Šibenik je u utorak u podne nakratko bio glavni grad Hrvatske. Umjesto Zagreba. Koji je imao šansu dočekati zlatne hrvatske vaterpoliste, ali ju je uprskao. Šibenik nije. On je svoju dicu kojom se diči – Ivicu Tucka, Juru Marelju i Pericu Bukića – dočekao kako i pisma kaže i kako se priliči kad svoj dočekuje svoga. Najboljeg na svitu. Usrid bila dana, da svi vide, na Poljani, koju smo nakon toliko godina oteli parkingu i autima i opet je učinili centralnim gradskim trgom, na kojem ovaj naš lipi i drevni Krešimirov grad ponovno slavi svoje najveće uspjehe. Svi skupa i zajedno – i oni veliki i oni mali, svi kao jedno, svi kao Šibenčani i svi kao Hrvati, svi pod istom vaterpolskom kapicom i svi jednaki pod ovom kapom nebeskom.
Kao da smo u ratu
Ujedinjeni u zajedništvu. Koje nas je i održalo, a evo, na koncu konca, sada dovelo i na vrv svita. Kad su se gori popeli Tucak i Marelja, ko da smo i mi s njima. Jednako smo se grizli, tukli, nadali i mi vamo i oni tamo, s jedne i s druge strane ekrana. Bili smo jedno tilo i jedna duša! Njihova je medalja i naša medalja. Ode su se, u ovom gnjizdu, ti sokolovi legli. Mi smo te tiće i repce ode gojili i pitali, odavle su poletili u nebeske visine. I na krov se svita popeli!
I zajedno sa Šibenikom, koji je disao za svoje, tako je u utorak, i dan prije, u ponediljak, i dan prije u nedilju, i dan prije u subotu, disala cijela Hrvatska. Jer, kao što je Šibenik imao u toj reprezentaciji svoje, tako je u njoj svoje imao i Dubrovnik, i Split, i Rijeka, i Zagreb. Čudesna je ta lopta i čudo je taj sport. Koliko emocija stane u tu jednu obranu, u tu jednu sekundu, u tu jednu loptu koja, što bi rekao Mate Baturina, dikod uđe, a dikod ne uđe.
Jedanput ti se čini da će ti srce puknit od tuge, drugi put od sriće. Put od pakla do raja miri se u milimetrima, a moraš za njega krvariti danima i tjednima. Čitava se nacija identificira s dečkima, kao sa svojima, s najrođenijima. Kao da smo u ratu. Ponovno zastave, crveno-bijeli kvadrati, ponovno napad, ponovno obrana. “Borimo se kao lavovi”, “vode oni, vodimo mi, promašuju oni, promašujemo mi”, što bi rekao izbornik Tucak. Ili kako je to rekao Loren Fatović: “Vodi se rovovska bitka, do zadnje sekunde.” Čak i preko nje, jer su nakon zadnje sekunde uslijedili peterci, u kojima je Mate Anić skinuo udarac Di Fulvija, a Marko Žuvela zabio za pobjedu. I zlato. Učinio nas je treći put svjetskim prvacima. Ej, svjetskim prvacima. Najbolji na svijetu! U čemu smo to još prvi?
Bandić ne bi falio
I sad dolazimo do pitanja bez odgovora. Koliko ti moraš biti socijalno autističan, koliko cijepljen od bilo kakve empatije, koliko politički slijep kod zdravih očiju a da ne vidiš ništa od svega ovoga. Ili da te za sve ovo savršeno zaboli... nešto. U kojem si ti svemiru, na kojem si ti planetu? Riječ je, naravno, o zagrebačkom gradonačelniku i njegovu pokretu, platformi, stranci – što li je već – Možemo. Čime se ti ljudi bave? Politikom svakako ne! Pa vi ste se, oglušivši se o poziv da priredite doček vaterpolistima na trgu, potpuno oglušili o želju naroda, Zagrepčana, Hrvata iz bliže i dalje okolice, koji su željeli doći na Trg bana Jelačića i pozdraviti svoje. Ekipa na vlasti u Zagrebu je ovim svojim potezom pokazala da ona te ljude uopće ne razumije, da ona u njihovim radostima, željama i čežnjama ne sudjeluje, da nije narodna, nego elitistička, da je anacionalna jer im uspjeh Hrvatske i hrvatskih sportaša ne znači ništa. Ma što mi osobno mislili o tome. Politika nije samo tehnika, nego i strast, i ne mjeri se samo rezultatima, nego i dojmom. Koji je, vidi se to i po odjeku s društvenih mreža, katastrofalan. Ovo se pokojnom Bandiću nikad ne bi dogodilo. Njega ne bi trebalo zvati, on bi sam zvao i dočekivao, kabele za zvučnike vukao, pirotehniku nabavljao. Ali zato je i vladao 20 godina, i samo ga je smrt od te vlasti rastavila. On je bio svakakav, ali je znao. A ovi ne znaju!