Njemačka i Japan, bivše saveznice u 2. svjetskom ratu, najavile su početak ozbiljnijeg naoružavanja.
Nakon desetljeća i desetljeća demilitarizacije i pokajničkog pacifizma, zbog biranja krive strane povijesti u 2. svjetskom ratu, ruska invazija na Ukrajinu prisilila je nekadašnje Sile osovine da ozbiljnije pristupe svojoj vojnoj obrani.
Njemački kancelar Olaf Scholz tako je obećao da će iz fonda od 100 milijardi eura financirati jačanje zanemarenih njemačkih vojnih snaga i time pogurati vojni proračun Njemačke iznad 2 posto BDP-a koliko zahtijeva NATO. Trenutno izdvajaju 1,49 posto. Japanski premijer Fumio Kishida, koji je ovaj tjedan iznenada posjetio Ukrajinu, što je prvi put da neki japanski premijer kroči nogom u drugu zemlju zahvaćenu ratom, obećao je povećati troškove japanske vojne obrane za 50 posto u sljedećih pet godina i nabaviti projektile za gađanje neprijateljskih meta za slučaj da je Japan napadnut. Završavajući Osovinu Rim-Berlin-Tokio, talijanska premijerka Giorgia Meloni nekidan je također obećala povećati ulaganja u vojsku do 2 posto talijanskog BDP-a govoreći da "sloboda ima cijenu" i ako se zemlja ne može sama braniti "onda će to za nju učiniti netko drugi, ali to neće besplatno". Italija za vojsku sada izdvaja 1,51 posto BDP-a.
NIJE POVRATAK U PROŠLOST
Međutim, naoružavanje ili najave naoružavanja Njemačke, Japana i Italije nisu povratak u neku njihovu staru, zaboravljenu ratobornu prošlost, piše Ian Buruma, autor i profesor ljudskih prava za Wall Street Journal. Barem što se Njemačke i Italije tiče, ulaganje najmanje 2 posto BDP-a za obranu direktiva je NATO-a svim zemljama članicama do 2024. godine. Hrvatska, zanimljivo, izdvaja više, čak 2,16 posto svog BDP-a za obranu, a time je među rijetkim zemljama koje toliki dio budžeta troše na vojsku, više od nas u NATO savezu izdvajaju tek Grčka, SAD, Poljska i UK.
Sad, iako je rat u Ukrajini bio katalizator novog militarističkog pokreta u tim zemljama, Japan Ukrajini nije poslao ništa smrtonosnije od kaciga i pancirnih prsluka. A Njemačka nije pristala opskrbiti ukrajinske trupe starim tenkovima Leopard 1, prije nego što SAD pristane poslati i tenkove M1 Abrams. Za Buruma, to je još uvijek znak da europske zemlje ne mogu ili ne žele vojno djelovati bez "velikog brata" SAD-a.
Pritom, u Njemačkoj i Japanu kuha ozbiljno nezadovoljstvo javnosti odgovorima vladajućih na rusku agresiju. U veljači je više od 10.000 njemačkih pacifista, kojima su se pridružili proruski članovi desničarske stranke AfD, organiziralo prosvjed "Pobuna za mir" u Berlinu, prosvjedujući protiv slanja njemačkog oružja Ukrajini. U Japanu, liberalne novine Asahi upozorile su premijera Kishida da je njegov plan povećanja budžeta za 50 posto neustavan. Naime, prema članku 9. japanskog Ustava "japanski se narod zauvijek odriče rata kao suverenog prava nacije i prijetnje ili uporabe sile kao sredstva rješavanja međunarodnih sporova."
Riječ je o tome da Japanci za svoju vojnu agresiju 1930-ih i 1940-ih nisu mogli okriviti naciste ili diktatora poput Hitlera. Zato su, uz pomoć suptilnog američkog utjecaja, počeli odustajati od svog tradicionalnog militarizma, samurajskog duha, na kraju uvodeći stroge pacifističke odredbe u svoj zakon, kao spomenuti članak 9. Polagano odustajanje od tog rigidnog pacifizma počelo je još za vrijeme bivšeg desnog premijera Shinza Abea, koji je lani ubijen u atentatu, ali sada, uslijed ukrajinskog rata i prijetećeg ponašanja Kine prema Tajvanu, manje od 500 milja od Okinawe, po je postala nužnost.
PROSVJED PACIFISTA
Njemačka poslijeratna priča razlikuje se od japanske. Ni Zapadna ni Istočna Njemačka nisu imale pacifističke Ustave jer se za rat, jednostavno, krivac našao u Hitleru i nacistima, a ne njemačkom militarizmu. Zato su i reakcije na rat u Ukrajini tamo podijeljene. Zanemarujući pojedince bliske AfD-u koji se otvoreno dive Vladimiru Putinu pa zato prosvjeduju protiv njemačke pomoći Ukrajini, pacifisti čine isto, ali iz drugih razloga. Njima je sve bolje od rata. Recimo, najpoznatiji živući njemački filozof Jürgen Habermas, danas 93-godišnjak koji se jasno sjeća njemačkog vojnog užasa za vrijeme Hitlera, zatražio sporazumno rješenje rata smatrajući da se rat kakav je bio nikada više ne smije ponoviti. S druge strane, Annalena Baerbock, njemačka ministrica vanjskih poslova, koja se snažno zalaže za vojnu potporu Ukrajini, misli sasvim suprotno da je pomoć Ukrajini "obrana demokracije od autokratskog imperijalističkog agresora".
No, neposredne prijetnje iz Kine i Rusije nisu jedini katalizatori vojnih promjena u Njemačkoj i Japanu, postoji i drugi razlog. Pax Americana, takozvani period nakon Drugog svjetskog rata u kojem nije bilo većih ratnih sukoba u Europi i istočnoj Aziji, zbog kako se vjeruje ekonomske i vojne hegemonije SAD-a, prekinut je dolaskom Donalda Trumpa na vlast. On je otvoreno izražavao prijezir prema NATO-u i divljenje Putinu, istovremeno stavljajući Ameriku na prvo mjesto. I, kako Ian Buruma piše, u jednom je bio u pravu. Pax Americana ne može zauvijek opstati na način na koji je konstituiran nakon 1945. Ekonomska dominacija SAD-a više nije onakva kakva je bila u prošlom stoljeću i Amerikanci će, očekivano, sve više zamjerati to da bogate zemlje Europe i Azije SAD koriste kao policajca. Očito je vrijeme da Europljani, ali i Japanci učine jasnije korake prema autonomiji, zaključuje Buruma.