U doba blagdana Šibenik je u prošlosti njegovao specifične običaje koji su obuhvaćali sve društvene slojeve, a slavlje Božića smatralo se i važnim društvenim događajem.
Do danas od svega toga ostali su samo tragovi. Tako su bile poznate poruke “Sveta Kata kokošica, misec dana do Božića” i “Sveta Luca zlatna grana, do Božića dvanaest dana”.
Takozvana Proslava
To je bio kao neki okvir za sve ono što se kroz četiri nedjelje došašća do blagdana rođenja Kristova trebalo činiti i na što se u svakodnevnici upućivati. U gradu se po tradiciji njegovala posebna fešta osam dana uoči Božića, takozvana Proslava. Tada su se oglašavala zvona svih crkava, a u kućama se u loncima punih maslinova ulja frigale fritule i pjevalo “U sve vrime godišta…”.
Svakoj je obitelji bilo stalo da se vidi kako slavi Božić, a za tu prigodu valjalo je i lijepo izgledati i odjenuti se. I odraslima i djeci. Zato su u predbožićno vrijeme puno posla imali šalturi i šalturice. Žene su naručivale nove kostime “za svece”, djeci se šivalo nove kapote, u “Bate” u Kalelargi kupovale se postole.
I šibenske gospoje kupovale su cipele na visoke take. Tražile su ih i cure sa sela koje su služile u gradu i u njima učile hodati. Umjesto u svojim šlampavim gumašima. Gospoda su izlazila u novim veštitima s obveznim šeširima i u rukavicama. A težaci s tradicijskim kapama odijevali su svoje kaporane.
Po kućama i stanovima bilo je puno posla za sve urediti, svaki kantun, jer su bili dani kad su ih obilazili kadinci i blagoslivljali. Svećenik u pratnji djece koja su nosila kadilo dijelio je blagoslove, kad je sve mirisalo od tamjana.
Svaka kuća kitila je na Badnjak bor s balunima i jaslicama s djetešcem, a bake su molile i pivale. Dica su pred Božić svakog dana morala u crkvu na malu misu. A svi odrasli na veliku.
A za ono o božićnoj spizi možemo reći da nije bila neke osobite obilance, jer je u obiteljima bilo puno usta. Nekoliko dana pred Božić pravili su se rambašići i pašticada s njokima, za Badnji dan brudet od bakalara ili palamide.
Od tijesta za njoke frigali su se kolačići i posipali cukrom. Uz štrudel od jabuka i fritule sa suhim grožđem. To bi kasnije babe zatvarale u baule i davale dici na bokune. U obiteljima je bilo i više od deset svita.
Nakon crkve i svečanoga zajedničkog objeda, mladima se davala “revena”, nešto novca za pašte (krempite) u slastičarnici u Marušića. A u Turčina za ušećerene jabuke na štapici. Predbožićno podne u Đardinu je svirala limena glazba, a svit bi šetao uokolo.
U Šime Tarle nosonje
Oni koji su više mogli, kupili bi na pazaru i par tuka, a prasetine je bilo kod onih koji su imali gdje držati prasca. Sve je to trebalo šparati i nakon Nove godine, a ne odmah sve sarčiti.
Božićna slavlja prolazila su i s nekim šaljivim pjesmama. Poput jedne ovakve: “Imamo dana, imamo još, jednoga pivca i kokoš, pivca ćemo ubiti, kokoš ćemo zaklati, kupit ćemo kupusa u Šime Tarle nosonje…”. Tarle je bio poznati šibenski trgovac. Dobričina i svima na usluzi, a imao je velik nos.