Ukrajina se priprema za političku katastrofu iduće godine, a cijeli zapadni svijet također bi trebao biti zabrinut, ne samo zbog Ukrajine, nego i Zapada uopće.
To bi ukratko mogao biti neki zaključak kada je ova strana u ukrajinsko-ruskom sukobu u pitanju, a posljedica je, pogotovo kada je Europska unija u pitanju, nekih unutarnjih političkih slabosti i remetilačkih faktora, ali i nesposobnosti da se oživi vojna industrijska proizvodnja kako bi se moglo naoružavati Ukrajinu, ali i puniti vlastite zalihe.
U tom kontekstu u Kijevu je sve tmurnije raspoloženje. Dok je neuspjeh u proboju ruskih utvrđenih obrambenih linija na južnoj osi tijekom ukrajinske protuofenzive dao razočaravajuće rezultate za Kijev na terenu - što je na kraju krajeva priznao i sam ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski - vijesti na diplomatskom i političkom frontu daleko su alarmantnije, prenosi Jutarnji list.
Iako je Ukrajina ove godine postigla neke ograničene uspjehe na bojištu, s nekim rezultatima na području Crnog mora tijekom ljeta i u regiji Herson istočno od rijeke Dnjipro tijekom jeseni, izostanak značajnih teritorijalnih dobitaka gorka je pilula za Kijev.
Ipak, unatoč neuspjesima protuofenzive, prema mnogim zapadnim vojnim stručnjacima, smjer sukoba, kako procjenjuju neki promatrači, i dalje je više išao u korist Ukrajine onoliko dugo dok je koalicija demokratskih država koja je održavala ukrajinsko ratno gospodarstvo bila jaka, a njihovo je oružje i druga pomoć konstantno pristizalo. Zimski razvoj događaja, pak, pruža daleko mračniju perspektivu - s obzirom na nadolazeće goleme rizike, Kijev će se morati početi pripremati za budućnost u kojoj ta koalicija više neće biti čvrsta i voljna kao do sada.
Rastu - mnogi bi rekli neopravdano i duboko pogrešno i opasno - zamor ratom i neraspoloženje prema njemu. Skupina republikanaca u američkom Kongresu odlučna je u namjeri da se prekine sa slanjem goleme američke financijske i vojne pomoći, koja je najzaslužnija za činjenicu da Ukrajina već gotovo dvije godine odolijeva višestruko moćnijem i brojnijem agresoru, a u EU-u stari remetilački faktori bliski Kremlju, poput mađarskog premijera Viktora Orbana, a odnedavno i novi poput slovačkog premijera Roberta Fica te pobjednika izbora - iako još ne i izvjesnog premijera - Geerta Wildersa u Nizozemskoj, opiru se daljnjem europskom slanju pomoći i zalaže se za pregovore što bi, kako upozoravaju broj ni zapadni stručnjaci, išlo u korist samo i isključivo Vladimiru Putinu.
Na tom mjestu postavlja se pitanje što bi ruska pobjeda značila za Ukrajinu, ali i geopolitički u širem smislu. U svojoj analizi u kojoj se bavi upravo takvom hipotetskom situacijom, Adrian Karatnycky, viši suradnik u think tanku Atlantic Council, za Foreign Policy zaključuje u prvom redu da bi se Ukrajinci suočili s terorom u razmjerima kakav nije viđen u Europi od doba totalitarne vladavine 20. stoljeća.
S ukrajinskom protuofenzivom u zastoju i američkim Kongresom na mrtvoj točki oko ključne vojne pomoći, kako se navodi, neki analitičari počeli su isticati mogućnost prekretnice u ratu koja bi mogla dovesti do ukrajinskog poraza. Iako je situacija na terenu još uvijek daleko od katastrofalne, ona bi se vrlo brzo mogla pogoršati u slučaju izostanka jake prvenstveno američke injekcije u obliku vojne potpore.
A posljedice eventualnog ukrajinskog poraza treba razumjeti i biti ih svjestan u potpunosti. Vjerojatne geopolitičke posljedice lako je predvidjeti. Poraz zemlje koju podržava Zapad ohrabrio bi Rusiju i druge revizionističke države i režime da silom promijene neke druge granice. Ruska pobjeda bi prestravila europske susjede Rusije, što bi moglo dovesti do kolapsa europske kolektivne sigurnosti jer bi se neke zemlje zalagale za smirivanje strasti, dok bi druge krenule s masovnim naoružavanjem. Također, Kina bi zaključila da se Tajvan više ne može oslanjati na trajnu potporu SAD-a.
Već se osjete neki valovi koji se šire kao posljedica neodlučnosti SAD-a - u potezu koji podsjeća na ilegalnu rusku aneksiju nekoliko ukrajinskih regija - koje k tome niti ne kontrolira u potpunosti - Venezuela, odnosno tamošnji diktator Nicolas Maduro, ovog je mjeseca proglasila više od polovice susjedne Gvajane svojim teritorijem. Iako za sada nema znakova nadolazeće invazije, bilo bi naivno misliti da i druge zemlje (uključujući i one koje su dio golemog tzv. Globalnog juga) ne prate pomno hoće li rusko otimanje tuđeg teritorija uspjeti.
Mnogi analitičari već su opisali ove dalekosežne sigurnosne rizike, ali oni su ništa ili malo u usporedbi sa zastrašujućim posljedicama za Ukrajinu i njezine građane ako Moskva odnese pobjedu. I za pristaše i za protivnike pomoći Ukrajini važno je znati kakve bi bile te posljedice.
Da bi se shvatila vjerojatna sudbina Ukrajine ukoliko dođe do preokreta u Putinovu korist, najbolje je krenuti od onog što sami Rusi govore. Ruski predsjednik Vladimir Putin je 8. prosinca jasno rekao da, po njegovom mišljenju, za ukrajinsku državu nema budućnosti. On je također tri dana ranije iznio svoju namjeru da "preodgoji" ukrajinski narod, izliječi ga od "rusofobije" i "povijesnih falsifikata".
Dana 12. studenog, bivši ruski premijer Dmitri Medvedev jasno je izrazio ruske apetite. "Odesa, Nikolajev, Kijev i praktički sve ostalo uopće nije Ukrajina", rekao je on. “Očito je”, objavio je.
Na Telegramu je naveo kako je "očito" da je ukrajinski predsjednik Zelenski “uzurpator”, da je ukrajinski jezik samo dijalekt ruskog te da Ukrajina "NIJE država, već umjetno sklopljen teritoriji". Neki drugi notorni prokremaljski propagandisti tvrde da je ukrajinska država bolest koja se mora liječiti, a Ukrajinci društvo koje se mora "očistiti od glista".
Ruska strogo cenzurirana državna televizija u posljednje je gotovo dvije godine dosljedno promovirala silovanje Ukrajinaca, utapanje djece, sravnjivanje gradova, iskorjenjivanje ukrajinske elite i fizičko istrebljenje milijuna Ukrajinaca. Kao jasnu opću sliku i dokaz te propagande i poruka, Russian Media Monitor (projekt koji prati ruske medije te se bori protiv ruske propagande, a osnovala ga je novinarka The Daily Beasta Julia Davis, op.a.) sastavio je čitavu kolekciju kratkih isječaka iz programa ruske televizije.
Ova koordinirana kampanja, kako procjenjuje Foreign Policy, ne predstavlja hvalisanje nego je najava onoga što čeka ukrajinski narod - u tim komentarima mogu se prepoznati obrisi zločina koji čekaju Ukrajince pod apsolutnom ili gotovo apsolutnom ruskom okupacijom.
Također je moguće projicirati posljedice ruske pobjede iz perspektive zločina koji su već rašireni na područjima pod ruskom okupacijom. Prema službenim ukrajinskim izvorima, gotovo dva milijuna Ukrajinaca već je uklonjeno iz svojih domova i zajednica u okupiranim područjima i preseljeno u Rusiju, privremeno ili trajno. Neke druge procjene govore o brojkama od 1,6 do 4,7 milijuna.
Ruska povjerenica za djecu Marija Lvova-Belova izjavila je da je više od 700.000 ukrajinske djece odvedeno iz Ukrajine u Rusiju od veljače prošle godine - gotovo 20.000 njih poznato je ukrajinskim vlastima po imenu. Premještanje djece iz njihove domovine i onemogućavanje pristupa svojem jeziku i kulturi nije samo međunarodno priznat ratni zločin, nego takvu prisilnu asimilaciju UN-ova Konvencija o genocidu također definira kao genocidni čin. Zbog toga je Međunarodni kazneni sud (ICC) izdao nalog za uhićenje Lvove-Belove, kao i predsjednika Putina.
Rusija ne samo da čisti okupirane regije od Ukrajinaca, već ih također nastanjuje ruskim doseljenicima, što predstavlja kontinuitet sovjetskih i ruskih imperijalnih praksi sustavne deportacije, kolonizacije i rusifikacije. U ukrajinskom gradu Mariupolju, gdje su u ruskim napadima i nemilosrdnim bombardiranjima ubijeni deseci tisuća civila te je uništeno 50 posto gradskog stambenog prostora, nedavno je izgrađeno nekoliko novih stambenih objekata. Neke od zgrada nude se na prodaju, a Rusi grabe nekretnine po povoljnim cijenama.
Djelomično okupirani jug Ukrajine daje jasnu sliku tehnika koje koriste ruske okupacijske snage za uspostavljanje vlasti. U izvješću Human Rights Watcha iz srpnja 2022. dokumentiran je obrazac mučenja, nestanaka i proizvoljnog pritvaranja u okupiranoj regiji. Građani su tijekom ispitivanja prolazili kroz torturu, što uključuje premlaćivanja, elektrošokove i slično. Nekoliko zatvorenika umrlo je od posljedica mučenja, a veliki broj je naprosto nestao.
Među žrtvama su lokalni dužnosnici, učitelji, predstavnici Pravoslavne crkve Ukrajine (nezavisnu Pravoslavnu crkvu Ukrajine (OKU) priznao je Bartolomej I u Istanbulu, dok s druge strane, postoji Ukrajinska pravoslavna crkva (UPC), koja je autonomna crkva unutar Ruske pravoslavne crkve, op.a.), aktivisti nevladinih organizacija i pripadnici ukrajinske teritorijalne obrane. Također postoji golema količina informacija koje su prikupili aktivisti ljudskih prava i novinari o postojanju i radu filtracijskih i zatočeničkih logora.
Politička indoktrinacija i militarizacija mladih već su ključne karakteristike života pod ruskom okupacijom. Politički transparenti i plakati koji promoviraju ruski patriotizam sveprisutni su u okupiranim regijama. U novim školskim udžbenicima briše se ukrajinska povijest i propovijeda mržnju prema ukrajinskom vodstvu. Ukrajinski se jezik uklanja iz većeg dijela obrazovnog sustava i srozava na kolonijalni status kao neobičan dijalekt koji predstavlja samo regionalnu kulturu, a koja, pak, postupno nestaje i koja će uskoro biti uključena u rusificirani mainstream.
Milijunima Ukrajinaca već je na ovaj ili onaj način uništen život zbog ruske okupacije. Kad bi Rusija dovela svoju osvajačku kampanju do kraja, ta bi se brojka višestruko povećala. Nakon gotovo čitavog desetljeća rata protiv Rusije, budući da je prva invazija krenula 2014. godine kada je okupiran Krim te dijelovi Donbasa na istoku zemlje, Ukrajinci su ujedinjeni i visoko mobilizirani u obrani granica, demokracije, kulture i jezika svoje zemlje, na koje su se mnogi ukrajinski govornici ruskog jezika prebacili zbog gađenja i protivljenja ruskoj invaziji.
Milijuni Ukrajinaca razbjesnili su se, pa i radikalizirali zbog ruskih ratnih zločina i razaranja njihovih gradova i domova. Milijuni Ukrajinaca dobrovoljno su se prijavili za rat, milijuni su financijski poduprli vojsku, a još ih se više okrenulo društvenim medijima kako bi iskalili i javno iskazali svoj bijes prema Putinu i ruskoj državi.
Stoga, kad bi Ukrajina izgubila, gotovo cijelo ukrajinsko društvo moralo bi biti kažnjeno, izloženo represiji, ušutkano ili preodgojeno, ako se okupacijom želi ugušiti otpor i doslovno apsorbirati zemlju. Iz tog bi razloga ruska potpuna okupacija značila masovna uhićenja, dugotrajne pritvore, masovne deportacije u središnju Rusiju, filtracijske logore golemih razmjera i politički teror. Ukoliko bi došlo do kakve ozbiljne pobune, razina represije samo bi se dodatno proširila i produbila.
Bio bi poduzet i velik napor da se u zemlji uništi sav subverzivni i neprijateljski sadržaj - filmovi, romani, poezija, eseji, umjetnost, znanstveni radovi i glazba koji mogu sadržavati pozitivne reference na razdoblje neovisnosti Ukrajine. Knjižnice i škole bile bi očišćene od svih takvih subverzivnih sadržaja, odnosno od većine svih pisanih i kulturnih proizvoda koje je Ukrajina proizvela tijekom posljednja tri desetljeća.
Pisci i znanstvenici suočili bi se s izborom da se odreknu svog identiteta i prošlog rada ili da postanu ne-osobe u novom poretku. Mnogi bi se suočili s uhićenjem ili nečim još gorim, jednostavno zato što prenose ukrajinsku kulturu i stoje na putu rusifikaciji. Autor pritom napominje kako to nije spekulacija nego raširena praksa na drugim teritorijima koje je Rusija okupirala, prenosi Jutarnji list.
Rusko teritorijalno napredovanje izazvalo bi drugi val ukrajinskih izbjeglica, mnogo masivniji od onog početkom prošle godine, kada je oko 7 milijuna Ukrajinaca prešlo granicu s Europskom unijom. Za preostale Ukrajince, budućnost bi bila totalitarna kontrola kulture, obrazovanja i govora, popraćena masovnim terorom u razmjerima koji nisu viđeni u Europi od doba totalitarne vladavine 20. stoljeća.
To je, navodi list, u pročišćenom obliku iznesen opis ruske pobjede i ukrajinskog poraza. "Članovi američkog Kongresa slobodni su glasovati protiv pomoći Ukrajini ako misle - krivo - da ishod rata ne utječe na nacionalni interes SAD-a. Ali ne bi im se smjelo dopustiti da se protive pomoći Ukrajini, a da nisu potpuno svjesni tiranije koju će pomoći osnažiti - i svoje odgovornosti za goleme i potpuno predvidljive zločine koji će uslijediti", poručuje Adrian Karatnycky na kraju analize.
