijeme Kalmete i Dominikovog pape Zdravka Livakovića bio sinonim za razvoj i gospodarsko čudo, mogao i sanjati?! A danas Šibenik i Šibenčani dobivaju priznanja i nagrade, usmene i pismene, sa svih strana leva-leva...

Eto, Martinska je dobila nagradu “Ambasador” za najbolju plesnu destinaciju 2022. godine, kolega Hrvoje Gunjača s HTV-a dobio je nagradu za najbolju reportažu, “Marko Polo”, Ivo Mikuličin čak dvije, ako ne i tri, za životno djelo, pa “Frana Bučara”, nagrađen je i dugovječni kolega Joško Čelar, nagradu za životno djelo u turizmu dobio je i Dane Slamić, pa vrijedni ekološki aktivist Goran Šimić, koji je u ožujku postao “Ponos Hrvatske”, arhitekt Ante Vrban dobio je nagradu za najljepšu privatnu nekretninu u Europi za svoj stan na šibenskoj rivi, što je bar za koji postotak diglo cijenu svih nekretnina u Šibeniku, isto kao što je i uspjeh “vatrenih” u Kataru podigao vrijednost svih hrvatskih nogometaša, ma gdje oni bili, Kuća umjetnosti Arsen proglašena je kulturnom atrakcijom godine, Investitori Fausta Vrančića dobili su hrpu nagrada, uključujući i Grand Prix, pa haiku umjetnici Aljoša Vuković i Danijela Grbelja, čije je nagrade teško i prebrojiti... Vibrantno, reklo bi se to pomodno. Ili po starinski: A ko će ka mi?! A ima i ona bosanska: Znan ja nas...