Je li ulaganje u kulturu investicija ili bacanje novca? Desetljećima su nas Šibenčane uvjeravali da je to ovo drugo, da je najvažnija proizvodna baza, a da onda za nadgradnju - kulturu i sve ostalo - ide ono što ostane. A ostajalo bi obično malo i ništa, pa su se tako Šibenčani kulturi okrenuli tek nakon što im je slavna proizvodna baza propala skroz naskroz - TEF, TLM, Remontno brodogradilište, sve je to te 2012. godine bilo u papru – a išli su dogodine izbori i tadašnja je vlast morala pokazati kako se, pored plaže Banj, radi i gradi bilo što kako bi im građani dali još jedan mandat.
Jedino za što su se mogao dobiti novac, i to od EU fondova koji su u to vrijeme još bili "špansko selo", bila je obnova Tvrđave svetog Mihovila, pa je Franko Vidović, tadašnji šef SDP-a i dogradonačelnik, prvi operativac tadašnjeg gradonačelnika dr. Ante Županovića, svojski prionuo uz tu "morsku" ideju Petra Mišure, svoga tadašnjeg pročelnika, za koju je EU davao bespovratnih milijun eura. Bila je to tada basnoslovna suma, za koju skoro pa nitko nije ni vjerovao da ćemo je dobiti, i to za što – za izgradnju najveće otvorene pozornice na Jadranu. Za pivanje i tamburanje!?
Danas, kada EU daje 41,5 milijuna kuna – ili pet, šest puta više - za obnovu još jedne tvrđave, potpuno raskopanog Svetog Ivana, ili za Europski centar koralja na Zlarinu 13,3 milijuna kuna, to je "sića" za koju jedva da bi itko u Mišurinu odjelu i "mrčio" karte, aplicirajući na EU sredstva. No, tada je to bila mana s nebesa, pa je prije točno deset godina, 28. travnja 2012. godine počeo EU projekt obnove Svetog Mihovila. Projekt koji je - deset godina kasnije to je vidljivo i jasno kao dan, potpuno preobrazio nekoć industrijski Šibenik u grad kulturnog turizma. A njegove tvrđave – Svetog Mihovila, Svetog Ivana, Svetog Nikole, Barone – od nekadašnjih braniteljica, u današnje hraniteljice.
U Šibeniku se danas, točno deset godina poslije, na dan 29. travnja održava Noć tvrđava, manifestacija za koju je zamisao potekla baš iz Šibenika, a priključilo joj se 40 gradova iz tri države. Vodi je javna ustanova Tvrđave kulture Šibenik, koja prije deset godina nije ni postojala, i za koju se još prije osam godina, kada je osnivana kao odjel šibenskog Muzeja, mislilo da će biti tek izdvojeni uhljebarij, u ugodnoj hladovini izvan očiju javnosti. No, ta se ustanova pod vodstvom Gorane Barišić Bačelić pretvorila u najživlju gradsku kulturnu instituciju koja je pod svoje uzela ne samo tvrđave, nego i novootvorenu Kuću umjetnosti Arsen, pretvorivši ih u pozornicu na kojoj kontinuirano - i u gotovo dnevnom ritmu - pulsira skoro pa čitav koncertni, glazbeni, plesni i filmski život grada. Grada kojeg su – između ostalog – preporodile baš njegove tvrđave.
SDP je, unatoč otvaranju radova na Svetom Mihovilu izbore izgubio, i to od Željka Burića, čiji je uspon počeo baš tada, a koji je danas u trećem mandatu u Krešimirovom gradu. I koji će ovog ljeta otvoriti još jednu obnovljenu tvrđavu, Svetog Ivana, čime će se u potpunosti zatvoriti priča o šibenskom "desetljeću tvrđava". Priča koja ima svoj nastavak i u Drnišu i u Kninu, jer se šibenskoj Noći tvrđava ove godine, na poziv šibenske Tvrđave kulture, pridružio izložbom i gradski muzej Drniš, čiji kustos Davor Gaurina podsjeća na to da ni jedna od četiri rijeke u Dalmaciji nema toliko utvrda na svojim obalama koliko ih ima rijeka Krka, posebno ako se tome pridruže utvrde na njezinoj pritoci Čikoli.
Kamen tih utvrda, skupa s tvrđavom u Kninu, lako bi mogao i Drniš i cijeli tok rijeke Krke, u kombinaciji s EU novcima, turističko-kulturnom alkemijom i doslovno pretvoriti u zlato. Kao u Šibeniku. Ili - da ne ispadne da otkrivamo toplu vodu - baš onako kako je već, davno prije, napravljeno u Dubrovniku.