Nije prvi put da na adresu šibenskog skloništa za napuštene životinje koji vodi tvrtka “As Eko” dolaze pritužbe prijatelja životinja i udruga za zaštitu životinja zbog uvjeta držanja i načina postupanja sa psima i mačkama o kojima se skrbi to sklonište.
Ovaj put apel za pomoć i provjeru stvarne situacije u šibenskom skloništu uputila je dugogodišnja volonterka. U strahu da je riječ o mogućem zanemarivanju, možda čak i zlostavljanja nesretnih životinja, obratila se našoj redakciji nakon što je vidjela objavu njemačke udruge Fellkinder in Not na kojoj se vidi kako članice te udruge u kombiju odvoze pse iz nekoliko skloništa u Hrvatskoj. U videu se tako vide i boksovi sa psima iz “As Ekova” skoloništa, a među njima i jedan s prestrašenim crnim psićem u kutu i krvavim tragovima po podu.
- Kao bivša dugogodišnja volonterka znam da je bilo mnogo nepravilnosti u tom skloništu i mnogo prijava, a situacija nekada bude malo bolja pa opet lošija. Znam za dosta slučajeva kada su psi stradali zbog prenatrpanosti, odnosno bolesti ili međusobnog neslaganja. Točno, prije dvije godine jedna kujica koja je stradala u prometu, s ozljedama je čekala veterinarsku pomoć nekoliko dana u skloništu “As Eko”. Kad joj je pružena pomoć bilo je prekasno. Za to sam dobila dojavu kad je već bilo sve gotovo, direktno od svjedokinje koja je našla kujicu i prijavila to komunalnom redaru u Šibeniku. Pregledom JIC-a (Jedinstveni informacijski centar za napuštene i izgubljene životinje, Uprave za veterinarstvo u Ministarstvu poljoprivrede) vidjela sam da neki psi koji su zaprimljeni u sklonište nisu ni bili upisani ili su brzo bili izbrisani, a za navedenu kujicu nisam vidjela da je bila upisana. Također, na Facebook stranici udruge Fellkinder in Not, postoji album Regensbockbrucke gdje su sve uginule životinje, a među njima često su i psi iz “As Eka”. Nadam se da situacija nije loša kao što se čini iz priloženog, ali pogled na boks me brine s obzirom na iskustva i dojave iz prijašnjih godina – navodi zabrinuta ljubiteljica životinja koja je svoje pismo, među ostalim, uputila i veterinarskoj inspekciji te državnoj Upravi za veterinarstvo. Njezini podaci poznati su redakciji, ali nas je molila da njezin istup u medijima ostane anoniman.
Bučni lavež
“As Ekovo” sklonište smješteno je u šibenskoj industrijskoj zoni Podi. Dolazak naše novinarske ekipe u sklonište popraćen je bučnim lavežom pasa koji su nahrupili na ograde boksova. Dočekuje nas voditeljica skloništa Ana Kapov, diplomirana veterinarka koja je u sklonište na Podima došla prije godinu dana. Odmah na početku odbacuje bilo kakve sumnje u zanemarivanje ili loše postupanje sa psima. I krvavi pod u spornom boksu, ističe, nije rezultat nikakvog zanemarivanja.
- Riječ je o psu koji je imao ozljeđenu šapu, nešto u vidu porezotine i krv na podu je to te rane. Psu je odmah pružena pomoć i rana je sanirana – tvrdi Kapov.
U šibenskom skloništu, kako nam kaže, trenutačno je oko 135 pasa. To je nešto više negoli je njegov registrirani kapacitet prema kojem je za pse osigurano 128 mjesta, a za mačke 20.
- Imamo 13 vanjskih boksova i sedam u kontejnerima te 10 izdvojenih boksova koji imaju vanjski dio za ispust i zatvoreni, unutarnji dio. Imamo još sedam mjesta za životinje u izolaciji te četiri mjesta u bolnici. Sve je u skladu s pravilnikom o skloništima u kojem je propisano koliko mjesta mora biti po psu – navodi dalje Kapov. Ističe kako sve životinje koje se dovedu u sklonište najprije budu pregledane, čipirane i cijepljene protiv bjesnoće, što je i obvezno prema zakonu, ali im se daje i cjepivo protiv zaraznih psećih bolesti. Zbog njihova zdravlja, kaže Kapov, premda, dodaje, to cjepivo nije obvezno prema pravilniku o skloništima.
- Nakon što se životinje cijepe, promatramo ih nekoliko dana i ako je sve u redu - kastriramo ih. Svi u skloništu su kastrirani i pod stalnim su veterinarskim nadzorom. Kada nam dođu novi psi, prije negoli ih stavimo u bokseve, prođu neko vrijeme izolaciju, a onda idu u bokseve i pazimo kako se slažu jedni s drugima, pratimo ih nekoliko dana, gledamo ih kod hranjenja i ako vidimo da se neki ne slažu, premjestimo ih u drugi boks gdje se međusobno slažu - objašnjava Kapov.
Obilaskom bokseva, međutim, već na prvi pogled uočava se razlika u smještaju kada je riječ o tzv. kontejnerskim i tzv. vanjskim skloništima. Iako, na prvu životinje ne izgledaju loše, u vanjskim skloništima u oči odmah upadaju neobične pseće kućice u kojima bi životinje trebale spavati ili se skloniti od hladnoće, vrućine ili kada pada kiša. Naime, kućice za pse su - vodovodne cijevi! Sve su iste veličine i za male i za velike pse, a da bi životinje kako-tako mogle ležati u tim okruglim cijevima na dno su stavljene deblje daske. Iznad cijevi postavljene su limene nadstrešnice, no jasno je da kad pada kiša s imalo jačim vjetrom da pada i u “kućicu”. Jasno je, također, kako je zimi u tim betonskim cijevima vrlo hladno, a ljeti kada se zagriju na paklenim vrućinama vjerojatno više sliče na pećnice negoli na ugodan zaklon i mjesto za spavanje. Uostalom, i ove zime kada su bili naleti hladnog vremena Šibenske šape, udruga za pomoć nezbrinutim psima, poslala je apel građanima da skloništu doniraju deke kako se psi ne bi smrznuli! Nešto bolji smještaj, moglo bi se činiti, imaju psi u kontejnerima, jer osim zatvorenog dijela imaju otvoreni dio, no on je zagrađen sa svih strana tako da psi kada iziđu “na zrak” mogu vidjeti samo komadić neba iznad boksa.
- Ljeti su boksevi zaštićeni nadstrešnicama od sunca, a biljke penjačice koje tada obrastu ogradu i lim u vanjskim boksevima stvaraju hlad. Da se osvježe ljeti u boksove stavljamo i bazenčiće s vodom – kaže Kapov.
Dodatan problem ipak predstavlja i to što se psi ne izvode redovito u šetnju, što je vrlo važno i za njihovu socijalizaciju, kontakt s drugim, nepoznatim psima i ljudima. Psi koji nisu socijalizirani ne mogu se pak udomiti. Voditeljica Kapov kaže kako zaposlenici skloništa, a njih je četvero, pse vode u šetnju, ali iz njenih riječi, jasno se da zaključiti, kako u slobodi barem na kratko uživaju tek malobrojni.
- Ne vodi se svaki pas u šetnju. Neki se vode. To rade naši djelatnici, oni znaju koga mogu voditi. Ima pasa koji se ne daju voditi, koji na to nisu navikli. Nama dođu psi koji su neprilagođeni i treba proći neko vrijeme da se priviknu. Naši se djelatnici trude i uvijek im pristupaju nježno.
Redovito čišćenje
No, četvero zaposlenih uz redovito čišćenje i pranje boksove tamo gdje na podu nije šljunak nego beton ili pločice, hranjene i obavljanje drugih poslova, među ostalim i onih šinterskih kada odlaze u druge gradove i mjesta gdje prema dojavi komunalnih redara love pse lutalice, teško da može redovito izvoditi pse u šetnju i uz to posvetiti se onima koji su plahi i boje se ljudi kako bi pridobili njihovo povjerenje. Zbog toga, priznat će Kapov, u skloništu ima nekoliko pasa koji bježe ili nepovjerljivo laju čim im se netko približi. Jedan od njih je i smeđi mužjak u tipu ovčara kojemu oko ušiju vise dugačke “dredloksice”. Ta zapetljana dlaka oko ušiju može ukazivati i na problem s ušima, ali psa veterinarka Kapov u godinu dana od kada tu radi nije uspjela pregledati jer mu, kaže, ne može prići. Sve to ukazuje kako bi uvjeti i briga za napuštene životinje u “As Ekovu” skloništu na Podima mogla biti puno bolja. Kapov pak najvećim problemom smatra udomljavanje, koje, unatoč nastojanjima i objavama na službenim web i stranicama skloništa na društvenim mrežama, ide sporo. Spašavaju ih, ističe, volonteri i Šibenske šape koje pronalaze privremene udomitelje, najčešće za štence.
Pa ipak psi se u skloništu, tvrdi Kapov, najčešće zadrže u prosjeku oko šest mjeseci, za što je, mahom zaslužna udruge Fellkinder in Not, ista ona na čijim je stranicama i uočen “As Ekov” krvavi boks!
I direktor skloništa Damir Vrvilo kategoričan je u tvrdnjama kako u skloništu nema zanemarivanja životinja, štoviše misli kako na ljestvici od 1 do 10 sklonište može imati ocjenu 6 ili 7!
- Sve životinje u našem skloništu su pod nadzorom veterinara. To je kao i u humanim bolnicama. Pa, zar tamo isto nema krvi?! Ali šalu na stranu, imamo licenciju Ministarstva poljoprivrede i dva puta nas godišnje obiđe veterinarska inspekcija i svaki put ako inspektor uoči kakav nedostatak mi to ispravimo, a reagiramo i ako bude pritužbi udruga. Nastojimo dizati standard i uvjete u kojima držimo životinje. Pitate me za cijevi u kojima spavaju psi? Mi smo nekada imali drvene kućice, ali njih psi izgrizu i nakon tri godine trebali bismo nabavljati nove. Ovo s cijevima i nije bila moja ideja, nego jednog gospodina iz Ministarstva poljoprivrede. Te cijevi imamo već pet ili šest godina, a ne biste vjerovali neki psi kada pada kiša žele biti vani – govori Vrvilio i ističe kako su u proteklih 15-ak godina koliko postoji sklonište u Šibeniku, uvjeti vidno poboljšani, uključujući i to da psi imaju više prostora te boksovi ljeti imaju hlada.
Slabo udomljavanje
Priznaje kako mjesta za poboljšanje ima, ali kako će to “As Eko” napraviti u skoroj budućnosti nije mogao reći.
- Ima prostora za poboljšanje, ali se ne može reći da su sada uvjeti loši. Radimo sve u skladu sa zakonom. Ali, postoji senzibilitet ljudi, recimo od 1 do 10. Netko će sa psom spavati u krevetu, ali meni je to bolesno. Ima i onih koji pse drže na lancu i tuku ih, a takvi su, po meni, za zatvor. Mi smo na toj ljestvici na 6 ili 7. Životinje su nahranjene, pod zdravstvenom skrbi, kastrirane... Što bi sada pse trebalo voditi u kolicima kao djecu?! Ne treba životinjama davati ljudske karakteristike. Naši ljudi slabo udomljavaju napuštene životinje, a mi surađujemo s njemačkom udrugom Fellkinder koja dolazi jednom mjesečno i doveze 10 ili 20 pasa, nekada i manje. Oni paze komu pse daju i nama čak šalju slike i videa udomljenih životinja tako da ti psi nisu završili u nekoj farmaceutskoj industriji kako neki misle - zaključio je Vrvilo, napominjući kako priča o skloništu na kraju ovisi i o novcu. Zbrinjavanje napuštenih životinja, tvrdi, košta puno više negoli “As Eko” dobiva od gradova i općina koje s njima sklope ugovore.
No, priča o dobrobiti životinja, pa tako, a možda i prije svega onih napuštenih, ne može se svesti na izreku “koliko para, toliko muzike”! Čak i kada je sve po zakonu, ako taj zakon, primjerice, dopušta da u skloništu na jednog zaposlenog ide čak 50 životinja. Kao i šibenskom slučaju, gdje je sve po propisima, ali četvero “šintera”, da imaju i najidealnije uvjete rada, napuštenim životinjama ne bi mogli pružiti sve što bi im trebalo!
