Uvođenje eura se s političkih govornica u Hrvatskoj već definira kao zaključena priča: od 2023. godine kune ćemo prekrojiti u europsku valutu. Plaće građana konvertirat će se po središnjem paritetu koji će iznositi 7,53450: ako vam mjesečno primanje iznosi 7534 kune i 50 lipa, pretvorit će se u točno 1000 eura na vašem tekućem računu.
Guverner HNB-a Boris Vujčić je nedavno kazao da je dosadašnja praksa u svim zemljama EU-a pokazala kako se u zemljama koje su uvele euro brže povećao standard života. Plaće su, ustvrdio je, rasle brže nego cijene, pa nema razloga za ne očekivati da tako ne bude i u Hrvatskoj. Makar guverner vjerojatno jako dobro zna da rast plaća puno više ovisi o gospodarskom rastu i ostvarenim prihodima nego o valuti, i mnogi ekonomisti s njime dijele mišljenje kako uvođenje nove valute ima više prednosti nego potencijalnih mana.
Uvođenjem eura ukida se valutni rizik, jer je većina kredita i štednje hrvatskih građana već u eurima. Moguć je i mali pad kamata, a nestat će i trošak konvertiranja valute u valutu. Na drugoj strani tezulje, mane ovoga čina su u tome što Hrvatska gubi monetarni suverenitet kojega, istinabog, ni dosad nije konzumirala, iako je slobodno mogla. Očekuje se i rast cijena koji je poslije konverzije uslijedio u mnogim zemljama.
Često se kao pokazni parametar za nas ističe susjedna Slovenija u kojoj su nakon uvođenja eura cijene skočile u prosjeku za oko 0,2 posto. No, nije to jedino poskupljenje koje trpimo: uz svakodnevni rast troškova života i poskupljenja energenata, od benzina do struje, uvođenjem eura bi se svakako dodatno multiplicirao financijski teret koji obični građani svakodnevno sve teže nose na plećima.
Dosadašnja iskustva članica Europske unije pokazuju da je učinak konverzije nacionalnih valuta u euro na rast potrošačkih cijena u prosjeku bio blag i jednokratan. Prosjek, međutim, uglavnom i služi da zamaskira pojedinačne terete. U nekim znanstvenim studijama na ovu temu čak je zaključeno da uvođenje eura u pravilu posvuda više pogađa standard građana s višim dohotkom, jer se dobra i usluge koje nakon implementacije eura najviše rastu odnose na automobile, kafiće, restorane, rekreaciju i kulturne usluge, čije stavke su u kućnim budžetima puno veće u bogatijim slojevima društva.
Umirovljenici i nezaposleni, licemjerno tvrde odvjetnici eurizacije Hrvatske, puno manje od nas trebaju strahovati od rasta cijena, jer im je ono što bi trebalo najviše poskupjeti ionako već nedostupno.
Prelazak s nacionalne valute na euro u najvećem broju EU članica doista je uglavnom potaknuo rast cijena u restoranima, kafićima, frizerskim salonima i centrima za ljepotu. Susjednu Sloveniju je, osim ugostiteljskih usluga, najviše iznenadio rast prijevoza, servisa kućanskih aparata, teretana i sportskih centara.
Slovenija nam, međutim, ne može biti jedini orijentir i parametar za budućnost: u Slovačkoj su, primjerice, najviše rasle cijene hrane i bezalkoholnih pića, prijevoza, medicinskih proizvoda, usluga u domaćinstvu, građevinskih radova... Finska je, s druge strane, svjedočila naglom rastu cijena voća te odvoza smeća, dok je u Litvi naglo skočio mjesečni najam stanova.
Građani Hrvatske će na svojim kućnim budžetima nakon uvođenja eura bez sumnje iskusiti val poskupljenja, koji nisu izbjegli ni građani drugih članica Europske unije koje su prešle isti put. Kakve će konkretne i detaljnije inflatorne učinke proizvesti ulazak na zajedničko monetarno tržište još je, međutim, teško i nemoguće precizno pretpostaviti. HNB će uvođenjem kontrolnih mehanizama prije samoga uvođenja i nakon uvođenja eura nastojati uspostaviti transparentnost nad poskupljenjima – cijene će i mjesecima nakon eurizacije, uvjeravaju nas, morati još dugo biti iskazane i u kunama – no to ih zacijelo neće zamrznuti, nego tek omogućiti argumentiranije građansko grintanje.
O tome trenutno nitko javno ne govori, no uvođenje eura neće nimalo zauzdati ni glavni hrvatski gospodarski problem: manjak kvalificirane radne snage i njihov sistematski egzodus u inozemstvo, gdje su primanja višestruko bolja. Štoviše, uvođenjem eura komparacija hrvatskih prosječnih plaća s onima u razvijenim europskim zemljama postat će još prostija i lakša, a ovaj fatalni jaz još dublji. Stabilnost eura neće nimalo utjecati ni na prilično nestabilnu hrvatsku sigurnost zaposlenja, još jednoga faktora zbog kojega mladi masovno napuštaju domovinu.